Mitropolite dabrobosanski Hrizostome,
te mitropoliti i episkopi Srpske pravoslavne crkve koji ste se javno oglasili o mojoj ideji o autokefalnoj “Bosanskoj pravoslavnoj crkvi”, ovo vandredno obraćanje nije polemika radi polemike, nego potreba da se ukaže na logičke, etičke i pravne nedosljednosti koje prate dio vašeg javnog diskursa.

U društvima s ratnim traumama i otvorenim pitanjima, riječ vjerskih autoriteta ima povećanu težinu. Zbog toga ona mora biti utemeljena na principima istine, odgovornosti i institucionalne dosljednosti, a ne na selektivnom moraliziranju.

Problem normativne nedosljednosti: “kanoni” kao instrument, ne kao princip.

Vaše insistiranje da se drugi vjerski subjekti “izjasne” i “ograde” od određenih izjava legitiman je zahtjev isključivo pod jednim uslovom: da ista logika važi i unutar vlastite institucije.

Međutim, u praksi se često pojavljuje sljedeći obrazac:
• prema drugima se nastupa normativno i strogo (traže se jasne ograde, disciplinska odgovornost, javno distanciranje),
• dok se prema vlastitim kontroverznim praksama nastupa relativizirajuće (šutnja, proceduralno izbjegavanje, prebacivanje fokusa).

Takav pristup ne predstavlja zaštitu vjerskog dostojanstva, nego asimetrikalan model moći: visoki standardi za druge, minimalni standardi za sebe. U etici to se prepoznaje kao oblik moralnog oportunizma, a ne moralnog autoriteta.

Problem etičke vjerodostojnosti: javni moral bez jasnog odnosa prema zločinima

Svaka crkva i vjerska zajednica koja želi kredibilitet u javnom govoru o moralu mora imati jasno razrađen odnos prema masovnim zločinima počinjenim u društvu u kojem djeluje.

U bosanskohercegovačkom kontekstu, ključni test etičke ozbiljnosti je odnos prema Srebrenici. Čak i bez ulaska u teološke sporove, ovdje je riječ o minimalnom etičkom kriteriju:
• priznanje patnje žrtava,
• prihvatanje sudski utvrđenih činjenica,
• jasno distanciranje od narativa poricanja ili relativizacije i jasno distanciranje od presudjenih ratnih zločinaca, a ne njihovo slavljenje.

Bez toga, pozivanje na moral u javnosti ne funkcionira kao moralna poruka, nego kao retorički instrument političke pozicije.

Problem političke performativnosti: “duhovno” kao maska za političko

U situaciji kada visoki predstavnici SPC na čelu sa Patrijarhom srpskim Porfirijem aktivno učestvuju u događajima koji su politički sporni i pravno problematizirani unutar Bosne i Hercegovine (npr. simbolička i institucionalna podrška 9. januaru), nastaje ozbiljan problem vjerodostojnosti.

Ne radi se o pitanju “vjerske slobode”, nego o pitanju javnog učinka:
• da li takvo prisustvo doprinosi smirivanju društva,
• ili učvršćuje narative dominacije i konflikta.

Vjerski lideri imaju pravo prisustva, ali nemaju pravo da takve postupke predstavljaju kao neutralne, kada oni objektivno proizvode političku poruku. U teoriji javne etike to se naziva zamjena registra: političko djelovanje se prikazuje kao duhovna briga, kako bi se izbjegla odgovornost za političke posljedice.

Problem retorike: analogije s NDH kao intelektualno neodrživ model argumentacije

U javnim nastupima, poređenja ideja s NDH (ili srodnim historijskim ekstremizmima) predstavljaju retoričku strategiju diskvalifikacije, a ne argument.

To je tipičan primjer onoga što se u logici argumentacije naziva:
• “guilt by association” (krivnja po asocijaciji),
• ili moralna panika kao zamjena za analizu.

U društvu u kojem je historijsko nasilje već dio kolektivne traume, ovakve analogije dodatno povećavaju napetost, dok istovremeno snižavaju nivo javne racionalnosti. Ukratko: to nije komunikacija, nego etiketiranje.

Problem “selektivne osjetljivosti”: standardi uvrede nisu jednaki

Vaša zabrinutost zbog “mržnje” i “nacionalizma” ima smisla samo ako se primjenjuje konzistentno:
• na anti-bošnjačku i anti-islamsku retoriku,
• na vrijeđanja identiteta, jezika i državnosti,
• na glorifikaciju ratnih zločinaca,
• na dehumanizaciju žrtava.

Ako se osjetljivost aktivira isključivo kada su meta Srbi i pravoslavci, a ostaje pasivna kada su meta Bošnjaci i muslimani, onda to nije moralna pozicija. To je grupna lojalnost predstavljena kao univerzalna etika.

Bez institucionalne samokritike nema moralnog autoriteta

Moralni autoritet se ne uspostavlja titulom, hijerarhijom ni tradicijom, nego praksom:
• dosljednost prema istini,
• spremnost na samokritiku,
• i jasno odbacivanje zločina bez relativizacije.

Bez toga, javni pozivi na “kanone”, “red” i “moral” nemaju snagu principa, nego izgledaju kao retorička disciplina nad drugima, uz istovremeno oslobađanje vlastitih struktura od odgovornosti.

U pluralnom društvu kakvo je Bosna i Hercegovina, crkvena lica i crkvene institucije imaju pravo glasa, ali taj glas nosi i obavezu: da ne proizvodi konflikte, nego da gradi minimum zajedničkog etičkog jezika.

Dok god SPC (ili njeni crkveni predstavnici) nastupaju selektivno — strogo prema drugima, popustljivo prema sebi — svaka “poduka” drugima ostaje logički slaba i etički neuvjerljiva.

Postscriptum:

A sada ono najvažnije: poduka i poruka

Ja nisam imao namjeru da vas nerviram niti da vas sikiram. Ali vaš profani, politički i uvredljiv ton — posebno kada dolazi iz mantije — natjerao me da vam kažem učtivo i jasno: vi ne znate cijeniti ni bosansku dobrotu ni bosansku toleraciju. Vi cijenite samo kada vam se kažr: popu pop, a bobu bob.

Dosta je vaših pridika bez vlastite odgovornosti.
Dosta je govora o miru dok se hrane podjele.
Dosta je “svetosti” koja služi politici, a ne Bogu.
Dosta je vašeg bezobrazluka!

I da završim onako kako jedino treba, jednostavno i pravedno:

Pustite nas na miru — i mi ćemo pustiti vas.
Poštujte Bosnu — i Bosna će poštovati vas.
Ne dirajte našu vjeru i dostojanstvo — i niko neće dirati vaše.

Ali ako pređete rubikon, ako opet krenete moralizirati dok gazite istinu, onda nemojte očekivati šutnju.

Jer mi znamo reći: Dosta je!
Enough is Enough!
Znamo povući crtu.
Znamo braniti svoje dostojanstvo.