Bosnjaci.Net

Bosna je kontinuitetu na udaru velikonacionalističkih genocidnih politika svojih do strane komšija / susjeda i njihovih sljedbenika i poslušnika unutar same države. Dok su Bošnjaci dodatno na udaru probisvijeta, ex-jugoslovenskih paćenika, plaćenika i domaćih izdajnika, koji otvoreno i javno negiraju identitet Bošnjaka, time svjesno i namjerno kršeći Ustav države Bosne i Hercegovine. To su oni koji su do nedavno na raznim naučnim sesijama, nastupima, tribinama... prednjačili u promoviranju bošnjaštva.
Akademik prof. dr. Ferid Muhić u javnim nastupima, brojnim tekstovima i kolumnama nastojao je do detalja pojasniti pripadnost, shvatanje ali i jačanje svoga državničkog bosanskog i bošnjačkog identiteta. Akademik Muhić, kome trebamo biti zahvalni, to čini u tekstu „Bošnjaci i Bosna kroz prizmu činjenica“, koji smo smo zbog lakšeg čitanja i praćenja podijelili u serijalu, a koji će web magazin Bošnjaci.Net objavljivati narednih dana. Zato vas pozivamo da čitate, pamtite, prenesete na mlađe ali i preporučite prijateljima i koji to nisu, da svi skupa saznaju više o Bosni i Bošnjacima.

Napomena: O Bošnjacima i Bosni napisano je i piše se mnogo tekstova, ispričano je i priča se bezbroj priča. Zašto je potreban ovaj tekst, koji je motiv ove priče!? Svaki tekst i sve priče o Bošnjacima i Bosni izloženi su kroz neku ličnu prizmu. Neko je Bošnjake i Bosnu gledao kroz prizmu političkih interesa ili ideoloških stereotipa; neko da iskali svoj otrov mržnje prema Bošnjacima i da opravda pohlepu prema njihovoj zemlji Bosni; neko da izrazi svoju ljubav i prema Bošnjacima i prema Bosni; neko kroz prizmu kulturološke arogancije i vjerske netrpeljivosti; neko iz oholosti sopstvene neukosti... Niko kroz prizmu činjenica! Zato je potreban ovaj tekst o Bošnjacima i Bosni kroz prizmu činjenica, to je motiv ove priče: da se jasno kaže ko su Bošnjaci i kakva je zemlja Bosna.
Da bi se omogućilo maksimalno prisustvo činjenica, izlaganje je organizovano kao interakcija tematski koncipirane Liste pitanja koja obuhvata bitne aspekte ove teme i sažetih odgovora potkrijepljenih činjenicama.

UVOD
Bošnjaci su najbrojniji i jedini autohtoni etnikum, narod i nacija u Bosni i Hercegovini. U redu, reći ćete, podatak kao podatak. Kako za koga. Jer, to znači da Srbi i Hrvati nisu konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine. Za agresivno nacionalističke krugove Srbije i Hrvatske taj podatak predstavlja kost u grlu, prst u oko. Za njih, kao i za one Srbe i Hrvate koji, iako žive u Bosni i Hercegovini, zdušno sarađuju sa vlastima iz Beograda i Zagreba na realizaciji dugoročnog projekta otimanja tuđe zemlje Bosne od njenih legitimnih vlasnika Bošnjaka, navedena činjenica nije običan podatak nego nepremostiva prepreka njihovim ciljevima. Jedini način da se ta prepreka savlada jeste izbrisati Bošnjake kao demogafski statittički podatak, a u prvoj povoljnoj prilici izbrisati ih i kao povijesnu činjenicu! U ovim okolnostima, na Bošnjacima je da svoje postojanje potvrde i kao neoboriv semografski i statistički podatak i kao neporecivu povijesnu činjenicu.

Imperativ da afirmišu svoje postojanje u statusu autohtonog etnikuma, naroda i državotvorne nacije, za Bošnjake je posebno značajan danas kada su Srbi iz BiH formalno već prigrabili i proglasili ekskluzivno svojom 49% njene ukupne teritorije, a Hrvati iz Bosne i Hercegovine sve glasnije zahtjevaju potpunu autonomiju u okvirima projekta notorno ozloglašene “Herceg Bosne“. Povrh svega, da bi izbrisali činjenicu da je tih 49% teritorije oduvijek bila Bosna - zemlja Bošnjaka! - Srbi su ovu teritoriju nazvali: “Republika srpska“ i tako je oficijalno proglasili za “srpsku zemlju“! Isto to pokušavaju i predvodnici jednako agresivnog hrvatskog nacionalizma, koji planiraju da teritoriju Bosne i Hercgovine na kojoj žive kao lokalna većina, oficijalno prisvoje i proglase za eskluzivno “hrvatsku zemlju“! U stvarnosti, oba ova zahtjeva su neosnovana. Entitet Rs je formirana kao administrativna jedinica u sastavu države Bosne i Hercegovine, na osnovu Dejtonskog dogovora iz 1995. godine (Dayton Agreement, potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu), kojim je prekinuta vojna agresija na Bosnu i Hercegovinu ali kojim, namjerno ili nenamjerno, nisu definisani i uslovi za pravedan trajni mir. Agresiju je u martu 1992. godine započela i do kraja vodila armija tadašnje SR Jugoslavije u sadejstvu sa Srbima izdajnicima iz Bosne i Hercegovine, kojima je komandovala i logistički ih podržavala vlada i Generalštab SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Na čijem čelu je bio Blagoja Adžić, dok je vrhovni komandant bio njen tadašnji predsjednik Slobodan Milošević.

