Svaka globalna sila je danas fašistička, u savremenom poimanju tog starog pridjeva. Forsiranje takozvanog antifašističkog pokreta spada u samoobmanjivanje ljudi. Kada neko kaže – “ja sam antifašista” ili ono otrcano – “smrt fašizmu,” dok mu je mentalno ideološki sklop ostao zatočen u deceniji 1980-ih, uz način življenja koji je prilično kapitalistički, ne zvuči baš uvjerljivo od strane takve osobe. Čuveni medijski analitičar “fašizma” stare škole, Neven Anđelić, spada u tu vrstu samoobmanjivača. Dobro, ima pravo da obmanjuje sam sebe, ali problem nastaje kada preko nekih sarajevskih medija pokuša obmanuti šire narodne mase u BiH.

“Jedini razlog što ovo pišem je u tome što Neven Anđelić nije nacionalist. Da jeste, ne bih se ni javljao. Tog je smeća ionako previše po našim novinama. Ali, problem je tim veći što Neven nije nacionalist. On zapravo pripada onoj velikoj većini bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, pravoslavaca, katolika i ateista, koji su o Bošnjacima, nekadašnjim Muslimanima po narodnosti, uvijek imali jednu posebnu, samo bosansku, da ne kažem sarajevsku, teoriju. Ta teorija glasi: Bošnjaci su dobri i pošteni samo ako su ateisti, ako djeci daju “narodna” imena (Damir, Davor, Denis, Ines, Goran, Maja, Sanja…), ako se, zapravo, odriču svega što ih čini posebnom etničkom grupom, nacijom, narodom.” – Ovim je riječima nekadašnji sarajevski novinar Zdenko Jendruh, sa američkom adresom stanovanja, prije više od par decenija opisao jedno specifično stanje u bh. javnosti, stanje koje se može prepoznati i danas. Jendruhov tekst koji je objavljen kao reagiranje na drugi članak, obišao je medijski prostor u jednom tada popularnom sarajevskom sedmičniku, a danas se dijeli preko blogova na internetu. Tematski je zaista i dosta rječit i precizan i aktuelan. Ono što je u njemu definirano i opisano važi i u sadašnjosti, kao da je danas napisano ili objavljeno. No, istovremeno se ovaj stari tekst obraća indirektno i sarajevskim medijima današnjice, svima onima koji nekritički i naslijepo omogućavaju Nevenu Anđeliću da promovira svoje manipulativne “definicije” bosanskohercegovačke političko društvene stvarnosti, a onda donekle i one internacionalne. Medijima se znači obraća neizravno, kako onda kad je objavljen tako i danas, a “glavnom” liku se obraća direktno. Nedavno je, u sarajevskoj javnosti nedovoljno osvijetljena, slabo zapažena, izašla nova demagoška analiza domaćih zbivanja kroz propagandnu Anđelićevu vizuru, u listu Oslobođenje. Što znači da se neki sarajevski mediji ponašaju isto po ovom pitanju, kao i u vrijeme objave Jendruhovog članka. Friške manipulacije koje stižu od Anđelića nisu naročito iznenađenje, ali za nove naraštaje u bh. javnosti, one zbunjene, njegove pisane izjave iz Oslobođenja mogu biti opasne jer nude poluinformacije uz dosta insinuiranja, a sakrivaju poneke važne detalje. Sam naslov teksta – “Smrt Fašizmu,” već je ofucan i jeftin. Nedorečenost članka mu se provlači kroz namjerno zamršene pojmove i razna imena svjetske i domaće politike, nekadašnja i današnja. Pošto je svašta nabacano u toj demagoški postavljenoj indoktrinaciji, radi lakšeg pojašnjenja idemo kakvim takvim redom.

