Radost koju su Allahov Poslanik, a.s., i muslimani osjetili nakon prekida bojkota i okončanja teške izolacije nije dugo potrajala. Ubrzo je nad životom Muhammeda, a.s., nadvila se duboka tuga. U sirama je ta godina ostala upamćena kao Godina tuge godina u kojoj je preselila njegova voljena supruga Hatidža, r.a., njegov zaštitnik i oslonac amidža Ebu Talib, te godina obilježena bolnim i nemilim događajima u Taifu, gdje je doživio odbacivanje i grubost od vlastite rodbine.

Smrt Ebu Taliba bila je izuzetno bolna za Poslanika Muhammeda, alejhi selam. Kao njegov najbliži zaštitnik i oslonac, Ebu Talib je tokom cijelog života štitio Poslanika od neprijateljstva Kurejšija. Bol je bila još veća zbog činjenice da Ebu Talib, uprkos Poslanikovom, a.s., nastojanju do njegovog posljednjeg daha, nije prihvatio islam niti izgovorio šehadet.
Njegova smrt dovela je do naglog slabljenja društvene i plemenske zaštite Poslanika, a.s., čime su Kurejšije dobile prostor za otvorenije i agresivnije djelovanje protiv njega i njegovih sljedbenika.

Hazreti Hatidža, radijallahu anha, bila je izuzetna i plemenita žena, čija je uloga u najranijoj fazi islamske misije bila od presudnog značaja. Kao prva osoba koja je povjerovala u Objavu, bila je ključni oslonac Poslaniku Muhammedu, alejhi selam, pružajući mu moralnu, emotivnu i materijalnu podršku u najosjetljivijim trenucima poslanstva.

U jednom od vjerodostojnih predanja navodi se da je melek Džibril, alejhi selam, došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao:

„Allahov Poslaniče, dolazi ti Hatidža sa posudom hrane u rukama. Kada dođe, prenesi joj selam od njenog Gospodara i od mene. Obraduj je viješću o bisernom dvorcu u Džennetu u kojem nema buke, niti umora.“
(Buhari, Menākibu-l-Ensār, 20)

Na selam svoga Gospodara hazreti Hatidža, radijallahu anha, odgovorila je riječima koje odražavaju dubinu njene vjere i duhovne svijesti:

„Gospodaru moj, Ti si Selam i od Tebe je selam. Neka je selam na Džibrila. I neka su Allahov selam, milost i bereket na tebe, Allahov Poslaniče.“

Plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije zaboravio svoju blagoslovljenu suprugu. Tokom cijelog života pokazivao je najuzvišenije primjere odanosti i zahvalnosti prema njoj. Smrt hazreti Hatidže, radijallahu anha, imala je izuzetno snažan emotivni i duhovni odjek na Poslanika, a.s. Njen odlazak označio je gubitak unutarnje sigurnosti i porodične stabilnosti, što klasični islamski izvori često ističu kao jedan od najtežih udaraca u njegovom životu, posebno imajući u vidu njenu nezamjenjivu ulogu u najtežim počecima poslanstva.

Nakon gubitka ovih dviju ključnih ličnosti, dodatno su se intenzivirali.
Plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgubio je volju za daljim boravkom u Mekki. Nevolja ga je natjerala da ode u Taif.
Međutim, umjesto podrške, doživio je otvoreno odbijanje, poniženje i fizičko nasilje, uključujući poticanje djece i robova da ga kamenjuju. Ovo je bio jedan od emocionalno najtežih trenutaka poslanstva, jer je označio neuspjeh.


Nakon gubitka najbližih oslonaca i sve snažnijeg pritiska mekkanskih prvaka, Plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgubio je volju za daljim boravkom u Mekki. Težina nevolja navela ga je da se uputi u Taif, u nadi da će ondje pronaći razumijevanje i podršku za svoju misiju. Međutim, umjesto prihvatanja, doživio je otvoreno odbijanje, poniženje i fizičko nasilje, uključujući poticanje djece i robova da ga kamenjuju. Ovaj događaj predstavlja jedan od emocionalno i duhovno najtežih trenutaka poslanstva, jer je simbolizirao prividni neuspjeh ljudskih napora i potpunu iscrpljenost zemaljskih oslonaca.


Upravo u stanju krajnje ljudske nemoći i boli, kada su se zatvorila sva vrata dunjalučke podrške, a izvori utjehe i snage presušili, uslijedio je Isra i Mi’radž počast i dar Allahov, izvan granica ljudskog poimanja, i odgovor na strpljenje, vjernost i postojanost Poslanika, alejhi selam.

