Kulturu jednog naroda čine religija, filozofija i umjetnost. Bošnjaci se ne trebaju brinuti za islam. Islam je spašen na Bedru i njega danas svjedoči i čuva oko dvije milijarde muslimana. Bošnjaci radije trebaju brinuti za očuvanje svoga lijepog bosanskog jezika i svoje kulturne baštine, te podstaknuti prije svega našu omladinu da saznanjima o svojoj prošlosti, počnu sticati toliko potrebnu samosvijest, te da osjete potrebu za daljim i svestranijim upoznavanjem svoje kulturne baštine.

“Na mladima svijet ostaje” narodna je mudrost koju slušamo od malih nogu. Moramo se truditi da budemo bolji od prijašnjih generacija, raditi bolje, postići više, kako bismo učinili svijet boljim i ljepšim mjestom. Kako živjeti u svijetu vještačke inteligencije i istovremeno pratiti vlastitu tradiciju i prenositi običaje? Lahko je zaključiti da mladima sve češće tradicija nije u prvom planu niti joj pridaju važnost zbog drugih problema s kojima se suočavaju. Možda je upravo u tome rješenje. Možda je baš pozivanjem na tradiciju i svoju kulturnu baštinu, na ono što čvrsto stoji, moguć preokret, povratak na novo vrjednovanje i prihvatanje baštine i tradicije. Jer naša tradicija nije nazadna i zaostala, nego je skup najboljih trenutaka i najljepših vrijednosti koje su naši djedovi i očevi sačuvali. Za nas i zauvijek.

Tradicija je u općenitom smislu predaja ili baština, odnosno prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, običaja, kulturnih vrijednosti jednog naroda – naraštaja, na sljedeći, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom ili odgojem. Našu omladinu treba navoditi na naše autohtone izvore još iz perioda Osmanskog Carsta i sa njih crpiti znanje i motivaciju u ličnom i profesionalnom razvoju.

Proširivši se na balkanske prostore Osmansko Carstvo donijelo je i islam. Istina, muslimana je bilo u nekim krajevima Balkana pa i Evrope i prije dolaska Turaka, ali se islam počeo brže širiti po slavenskom jugu, prvenstveno na tlu današnje Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore, Makedonije i Bugarske, tek uspostavljanjem osmanske uprave. Islam se nije naglo širio, niti je to činjeno silom, mačem, kako zlonamjerni vole tvrditi. Na primjer, svi nemanjički manastiri su preživjeli višestoljetnu tursku prisutnost i upravu, a dva manastira, Hopovo i Piva, koji po veličini i dekoru nimalo ne zaostaju za onim prethodnim, izgrađeni su krajem šesnaestog stoljeća, u Osmanskom Carstvu.

Podstaknuti kur’anskim i hadiskim porukama, prvi muslimani Bosne i Hercegovine počeli su se baviti naukom i spisateljskim radom da bi poslije četiri i pol stoljeća ostavili izvanredno vrijedna djela na području duhovne i materijalne kulture. Kada govorimo o stvaralačkoj djelatnosti muslimana u raznim oblastima znanosti i umjetnosti, moramo spomenuti i one podsticajne elemente takvog rada. U prvom redu taj podsticajni faktor bila je kur’anska poruka, Allahova Riječ, koja ne samo preporuči, nego i naredi vjernicima da se bave naukom, da se obrazuju i samoobrazuju, da istražuju, putuju, upoznaju druge ljude i krajeve, pa takvim muslimanima u tim njihovim naporima osigura i povlastice i brojne olakšice.

Prva Objava upućena Muhammedu a.s. je "Ikre' bismi rabbike", što znači uči, "Čitaj (ili uči) u ime Gospodara svoga". To je zapovijed ljudima da saznavaju, da traže i usvajaju znanje. A one koji se bave naukom, koji svojim znanjem služe i pridonose ostvarenju ljudske sreće učenjacima, Muhammed a.s. odredi počasno mjesto, imenova ih nasljednicima Božijih poslanika El ulemau vereset ul enbijai. To je zaista visoko mjesto na ljestvici Božijih odabranika. Muhammed a.s. u skladu s Božijim uputama, još bolje objasni tu obavezu vjernika, pa uporedi tintu učenjaka s krvlju šehida, a za ono vrijeme gotovo nemogućih komunikacija naredi da se nauka traži, pa makar to bilo u tada nedostupnoj Kini, postupno izjednačivši u toj obavezi muslimana i muslimanku. A sve one koji nauče drugog bar jedno slovo, učini ih njihovim gospodarem Men alemeni harfen, fe sajereni abden.