Klub sarajevskih licemjera zvani - “Bosna bez Busuladžića”
Anđelić počinje sa nabrajanjem, na prvi pogled nesuvislim, ali samo na prvi pogled:
“Donald Trump nije fašista. Ni Vladimir Putin nije fašista. Nije ni Volodimir Zelenski, bez obzira na to šta tvrdili u Moskvi. Boris Johnson nije fašista, kao ni Emmanuel Macron. Iako ih ima dosta u njenoj partiji, Giorgia Meloni nije fašista, niti je Ursula von der Leyen. Benjamin Netanyahu nije fašista, kao ni Recep Tayyip Erdoğan, ili drugi lideri podjednako dugo na vlasti poput Viktora Orbána, Aleksandra Lukašenka, Xi Jinpinga, Narendre Modija, Marka Ruttea, iako naziva Trumpa “tatica”. Nisu fašisti ni oni koji su kratko na vlasti poput Friedricha Merza, Karola Nawrockog ili Andreja Babiša. Nisu fašisti Andrej Plenković i Aleksandar Vučić, bez obzira na to šta o njima govore u susjednim državama. Nisu to niti Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, iako svi oni, barem javno, povremeno iskazuju simpatije ili barem razumijevanje prema fašistima iz Drugog svjetskog rata.” – Tako Neven privodi kraju uvodni dio svog mudrovanja. On čitateljstvu nudi svoju, zastarjelu jugoslavensku “definiciju” fašizma. Naravno, definicije se mogu rastezati, pa nije naročito velika razlika po pitanju svih ovih internacionalnih političkih imena koja je Anđelić nabrojao, jer žrtvama Trumpove, Netanjahuove ili recimo Macronove politike je suštinski svejedno da li će se njihovi krvnici zvati demokratama, socijalistima, republikancima, cionistima, fašistima ili kako već. Kada govori o regionalnim, za njega vjerovatno i dalje jugoslavenskim okvirima, onda napravi očekivani polukrug da bi se vratio sa otrcanom mantrom o trojcu Čović, Izetbegović Dodik. Ništa originalno. Stara tlapnja o izjednačene “tri strane,” kako ratne tako i mirnodopske, gdje sve tri koketiraju sa fašizmom kakvim ga Anđelić možda pamti iz jugoslavenskih udžbenika, medija i filmova.

Hibrid manipulacije, neupućenosti, sugestivnosti i banalnosti

Onda Anđelić nastavlja, tretirajući čitateljstvo nastavnički:
“Benito Mussolini je bio fašista. Bio je i Adolf Hitler. Niz malih vođa, führera, ducea, bili su fašisti 1930-ih i 1940-ih. Ante Pavelić, Vidkun Quisling, Draža Mihailović, Josef Tiso, Francisco Franco, Philippe Peétain, Milan Nedić, Stepan Bandera, Mohammad Amin al-Husseini, Miklós Horthy, Džafer Kulenović, Corneliu Codreanu, Mustafa Busuladžić, Pavle Đurišić, svi su oni izgubili bitke i ratove. Zovemo ih fašistima.”
Dakle, prema staroj matrici, on poručuje: – ‘Zovemo ih fašistima,’ u množini, bez naznake u čije ime još govori. Da ne bi zbunjivao publiku, možda je izbjegao pojasniti razliku između nacista i fašista. Lakše je manipulirati samo jednim pojmom, pogotovo onim koji već toliko banaliziran, zloupotrijebljavan i razvlačen po medijima, i to decenijama. Drugi detalj je, po ko zna koji put, stavljanje fašističke etikete na Mustafu Busuladžića, što inače spada u jednu od najlicemjernijih postavki samoproglašenih sarajevskih “antifašista” posljednjih godina. Ne samo Anđelić nego i njemu slični domaći demagozi, čovjeka koji nije bio ni političar niti član ijedne desničarske partije za života, kao ni vojne formacije, niti je posjedovao lično naoružanje, koji je objavio radove o ideološkoj i društvenoj pogubnosti i fašizma i komunizma istovremeno, uporno stavljaju u istu ravan sa Musolinijem, Pavelićem, Hitlerom, Nedićem, Đurišićem itd.. Po istoj logici su i oni koji su javno streljali Busuladžića također fašisti, naročito kada se zna da je u redovima onih koje su baštinili bilo tada i bivših Đurišićevih ljudi, ali o tome se ne smije pisati pod Nevenovim potpisom, niti u Oslobođenju. Busuladžić je imao par rečenica o sarajevskim Jevrejima u vrijeme NDH, koje nisu bile antisemitske, i radio privremeno kao arabista pri talijanskoj radio stanici, gdje je inače bilo dosta stipendista koji nisu bili ni sljedbenici Musolinija, i to mu Anđelić i njemu slični uzimaju za “fašizam.” Ni to nije bilo dovoljno Anđelićevim sličnomišljenicima, pa su u satiričnoj Tv seriji “Konak kod Hilmije,” parodiji na britansku humorističku seriju Alo, Alo,” u jednoj sceni predstavili Busuladžića kao pripadnika nekog izmišljenog udruženja naziva “Bosna bez Židova,” koji pritom kao želi da spali poznatu sarajevsku Hagadu, u vrijeme vladavine NDH. Manipuliranje kroz suptilno ili “komično” laganje im nije strano.

