Milorad Dodik, bez ikakve formalne državne funkcije, kao obični građanin sa turističkom vizom odlazi u Sjedinjene Američke Države, ali njegov rječnik i poruke nimalo nisu privatne. One ponovo otvaraju stare rane Bosne i Hercegovine i podsjećaju na devedesete, dok istovremeno služe dugoročnoj strategiji razgradnje države i demonizacije Bošnjaka.

Tokom posjete Sjedinjenim Američkim Državama, u koju stiže kao obični putnik sa turističkom vizom, Milorad Dodik i dalje nastupa preko leđa građana srpskog naroda, uz istu onu buku kojom hoda već decenijama. Građane Republike Bosne i Hercegovine, međutim, on više ne plaši, jer su odavno naučili da se u svakom vremenu pojavi po jedan koji „buruče“, bez stvarne snage da sruši ono što je opstajalo stoljećima. Ako Dodik još izaziva reakcije, one ne dolaze iz straha, nego iz gađenja prema upornoj proizvodnji mržnje i laži.

Na javnim nastupima, koje mu omogućavaju političke veze i lobistički aranžmani, Dodik obmanjuje američku javnost spornim, historijski netačnim tvrdnjama o Bosni i Hercegovini. Njegove neistine i gluposti, izrečene u američkim medijima, više su nego dovoljan moralni osnov da se ovaj čovjek politički izolira i pravno ispita, jer narod hoće da živi u miru, a ne pod stalnom prijetnjom povratka u mračne narative devedesetih.

On otvoreno širi međunacionalnu i vjersku mržnju, dok se u javnosti uporno govori da ima zaštitu na čelu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kod Milanka Kajganića, kojeg dio javnosti dovodi u vezu sa ratnim strukturama i čijem radu se zamjeraju selektivni pristupi pravdi. Iz onoga što Dodik uporno laprda, jasno je da mu je cilj rušenje države Republike Bosne i Hercegovine, koja je na tim prostorima opstala više od jednog milenija, i da on nije ni prvi ni najžešći od onih koji su se režali na sve što im se ne uklapa u šovinističku sliku svijeta.

Ova bena ne samo što neprestano udara na državu RBiH, nego pokušava da ponižava Bošnjake, njihovu vjeru i odgoj, koji su na tim prostorima često bili oličenje ljudskosti uprkos svemu. Njegove poruke opasno podsjećaju na nedavna vremena devedesetih i na njegovog političkog prethodnika, koji posljednje dane života provodi u svjetskim kazamatima, osuđen za genocid u Bosni i Hercegovini. Ovako ponašanje jednog građanina mora se procesuirati ako postoji pravna država, kako bi se napokon stalo ukraj praksama koje narod drže taocem i sprječavaju ga da krene prema boljim danima.

Ono što građane posebno interesuje jeste: ko je i kako finansirao Dodikov put u Sjedinjene Američke Države i ko je pravio aranžman lobista, toliko niskog i prljavog da i oni moraju snositi pravnu i političku odgovornost. Manipulacije i plasiranje propagande s ciljem opravdavanja dugogodišnje secesionističke politike moraju biti sankcionisani, a Dodik za to mora snositi odgovornost, kao i svi koji mu pomažu da taj narativ izvozi u svijet.

Posebno gnusne su Dodikove tvrdnje da su „muslimani organizovali koncentracione logore“, što su brojni analitičari i javni komentatori već okarakterisali kao grubu zamjenu historijskih činjenica i svjesno iskrivljavanje istine. Podaci i presude međunarodnih sudova jasno pokazuju da su koncentracioni i zatočenički logori u Bosni i Hercegovini, kako tokom Drugog svjetskog rata, tako i tokom agresije devedesetih godina, uspostavljani od strane fašističkih formacija, a kasnije političkog i vojnog rukovodstva entiteta Republika srpska.

Analitičari ističu da Dodikove izjave nisu puka mahalska priča, već dio dugoročne strategije kojom se Bosna i Hercegovina pokušava prikazati kao disfunkcionalna i opasna država, dok se Bošnjaci predstavljaju kao prijetnja regionalnoj i međunarodnoj sigurnosti. Takav narativ, upozoravaju stručnjaci, često se koristi kako bi se međunarodnoj javnosti pokušala opravdati ideja razgradnje države i eventualnog otcjepljenja entiteta Republika Srpska.

Bosna i Hercegovina, međutim, nije država koja živi od njihovog straha, nego od vlastitog historijskog pamćenja. To pamćenje je najbolja brana protiv novih Dodikovih laži i starih projekata koji su već jednom završili u haškim optužnicama. Zato, koliko god on galamio po američkim studijima, ostaje samo još jedan glas u već viđenom horu – umoran, prozren i sve manje uvjerljiv.