Da bi se opravdao plan potpunog odvajanja Rs od Bosne i Hercegovine i tako legalizirao čin otkidanja 49% Bosne od njene cjelovite teritorije, negiranje postojanja Bošnjaka kao naroda, započeto prije više od jednog stoljeća, produžilo je u Rs pojačanim intenzitetom, preko svih medija i na sve načine. Posebno je vulgarna i brutalna retorika osuđenog i smijenjenog predsjednika Rs Milorada Dodika koji, umjesto njihovim izvornim imenom, u svojim javnim nastupima, Bošnjake pežorativno oslovljava isključivo “muslimanima“. Igrajući sa velikim uspjehom ulogu priprostog sreskog špijuna Alekse Žunića iz Nušićeve komedije Sumnjivo lice, Dodik denuncira Bošnjake kao potencijalne teroriste i navodnu veliku opasnost za EU, tvrdeći da “...Bošnjaci nisu nikakav narod, nego da se to ime odnosi na lokalne muslimane, grupu konvertita, retardiranih ulizica, nesposobnih da osnuju svoju državu ...“. Osim što ovakvim vulgarnim vokabularom en bloc vrijeđanja Bošnjaka kao etnikum, narod i naciju, on kompromituje sebe i kao višegodišnjeg predsjednika / premijera manjeg od dva entiteta Bosne i Hercegovine i kao moralnu ličnost. Milorad Dodik nastoji da onemogući bilo kakvu raspravu o Bošnjacima i sakrije činjenicu da su Bošnjaci apsolutno većinski i jedini autohtoni etnikum, narod i nacija Bosne i Hercegovine, koji u Bosni živi od pamtivijeka, hiljadama godina prije 7-og vijeka n.e. kada su, sa migracijama Južnih Slovena na Balkansko Poluostrvo, u Bosnu stigle i prve grupe Srba i Hrvata.

Postojanje Bošnjaka – apsolutno većinskog i jedinog autohtonog etnikuma, naroda i nacije u Bosni i Hercegovini, pokušalo se zabašuriti tako što je na brzinu podmetnuta priča da su Balkan a time i cijela Bosna, u vrijeme doseljavanja Južnih Slovena bili “prazne kuće“, te da se zato Srbi i Hrvati zapravo moraju smatrati prvim narodima koji su te “prazne kuće“ naselili, osposobili za život i time stekli pravo vlasništva, kako na teritorije na kojima se nalaze današnje države Srbija i Hrvatska, tako i na teritoriju Bosne i Hercegovine.

U slučaju da isključenje Bošnjaka iz oficijalne statistike prođe, to bi Srbima i Hrvatima obezbijedilo ostvarenje cilja koji bezuspješno pokušavaju ostvariti još od 1878. godine, kada je Austro-Ugarska monarhija okupirala tadašnji Elajet Bosnu koja se, da podsjetimo, u to vrijeme prostirala i na dijelove današnje Srbije sve do Novog Pazara i Kosovske Mitrovice, kao i na oblasti današnje Crne Gore, od Pljevalja, Prijepolja i Bijelog Polja (Akova), do Plava i Gusinja. U slučaju da ta ujdurma ne prođe, prešlo bi se na plan B. Ako već ne može silom argumenata, onda to postići argumentima sile! Konkretno, okupirati cijelu teritoriju današnje BiH i podijeliti je između sebe! Tako bi Srbi i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji su u kontekstu povijesnog prioriteta objektivno podstanari na teritoriji Bosne i Hercegovine, u očima domaće i međunarodne javnosti sebi pribavili lažne dokumente o pravu vlasništva, dok bi Bošnjaci, istinski sopstvenici cijele ove teritorije, postali podstanari, ali ne u statusu naroda nego kao bezimena gomila konvertita ili, u najboljem slučaju kao vjerska grupa – muslimani! Razumije se da bi Bošnjaci, degradirani na vjersku skupinu (uz to još kao muslimani), lišeni atributa autohtonog naroda i državotvorne nacije, u okolnostima savremene Evropske Unije i cijele Evrope, politički organizovanih striktno na principima nacionalnih država, definitivno bili uklonjeni kao prepreka i prestali figurirati kao politički relevantna činjenica u Bosni i Hercegovini.