Sljedeći svim srcem takve poruke, Bošnjaci su dali dostojan doprinos shvatajući obavezu bavljenja naukom svojom vjerskom dužnošću, a neznanje grijehom. Tako šejh Abdulvehab Ilhamija pjeva:
Tko je džahil i neznan
sam je po se nesretan
kod Boga je grehotan
a kod svita sramotan

Ostati neuk, velika je nesreća za pojedinca, a onda i nesreća za zajednicu. U 16. stoljeću Bošnjaci su imali najviše škola na Balkanu. Kada su se u Evropi vodili krvavi ratovi zbog silnih razlika u načinu ispovijedanja kršćanstva, u Bosni i Hercegovini skladno djeluju četiri ražličite religije, a u Sarajevu se grade i opstoje četiri bogomolje u neposrednoj blizini. U mnogim mjestima Bosne i Hercegovine musafirhane su ugošćavale putnike, a sirotinja je imala stalnu besplatnu prehranu, a dvije cijele ulice dućana na Baščaršiji bavile su se koričenjem knjiga. Vodovodi, javne česme bile su prva briga tadašnjih lokalnih vlasti. Kuće za stanovanje, građene po padinama, vidikovcima, čiste i u cvijeću, čaršije i trgovi sa zanatima koji su graničili s umjetnošću. A što tek reči za književnu i kulturnu djelatnost Bosne i Hercegovine? Preko tri stotine ljudi iz naših krajeva pisalo je na orijentalnim jezicima, arapskom, turskom i perzijskom, a nekoliko desetina na domaćem bosanskom jeziku, arapskim pismom (alhamijado književnost).

Danas stojimo pred golemim izazovom, velikom krizom, krizom opstanka, krizom duha. Našli smo se u položaju u kojem su se u nedavnoj prošlosti, početak 19. stoljeća, našli Bošnjaci današnje Srbije. Za kratko vrijeme ogromna područja ostala su bez Bošnjaka, bez džamija, bez medresa, tekija i bez spomenika islamske kulture i civilizacije. Trideset godina nakon genocida nad Bošnjacima, ponovo im se prijeti genocidom i totalnim zatiranjem s prostora Balkana. Ovdje vrijedi spomenuti da je početkom 19. stoljeća na Balkanu živjelo pedeset i pet procenata muslimana. Danas ih je preostalo pet procenata. Šta se desilo s njima? Većina je pobijena u genocidima, pokrštena, etnički očišćena i prognana u Tursku.

Sjetimo se ovdje da na dalekim prostranstvima evro-azijskog kontinenta žive desetine miliona muslimana, trideset i možda više puta nego u Bosni i Hercegovini kojima se pogrom nije dogodio. To su muslimani bivšeg Sovjetskog Saveza kojima, uz Božiju pomoć, slijedi svijetla budućnost. Ima zato i razloga. Ruski muslimani su, iako mnogo duže tlačeni od Bošnjaka, sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet i na taj način i svoje dostojanstvo. Čuvali su svaki detalj obilježja svoga bića. U svojim kućama provodili su život u skladu sa svojim vjerskim i kulturnim običajima. U javnosti su se vladali kao i ostali građani, ali nisu prihvatili izazove nemuslimanskog okruženja.

A Bošnjaci? Počeli smo se stidjeti svoje prošlosti i svojeg imena i tako se našli u bespuću koje Meša Selimiović opisuje ovako: “Muslimani su postali kao rukavac koji se odvojio od matice, bez toka i ušća, malen da postane jezero, a velik da bi ga zemlja upila”. Ta misao se često citira, a još se nijedanput nismo zapitali što bi tako brojna skupina bila rukavac, što smo bez toka, zar smo baš tako maleni da ne možemo činiti jezero. Pa kada je taj isti pisac počeo citirati krnje kur’anske ajete, tek tada je svijet stekao sliku izgubljenosti, beznađa, bespuća, falizma i defetizma muslimanskih vjernika. Takva razmišljanja moramo odmah odbaciti, jer su nam podmetnuta da bi se imponiralo našim dušmanima.

Što je kriza veća, veće su i naše šanse. Velike krize izvlačile su cijele narode iz ponora, iz duhovnog mrtvila. Na učmalosti, očaju, bezizlazu kao na gnjilištu nicale su nove svježe biljke, s čvrstim stablom i obilnim plodom. Na predanosti sudbini, na jalovosti, bez volje i smisla za akciju, na inventnosti i ravnodušnosti uskrsnut će euforična želja za akcijom i poduzetnošću, doći će vrijeme duhovnog preporoda, a Bošnjaci, nadahnuti kur’anskim porukama, vodit će bitke s vlastitim slabostima, savladat će sve nemani. Ta preporođena mlada generacija će kao Feniks ptica, koja osjećajući blizinu smrti izgori u svom gnijezdu, a onda se ponovo rodi iz pepela kao simbol besmrtnosti naroda koji se obnavlja i koji je neuništiv.

Bogato naše duhovno naslijeđe, kulturna i književna baština, objekti materijalne kulture, što nam ostaviše naši preci, daju legitimnost i pravo našem narodu, Bošnjacima Balkana, na život u ljudskom dostojanstvu, a nama ostade kao vrlo aktualna poruka Maka Dizdara:
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.