Intervju koji je Milorad Dodik dao u Washingtonu za privatnu medijsku platformu LindellTV ne predstavlja tek još jedan politički istup. Riječ je o svjesno konstruisanom narativu, namijenjenom stranoj publici, u kojem se Bosna i Hercegovina i njeni muslimani prikazuju kroz prizmu prijetnje, ekstremizma i historijske krivice. Takav govor nije slučajan. On ima obrazac. I ima opasne posljedice.

Na samom početku, Dodik je netačno predstavljen kao predsjednik Republike Srpske, iako tu funkciju ne obavlja već mjesecima. Ta „greška“ nije ispravljena. Naprotiv – ona se uklapa u strategiju samopredstavljanja kao jedinog legitimnog glasa jednog entiteta, bez obzira na ustavni poredak i činjenice.

Platforma na kojoj je intervju emitovan – LindellTV – nije neutralni medij. Riječ je o privatnoj političko-medijskoj platformi bliskoj radikalnim krugovima američke desnice, što objašnjava zašto je Dodik već u prvim minutama pribjegao otvorenoj idolizaciji Donalda Trumpa, predstavljajući ga kao „nadu čovječanstva“. To nije politička analiza, nego traženje zaštitnika, uz javno priznanje da se iza toga kriju „lični politički ciljevi“.

U tom kontekstu Dodik gradi narativ vlastite žrtve: sankcije koje su mu uvedene zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, secesionističkih aktivnosti i ozbiljnih indicija o korupciji, on predstavlja kao kaznu zato što je slavio Trumpovu pobjedu. Time pokušava zamijeniti uzrok i posljedicu, a odgovornost prebaciti na „zle administracije“ i „neprijatelje slobode“.

No, najopasniji dio intervjua dolazi kada Dodik prelazi sa samosažaljenja na otvorenu demonizaciju Bošnjaka-muslimana u Bosni i Hercegovini. Njegove tvrdnje da su muslimani „saradnici Irana“, „mrzitelji Jevreja“, „Hitlerovi saveznici“ i „organizatori koncentracionih logora za djecu“ nisu samo neistinite – one su klasičan primjer kolektivne kriminalizacije jednog naroda i vjere.

Takav govor ima poznatu historijsku funkciju: da se žrtva prikaže kao prijetnja, a agresivna politika kao samoodbrana. U tome Dodik sramno imitira retoriku koju danas koristi Benjamin Netanyahu, čovjek koji se nalazi pod ozbiljnim sumnjama međunarodnih institucija zbog genocida u Gazi. Logika je ista: demoniziraj cijelu zajednicu, proglasi je egzistencijalnom prijetnjom i time opravdaj sve što slijedi.

Posebno je opasno što se ove laži iznose pred međunarodnom publikom, svjesno računajući na neznanje o balkanskoj historiji. To nije unutrašnji politički govor, to je međunarodna kleveta jednog naroda, sa potencijalom dugoročnog oštećenja ugleda države i sigurnosti njenih građana.

Dodikova priča o „razdvajanju“, „nemogućem suživotu“ i „muslimanskoj većini koja ugrožava Srbe“ nije nova. Ona je već viđena devedesetih. I znamo kako je završila. Zato ovakve izjave ne mogu biti tretirane kao sloboda govora ili političko mišljenje. One su signal, a historija nas uči da se takvi signali ne smiju ignorirati.

Na kraju intervjua, Dodik Trumpu poručuje da „pogleda mapu Republike Srpske“. Ta rečenica, izrečena gotovo nehajno, otkriva suštinu cijelog nastupa: poziv velikoj sili da legitimira secesionistički projekat, bez obzira na cijenu po mir, pravdu i živote.

Ovo nije samo Dodikov problem. Ovo je test savjesti za institucije Bosne i Hercegovine, za međunarodnu zajednicu i za sve koji još vjeruju da se genocid najavljuje tek kada padne prvi metak. Ne – on se najavljuje riječima. I upravo zato se na ove riječi mora odgovoriti: pravno, politički i moralno.

Jer šutnja pred lažima koje demonizuju cijeli narod nikada nije neutralna. Ona je uvijek saučesništvo...