Nedavni tekstovi u The Washington Timesu koji Bosnu i Hercegovinu prikazuju kao potencijalnu “islamsku državu na granici NATO-a” zahtijevaju smirenu, ali ozbiljnu analizu. Ne zbog toga što The Washington Times ima istu institucionalnu težinu kao The Washington Post - nema je - već zbog političkog prostora kojem se obraća.

Otvori link OVDJE .

Objava u The Washington Timesu signalizira odjek među evangelističkim i konzervativnim biračkim tijelom u Sjedinjenim Američkim Državama. Na međunarodnom planu, taj list se doživljava manje kao “zvanični Washington”, a više kao “ideološki Washington”. Njegovi tekstovi mogu utjecati na republikanske savjetnike i konzervativne think-tank krugove poput Heritage Foundation ili AEI-a, ali imaju ograničen direktan utjecaj na evropske institucije.

Pitali su me: jesmo li mi u Bosni, kao muslimani, u strahu od takve retorike?
Jesmo - i nismo.

Jesmo, jer nas ta retorika podsjeća na devedesete godine, kada su muslimani u Bosni predstavljani kao civilizacijska prijetnja Evropi. I tada su kružile konstrukcije o “islamskoj državi”. Malo ko je tada mogao zamisliti da će takva retorika biti uvod u genocid, koji je kasnije pravosnažno presuđen pred međunarodnim sudovima u Hagu.

Ali nismo u strahu, jer znamo i vjerujemo da u Americi ima dovoljno svjedoka da posvjedoče o bosanskoj istini.

Od prvog ambasadora Victora Jackovića do posljednjeg Michaela Murphyja, američki diplomati u Sarajevu svjedočili su 1425 dana opsade Sarajeva. U miru su svjedočili dostojanstvu majki u Potočarima tokom dženaza žrtvama genocida. Među njima su bili i brojni republikanci, poput pokojnog Clifforda Bonda.

Američki NATO oficiri bilii su i ostali najuvjerljiviji svjedoci profesionalnosti bosanskih oficira u zajedničkoj borbi protiv terorizma i za sigurnost zapadnog savezništva.

Bosna s posebnom zahvalnošću pamti republikanskog senatora Roberta Dolea, koji je tokom opsade Sarajeva dolazio kao glas nade i američke savjesti. Pamti i kongresmena Christophera Smitha, dugogodišnjeg borca za ljudska prava i dobitnika nagrade “Srebrenica 1995”. Takvi lideri razumiju da stabilna Bosna nije humanitarni projekt, nego strateški interes Sjedinjenih Američkih Država.

Predsjednik Donald Trump dosljedno ističe princip “America First”: snažna Amerika, bez ratova, jasni saveznici i zaštita vjerskih sloboda. Upravo u tom okviru treba promatrati i Bosnu.

Stabilna Bosna znači stabilan Balkan. Stabilan Balkan znači manje prostora za ruski utjecaj i manje prostora za ekstremističke narative bilo koje vrste. Bosna i Hercegovina je NATO partner, učesnik međunarodnih misija i pouzdan sigurnosni saveznik. Njeni vojnici su stajali uz zapadne snage u borbi protiv terorizma. To nije ideološka tvrdnja. To je činjenica.

Bosna nije “islamska država”. Takva sintagma ne postoji ni u njenom ustavu, ni u njenoj političkoj stvarnosti, ni u općoj povijesti islama. Nezavisnost Bosne i Hercegovine priznata je u Ujedinjenim nacijama pod „Ljiljanima“, što nije izravna islamska, već europska, preciznije kršćanska tradicija. Dakako, Dejtonski sporazum ostaje dokaz američke sposobnosti da zaustavi rat i izgradi okvir stabilnosti.

Predsjednik Trump, koji cijeni simboliku snage i političku odlučnost, mogao bi u Bosni prepoznati jednu od najuspješnijih epizoda američke vanjske politike. Njegova posjeta Sarajevu ne bi bila čin sentimentalnosti, nego poruka strateške jasnoće: da Amerika stoji uz stabilnost, mir i svoje saveznike.

Bosna nije prijetnja NATO-u. Bosna je test da li Zapad vjeruje u vlastite vrijednosti - pluralizam, suživot i vladavinu prava.

U svijetu gdje mnogi podižu zidove, Bosna je oduvijek bila i zauvijek će ostati most.

A snažna Amerika zna da su mostovi, kada služe stabilnosti i sigurnosti, strateška prednost, a ne slabost.