DNK protiv CKSKJ

‘Fini’ jugoslavenski fašizam protiv ‘ružnog’ fažizma onih drugih
Evo čime se Neven još bavi u ovom manipulativnom članku:
“U djelu “Doktrina fašizma”, Mussolini definiše državu kao totalitarnu. “Fašizam je za državu, ništa nije mimo države, ništa protiv države.” Ključni elementi uključuju nacionalizam, militarizam, autoritarnu vlast, glorificiranje nasilja i jednog vođu. “Izvan države nijedna ljudska ili duhovna vrijednost ne može postojati, niti imati vrijednost”, tvrdio je il duce.”
Uz manje izmjene, ovdje kao da je opisana socijalistička Jugoslavija, ona ista koja je iznjedrila i Anđelića i gomilu njemu sličnih manipulatora. Mada po opisu bi se mogla uklopiti i ona prva Jugoslavija, monarhistička. Primjera za ovu usporedbu zbog sličnosti ima podosta, ali za ovu priliku da podsjetimo samo na neke. Na primjer, u poznatom parlamentarnom nastupu Radovana Karadžića iz 1991. godine, govorilo se o „mogućem nestanku bosanskih muslimana“ kao populacije u slučaju izbijanja rata, odnosno u slučaju neovisnosti BiH od Jugoslavije. Dakle, kao u prethodnom Musolinijevom citatu – „Izvan države-(Jugoslavije) nijedna ljudska-(Bošnjaci) ili duhovna-(muslimani) vrijednost ne može postojati.” <.i> Ipak Anđelić na listu pobrojanih svjetskih i domaćih fašista, nije stavio Josipa Broza Tita, iako je njegova vlada posthumno rehabilitirala Mustafu Busladžića, barem na papiru, iako je Tito surađivao sa bivšim nacističkim oficirom Kurtom Valdheimom, iako je imao ratnu suradnju sa ravnogorcima Draže Mihailovića, iako je u partizane svjesno primio na hiljade četnika prije završetka rata. Pritom, u državi autorovog obitavanja, Velikoj Britaniji, Daily Mail je svojevremeno J.B. Tita uvrstio među najveće političke masovne ubice 20-og stoljeća. Na toj listi se Tito našao u paketu sa Mao Ce Tungom, Hitlerom, Staljinom.. Koliko je takva lista objektivna a koliko ne, iz Anđelićevog teksta se ne može nazreti jer se tako nešto izbjegava.
U nabacanim citatima ovog članka, na pomalo nezgrapan se način poziva na Umberta Eca dalje tematizirajući pojam fašizma:
“Eco je u svom eseju naveo da “iako zabrinut zbog raznih pokreta, poput nacističkih, naraslih u dijelovima Evrope, uključujući Rusiju”, nije smatrao “da će se u svojoj originalnoj formi ponovno uspostaviti” fašizam. Tako je svijet izgledao 1995. kada ga je Umberto Eco analizirao i naveo desetak osnovnih karakteristika. Današnjica je drugačija.”
