Mir koji nas kvari
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 09. Feb 2026. 21:02:18
Najveća bosanska tragedija nije bila samo rat. Najveća tragedija je ono što radimo poslije rata, kad niko ne puca, a mi se ponašamo kao da smo poraženi. U ratu smo imali neprijatelja ispred sebe. U miru smo postali sami sebi protivnik. Tada su nam rušili kuće, danas rušimo smisao. Tada su nam ubijali ljude, danas ubijamo ponos.

U ratu je bilo jasno ko je ko. Nisi mogao glumiti. Nisi mogao biti “neutralan”. Nisi mogao sjediti na dvije stolice. Danas je gluma postala sistem. U miru smo razvili talent da sve pretvorimo u sitan interes, u frakciju, u stranku, u “našu stranu”, u rođaka, u tender, u funkciju. I onda se čudimo što nam država liči na improvizaciju, a narod na umornu masu koja se nada da će je neko drugi spasiti.

Od naroda koji se branio, do naroda koji se povlači

Nekad su nas zvali pogrdnim imenima i prijetili nestankom Bosne, a mi smo prkosili i opstajali. Danas nam ne trebaju ni pogrdna imena ni granate da se povučemo, dovoljno je nekoliko otrovnih narativa, malo medijskog spinovanja, malo političke trgovine, i mi sami počnemo sumnjati u sebe. Najopasnije nije kad te neprijatelj mrzi. Najopasnije je kad ti sam sebi postaneš mlakonja.

I tu je srž problema: nacija je izgubila unutrašnju disciplinu. U ratu je svako znao svoje mjesto i svoju ulogu. Danas svi hoće “svoje” mjesto, ali niko neće odgovornost.

Političke elite: ratni dug prodan za dnevnu fotelju

Najveća sramota današnjeg stanja je što se ratni moral pretvorio u političku valutu. Šehidska krv se spominje na govorima, a zaboravlja u odlukama. Zastava se ljubi pred kamerama, a iza kamere se trguje državom. Zločini se obilježavaju riječima, a poništavaju djelima, jer se ne gradi sistem koji će trajno štititi državu.

I onda gledamo kako se pojedinci, koji otvoreno vrijeđaju Bosnu i prijete njenom opstanku, pretvaraju u “političke faktore s kojima se mora”. Ne mora se. To je laž koju ponavljaju oni koji su navikli da je udobnost važnija od dostojanstva.

A narod? Narod se navikao da gleda. Da komentira. Da “podijeli objavu”. Da se naljuti na jedan dan, pa sutra zaboravi. Mi smo postali nacija kratkog daha.

Umjesto jedinstva, zavist i sumnja

Ono što me najviše brine: mi više ne vjerujemo jedni drugima. U ratu smo vjerovali i kad nismo imali ništa. Danas imamo mir, imamo institucije (barem na papiru), imamo putovanja, internet, škole, ali nemamo povjerenje. A bez povjerenja nema naroda, ima samo stanovništva.

I zato nam se jedinstvo čini kao bajka. Kad bi danas trebalo stati u jedan red oko osnovnih stvari, dostojanstva, države, istine, mi bismo prvo pitali: “Ko stoji iza toga?” kao da je svaka ideja sumnjiva, a svaka čestitost naivna.

Dodik kao ogledalo, ne uzrok

Kad se pojavi političar koji vrijeđa, prijeti, provocira i testira granice, problem nije samo u njemu. Problem je u nama. On je simptom, ne bolest. Njegovi ispadi su mjera naše neodlučnosti. Njegova drskost hrani se našom mlakošću i našim kukavičlukom.

I zato fali makar i simbolična slika: da bosanske političke stranke (sve) stanu zajedno i kažu: dosta. Ne “saopštenje jedne stranke”, ne “izjava jednog ministra”, ne “diplomatsko uvijanje”, nego jasna rečenica, zajednička, vidljiva: nećete nas gaziti. Nećete nam državu komadati. Nećete normalizirati fašizam, pa ga prodavati kao “mišljenje”.

Jer kad ti ne postaviš granicu, drugi će je postaviti umjesto tebe — i neće ti se svidjeti.

Najveća opasnost: gubitak jezika i hrabrosti

Nekad smo znali reći svijetu ono što treba čuti — i znali smo kome govoriti. Danas ili šutimo, ili govorimo pogrešno, ili se svađamo međusobno, dok nam drugi pišu narativ o nama. A ko ti napiše narativ — taj ti kroji sudbinu.

Zato ovo nije samo politička kriza. Ovo je kriza karaktera.

Ako ovo nastavi, šta nas čeka?


Ne nestaje Bosna samo tenkovima. Bosna nestaje i kad narod prestane vjerovati da je vrijedi braniti. Nestaje kad se ljudi masovno iseljavaju. Nestaje kad se čestiti povlače, a bezobrazni napreduju. Nestaje kad djeca uče da se uspijeva preko štele, a ne preko znanja. Nestaje kad se vjera svede na folklor, a patriotizam na dekor.

I onda jednog dana shvatiš: niko nije pucao, ali si izgubio državu.

Šta je lijek? Ne fraze — nego rez

Lijek nije u još jednoj emotivnoj kolumni (iako emocija treba). Lijek je u tome da se narod ponovo odgoji za odgovornost:

(1) da se prestane nagrađivati laž i lopovluk “jer je naš”;
(2) da se prestane čekati “vođa” kao mesija;
(3) da se traži jedinstvo oko crvenih linija, ne oko partija;
(4) da se u javni prostor vrate znanje, red i stid;
(5) da se ponovo nauči govoriti istina bez straha i bez uvijanja.

Onaj koji to ne razumije, neka se skloni s puta. Jer ovo vrijeme ne traži sitne političare ni komforne patriote. Ovo vrijeme traži ozbiljne ljude.

Bosna je preživjela granate. Bilo bi sramota da ne preživi naš nemar.