U kontekstu ovakvih planova i pretenzija jasno je zašto Bosna i Hercegovina Srbima i Hrvatima nije sporna - ni nominalno, ni kao teritorija, ni kao historijski suverena feudalna država. Zato što, prihvatanje Bosne i kao termina, i kao teritorije, i kao feudalne države, za njih ne znači priznanje historijske istine, nego upravo suprotno – priliku za njeno najgrublje falsifikovanje. Nadovezana na golu laž da su Osmanlije “silom oružja oteli 'njihovu' Bosnu, za koju tvrde da je “...tada bila država Srba (odnosno država Hrvata), ali nikako ne i država Bošnjaka“, cijela ova ideološki konstruisana izmišljotina planirana je da bi prikrila istinu da su upravo Bošnjaci jedini autohtoni etniku, narod i nacija cijele Bosne i centralnog Balkana, kao i da je srednjovjekoivna Bosna bila nacionalna država Bošnjaka. Priznanjem te istine pokazalo bi se da je sve ono što su Srbi i Hrvati do sada pisali o svom “pravu“ na Bosnu, zapravo besramna historija laži, a svi njihovi pokušaji legalizacije prisvojenih teritorija Bosne i Hercegovine pozivanjem na nepostojeće “pravo prvenstva“, ukazali bi se u istinskom svjetlu kao izgovoe za bezočnu apologiju brutalne vojne agresije.
Obim dosadašnjih posljedica i ozbiljnost budućih prijetnji koje mogu uslijediti za pravni i politički status Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, pa i za njihov duhovni i fizički opstanak, mnogostruko potvrđuje presudnu važnost i urgentnost imperativa da se postojeća sistematski kreirana i politički nametnuta iskrivljena percepcija Bosne i Bošnjaka, konačno prihvati kao historijska, kulturološka i politička cjelina, a da se Bošnjaci predstave iz perspektive objektivnih historijskih činjenica, umjesto iz perspektive šovinističkih stereotipa i vjerske mržnje inspirisanih hegemonističkim pretenzijama. Kao do sada. Akcent treba snažno staviti na argumente koji dokazuju da su Bošnjaci ne samo jedini autohtoni etnikum i narod na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, nego i da su kao državotvorna nacija konstituisali svoju državu Bosnu, feudalnu državu koja je postojala duže i od feudalne Srbije i od feudalne Hrvatske. Cilj je dokazati historijsku istinu jasno i neupitno, te prikazati Bošnjake onakvima kakvi su se potvrdili kroz svoju historiju: kao slobodoljubiv i vrijedan, miroljubiv i hrabar narod, sa sopstvenom tradicijom, kulturom, jezikom, od pamtivijeka, hiljadama godina nastanjen i prisutan in continuo na cijeloj teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, kao i u pograničnim područjima na teritorijama sve tri susjedne države, na kojima su domaćini oduvijek bili Bošnjaci, a svi ostali – došljaci!

Zbog toga je od presudne važnosti afirmisati ovu historijsku istinu na svim nivoima obrazovanja, u javnim debatama, kao i u naučnim raspravama, te paralaleno svakodnevno ukazivati na sve učestalije pokušaje denacionalizacije, deislamizacije i denominacije Bošnjaka i najoštrije se suprotstaviti upotrebi pukih teritorijalnih odrednica (“Bosanci“, “Bosanci i Hercegovci“) kao surogata za njihovo povijesno, autentično ime – Bošnjaci! - odnosno, svim nastojanjima da se Bošnjaci kao narod i nacija, degradiraju na anonimnu grupu bez svog etničkog i kulturnog identiteta i bez sopstvene historije, s koje god strane takva nastojanja dolazila! Tim nastojanjima definitivno je stavljen kraj 28. septembra 1993. godine, kada je u opkoljenom, danonoćno bombardovanom Sarajevu, na Prvom zasjedanju Bošnjačkog sabora, jednoglasno proglašeno vraćanje izvornog historijskog etničkog imena “Bošnjaci“. Od tada, sveta patriotska obaveza svih Bošnjaka jeste da u svakoj prilici i na svim nivoima, intenzivno i sistematski argumentirano afirmišu činjenicu da su Bošnjaci etnički, kulturno i istorijski poseban etnikum, narod i, što je ključno, da su potvrdili status nacije jer su prvu i do sada jedinu potpuno suverenu državu Bosnu, stvorili Bošnjaci! Svi oni koji iskreno žele da Bosna i Hercegovina opstane i da se razvija kao moderna demokratska država svih njenih grtađana, znaju da je postojanje Bošnjaka uslov njenog opstanka: Dok je Bošnjaka biće i Bosne!