Te iste 1995 se dešavala Žepa i Srebrenica, opsada Sarajeva već postala najdužom u evropskom historijatu, Goražde bilo na izdisaju, a Anđelić se oslanja na Ecovo ‘nesmatranje’ da će se fašizam u originalnoj formi ponovo uspostaviti. Koja je to originalna forma nije rečeno, ali se i dalje vjerovatno nije maklo od 1930-ih i 1940-ih godina, iako se od tada do danas toliko toga izmijenjalo, pa i forme samog fašizma. U Bosni je tada bio primjenjeni fašizam na djelu, ali se on ne prepoznaje kao takav, iako se kako reče radilo o 1995. godini. Možda je Anđelić izbjegao to navesti jer bi onda trebao priznati da je jugoslavenski fašizam nastupio pod nazivom – antifašizam, koji je evoluirao iz komunizma. Ratni zločinci kao Veselin Šljivančanin, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Veljko Kadijević, Momčilo Perišić, svi su bili deklarisani antifašisti, i u to ime su poubijali i na hiljade civila, spržili nebrojena sela i gradove. Tu su naravno i njihovi ljevičarski lideri, kao što je bio Slobodan Milošević i njegova supruga Mira Marković koja je čak i osnovala partiju pod nazivom ‘Jugoslovenska Levica’ u to vrijeme. Jer, ako bi priznao da je te godine vladao jugoslavenski fašizam koji se zove antifašizam, i baštini simbiozu četništva sa komunizmom, onda bi ostalo otvoreno pitanje da li autor i sebe samog smatra izdankom nekog ljevičarskog fašizma, s obzirom na njegovu porodičnu vezu sa JNA, sa istom armadom koja je sistematski razarala civilne ciljeve širom Slovenije, Hrvatske, Bosne i Kosova. Također, prepoznavanje fašizma, bilo jugo-komunističke verzije kao te spomenute godine, ili nekog srodnog, podrazumijevalo bi i prepoznavanje kakvog otpora tom fašizmu. U takvom slučaju, Anđelić bi se trebao sjetiti podatka, ticano spomenute genocidne godine, da je glavnim gradom Francuske tada išla internacionalna vojna povorka povodom tradicionalnog obilježavanja devetog maja, kao dana pobjede nad onim starim fašizmom iz 1945 godine, - jedinom verzijom za koji Anđelić zna, ili se barem tako predstavlja. U toj povorci su učestvovali i predstavnici Armije BiH. Simbolično ili ne, ironično ili kako god, u tim trenucima Armija BiH je predstavljala otpor fašizmu koji se nije službeno tako sam zvao, ali je tako funkcionirao na terenu, onom srbijanskom fašizmu odnosno jugoslavenskom. Valjalo je to spomenuti u takvom članku, no valjda je previše bilo izazovno za autora, pa je izostalo.

Svinjske ili svinjeće priče
Još nešto je očekivano izostalo; stavljanje na listu svih tih silnih fašista iz BiH ili regionalno, nekadašnjeg ambasadora kraljevine Jugoslavije u Berlinu, koji je imao bliske diplomatske veze sa Adolfom Hitlerom. Za vrijeme Drugog svjetskog (zapravo evropskog) rata, taj diplomata je imao i bliske veze se Dragoljubom Mihailovićem koga je Anđelić već stavio na listu. Isti taj diplomata je nakon transformacije i kamufliranja ravnogorskog pokreta usljed promjene stanja na ratištima, postao i “vjerni” titoista nakon rata. Potom je objavio poznatu publikaciju, sa mogućim plagijatorskim detaljima, i za nju primio Nobelovu nagradu. Ta publikacija je postala velika inspiracija za mnoštvo budućih ratnih zločinaca, računajući i izvršitelje genocida u Istočnoj Bosni. Dakako, Andrić Ivo se nije našao na Nevenovoj listi fašista, iako je za razliku od prozvanog Busuladžića bio dobar i sa nacistima i sa komunistima i sa fašistima i sa masonerijom. Nije teško zaključiti zašto i kako. Ostaje čitateljstvu da sami skontaju.
U ostatku članka se bavi standardnim opisom simptoma fašizma, navodeći školske primjere iz prošlosti, o progonjenim intelektualcima, umjetnicima, slobodarski nastrojenim opozicionarima, manje više opće poznate stvari. Radi “nacionalnoga” ključa spomenuo je i uvredljiva skandiranja huliganskih navijača u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu i tako ponegdje, ali ništa tematski novo.
Stoga da se vratimo na onaj stariji tekst radi kojeg je prozvan od strane kolege Zdenka Jendruha, sa početka. On je nastao kao reakcija na autorski članak Nevena Anđelića u kojem on Sarajevu spočitava da je postao muslimanski grad. Pošto je tekst, skupa sa sugestivnim naslovom, urađen u negativnom tonu, pojam - muslimanski grad je koristio kao nešto pežorativno, i naravno ‘zabrinjavajuće,’ u njegovoj vizuri. Znači li onda da je taj tekst bio ‘fašistički,’ koristeći analogiju samog autora iz Oslobođenja?