Noćno putovanje i uzdizanje odvijali su se u ambijentu u kojem pojmove prostora i vremena gube svoje uobičajeno značenje, jer se pred Božanskom voljom brišu granice stvorenog svijeta.

„Slavljen neka je Onaj koji je u jednom dijelu noći preveo Svoga roba (Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem) iz Mesdžidul-harama u Mesdžidul-aksu, čiju smo okolinu blagoslovili, kako bismo mu pokazali neka od Naših znamenja. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.“ (El-Isra, 1)

Tako Isra i Mi’radž dolaze kao prijelomni trenutak poslanstva: nakon potpunog sloma na zemlji, otvorila su se nebesa i započeo veličanstveni put prema Aršu. Isra predstavlja noćno putovanje, kretanje kroz blagoslovljeni prostor historije i Objave, dok je Mi’radž uzdizanje iznad vidljivog, prema stvarnosti koja nadilazi ljudsku percepciju.

Kur’anski naglasak na noći nije slučajan. Isra se zbila noću, kao što je i veći dio Objave dolazio u noćnim trenucima tišine i sabranosti. Povijest svjedoči da su najveći preokreti i oni najteži i oni najuzvišeniji često bili rođeni u tami noći. U tom smislu, noćni namaz zauzima posebno mjesto među dobrovoljnim ibadetima, jer se obavlja u času kada se svijet smiruje, a čovjek ostaje sam sa svojim Gospodarom.

Na tom putovanju Uzvišeni Allah pokazao je Svome robu i poslaniku, Muhammedu Mustafi, sallallahu alejhi ve sellem, neobična i nadnaravna znamenja, kao potvrdu istinitosti poslanstva i kao trajnu poruku da, nakon svake tame, slijedi uzdizanje onih koji ustraju.
U noći Isra’a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem predvodio je namaz svim poslanicima u Mesdžidu’l -Aksau te iz Kudsa uzdignut na nebesa i počašćen Mi’radžom, onim sto ljudsko oko nije vidilo a um pojmio, predvođen Dzibrilom


Tokom Mi‘radža, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazi kroz sedam nebesa i susreće brojne poslanike, među kojima su Adem, Isa, Jahja, Jusuf, Idris, Harun, Musa i Ibrahim, alejhimus-selam. Svaki susret nosi posebnu poruku i podsjetnik na različite aspekte poslanstva: strpljenje, borbu, moralnu čistoću i potpunu predanost Allahu.
Vrhunac ovog uzdizanja predstavlja dolazak do Sidretul-Muntehaa, granice do koje dopiru stvorenja, iza koje se nalazi svijet gajba koji nadilazi ljudsku spoznaju. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tada su pokazana velika Allahova znamenja, koja potvrđuju Njegovu moć i savršenstvo.

Namaz kao dar i stub vjere
Najznačajniji dar noći Mi’radža jeste propisivanje namaza. Namaz je jedini ibadet koji je propisan iznad nebesa, bez posrednika, čime mu je dat poseban položaj u životu vjernika.
Prvobitno je propisano pedeset dnevnih namaza, ali su, Allahovom milošću, svedeni na pet, uz nagradu pedeset. Time se naglašava Allahova blagost prema ljudima i Njegova želja da olakša, a ne da oteža.
Namaz predstavlja svakodnevni duhovni uspon vjernika, njegov lični mi‘radž, u kojem se ostvaruje neposredna veza sa Stvoriteljem i postiže unutarnji smiraj.
Nakon povratka, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je ljude o događaju. Reakcije su bile različite: nevjernici su se ismijavali, neki su posumnjali, dok su iskreni vjernici bez oklijevanja povjerovali.
Posebno se ističe stav Ebu Bekra, radijallahu anhu, koji je bez ikakve sumnje potvrdio istinitost događaja, svjestan da onaj koji prima objavu od Allaha ne može govoriti neistinu. Ovaj događaj jasno pokazuje da Isra i Mi‘radž predstavljaju ispit imana i povjerenja u Allahovu moć.

Isra i Mi‘radž nisu samo sjećanje na jednu noć, već trajna poruka čovječanstvu. Oni podsjećaju da put prema Allahu nije zatvoren, da nada nikada ne nestaje i da se iza svake teškoće krije mudrost i olakšanje.
U svijetu ispunjenom nesigurnošću i nemirom, poruka Israa i Mi‘radža ostaje jasna: čovjek se uzdiže onoliko koliko se približava svome Gospodaru.