Možda je Anđelić promijenio mišljenje i retoriku od vremena tog članka do danas, iako tako ne djeluje sudeći po njegovom pisanju u Oslobođenju. Međutim, uspio je da tim pisanjem skrene pažnju jednog iskusnog antifašističkog jugo-fašiste, i na sebe i na današnje Sarajevo. Povodom njegovog teksta o Sarajevu kao muslimanskom gradu u negativnom smislu, prije par godina se u beogradskom listu NIN oglasio Nenad Kecmanović, koga nije potrebno naročito predstavljati onima koji su preživjeli komunističko, fašističko jugoslavensku opsadu Sarajeva, ili se barem razumiju u njen kontekst i pozadinu. Pod naslovom “Svinjske i Druge Priče,” 2023 godine NIN objavljuje Kecmanovićev tekst, koji on započinje svojim čuđenjem da je Anđeliću toliko dugo trebalo da shvati kako je Sarajevo muslimanski grad, također u negativnom tonu. Kecmanović usput napominje kako je Anđelić imenom i prezimenom Srbin. Ustaljenom praksom, Kecmanović negira Bošnjake i koristi stari jugo-komunistički naziv muslimani po narodnosti. U tom tekstu spominje kako je Anđelić previše pažnje posvetio nedostatku svinjeće šunke u sarajevskim picama pri određivanju muslimanskog identiteta grada, dok mu je u odnosu na svinjetinu bilo sporedno to da je stanovništvo većinski “muslimansko.” Kecmanović prebrojava Bošnjake to jeste muslimane po jugoslavenskoj navici, samo prema ličnim imenicama. Tako je recimo izrazio kombinaciju ironije i čuđenja da je baš nekadašnji magazinski sedmičnik BH Dani objavio Anđelićev tekst, a pritom redakcija magazina po Kecmanoviću bila sastavljena od “muslimana”-(i dalje brojeći po imenima). Spomenuo je i privremenu vladavinu SDP-a kao alternativu “muslimanskoj” SDA od prije niza godina, navodeći kako je i tadašnji SDP, opet po imenicama, bio sastavljem od “muslimana.” Sva ova Kecmanovićeva prebrojavanja bi mogla poslužiti Anđeliću da možda revidira svoje viđenje domaćih “fašista,” barem ukoliko je upoznat sa ovim pisanjem Kecmanović Nenada, osim ako se možda slaže sa njim. Ipak, ima jedan malo zlokobniji dio Kecmanovićevog osvrta iz NIN-a, a on već asocira na desničarsko jednolično viđenje Evrope.
Sa dozom sugestije i zadeveranosti, Kecmanović piše:
“Ako bi u geografiju nedovoljno upućen čovjek danas nadletio glavni grad multikulturalne BiH i ugledao pravu šumu visokih i vitkih minareta, vjerovatno bi bio u nedoumici da li se nalazi iznad Teherana, Kuala Lumpura ili Rijada, ali sigurno ne bi ni posumnjao da nije riječ o nekom muslimanskom gradu.”
Ovakve usporedbe, insinuacije i ‘upozorenja’ na temu autohtonog islamskog naslijeđa u srcu Evrope, to jest BiH, moglo se čuti bezbroj puta do sada, uz toliko poznate i već prežvakane usporedbe Sarajeva i Teherana. Anđelić u svom tekstu iz Oslobođenja spominje desničarsko stremljenje ideološkoj ili kulturološkoj “čistoći” određenih zacrtanih prostora. Ovdje ima priliku da uvrsti Kecmanovića među potencijalne fašiste, ako već ne prave, šta god to podrazumijevalo.
Najbolje ovakav osvrt završiti sa još jednim citatom iz Jendruhovog teksta spomenutog na početku. Vjerovatno niko u sarajevskom medijskom prostoru nije ovako precizno secirao ono o čemu je ovdje riječ. Zdenko je ovako poentirao:
“A ti, Nevene, i tebi slični koji ste spremni sad da držite lekcije o demokratiji i multietničnosti, vi ste gori od onih okorjelih nacionalista. S njima čovjek zna na čemu je. Oni ne kriju šta misle o sebi i drugima. Vi iskreno o sebi mislite da ste liberali, da ste kosmopoliti, da ste internacionalisti. Možda i jeste, ali u London-u, Paris-u, New York-u, Beču. Tamo vam muslimani ne smetaju. Ali kod kuće, u Rajvosa, vi biste opet da je sve po starom, a ni prstom makli niste da to staro preživi. Možda je Sarajevo postalo muslimanski grad, možda još nije, možda će tek to postati. Kako bilo da bilo to će se desiti ne uprkos, nego upravo zahvaljujući postojanju raznih “nevena”.