Što nam je poručio slavni naš Mak Dizdar: „Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se umire da bi se živjelo“ / Mak Dizdar /
Upravo od djetinjstva, pa do groba, čovjek u životu i radu uvijek se rado prisjeća, ne zaboravlja i uči cijeloga svoga života da nikada ne kaže i sve sam naučio i spoznao.

Sa današnje distance vremenske, ovoga vakta i zemana, kao višegodišnjak, u sospstvenom životnom putu, ostale su mi u ovim poznim godinama brojni detalji za potsjećanje. Od dobrih do loših, te ih ponekada i treba sjećanjem obnoviti, što ovom prilikom i pišem.

Kao dječak od sedam godina, kao rođeni Sarajlija, hodao sam Mrijinim dvorom i vidio užasnu sliku, obješenih, kažu naših patriota, ilegalaca i domoljubaca, kao nedjela Vjekoslava Maksa , Luburića , februara 1945 godine, njih 55.

Docnije sam, kao gimnazijalac prolazio i pored zloglasne „vile Luburića“ ili „kuće straha“ u Skenderiji br. 18, gdje su vršeni masovni masakri, mučenja i ubistva i Srba i Židova, od strane ovoga ustaše, pripadnika tzv. NDH, ustaških gena njegovog nadređenog Ante Pavelića.
Geni su geni, oni ne umiru i nastavljaju se širiti i razmnožavati u daljnjoj njihovoj genetskoj ideološkoj matrici.

U kasnim godina svoga obrazovanja i sticanjem diplome Beogradskog Univerziteta, kao diplomirani elektroinžinjer i vremenom stasali stručnjak svoga poziva u izgradnji šest kolosalnih industrijskih objekata u domovini Jugoslaviji, četiri u Srbiji i dva u Bosni i Hercegovini, kao idealista vjerovao sam da smo mi zauvijek eleminisali te nacionalističke ustaško-četničke gene i da gradimo našu budućnost i našim mlađanim naraštajima.

Nažalost te ubitačne kancerozne klice ili geni sa Blajbuga i Ravne gore, u nadolazećem vremenu su metastazirale do neslućenih granica.

U vremenu srpsko-crnogprske i hrvatske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, evo šta su Hrvatine poručivali Srbima!

Nisam nikada ni posumnjao da se može desiti, da je u jednom trenutku kao stručnjuaku koji sam gradio i ovaj gigant aluminjske industrije u Mostaru, biti zabranjen ulaz u istu firmu, kojoj sam od temelja bio posvećen.

Naime, poslije agresije na Mostar u vremnu napada i sukoba susjeda sa komšijama, od 1993 godine, istinski i doloazi na vidjelo svi genetski i stvoreni scenariji iz ranijeg vakta, od NDH i lijepe naše Juge i njenog raspada, do tzv. Dejtonske Federacije.

Ponovnim kretanjem sa proizvodnjom aluminija u firmi, našoj radničkoj i državnoj, dolaskom genetskih ustaških čimbenika, koji su još u predvečerje viđene agresije u rudarskim čizmama u okolini Čitluka, taj isti potomak ustaški Mijo Brajković počeo pjevušiti ustaške pjesme.

Postavljen je za generalnog direktora firme Aluminij, pored našega znanoga upozorenje i direktoru gospodinu Cicu firme „Energoinvest“ u kojoj se odlučivala i sudbina Aluminija i njegova kadrovska politika.

Kada se konačno u tome vremenu i dodala zabrana i Bošnjacima za ulaz u firmu, već nam je bilo jasno da smo izgubili našu firmu koju smo gradili i školovali se po Francuskoj, Njemačkoj i inim tvornicama po Evropi.

Konačno nam je i jedan od scenarista iz Karađorđeva tzv. general Franjo Tuđmen, svojim dolaskom na početak proizvodnje glasno i jasno naglasio da je Aluminij isključivo Hrvatski interes.
Istine radi, mora se javnosti dati do znanja da su i kumovi svemu ovome kriminalnom aluminijskom kolu svoju doprinos dali i svi naši kadrovi Bošnjak od premijera i ministara vlada Federacije.
Od Bičakčića do Novalića i Nikšića, koji su i radnički kapital od 44% darivali Miji Brajkoviću, da bi isti svojim Hrvatima obilatno podjelio u vidu dionica i drugih upravljačkih prava firme, Bošnjacima, nekim po mizernih sedam dionica, a Srbima su ostavili „duplo golo“ ili nula dionica.
Svakako, danas sa ove vremenske distance i ovim našim neprilikama urušavanja nam jedine domovine Bosne i Hercegovine, istinski žalim što sam kao stručnjak i došao na izgradnju ove firme, bez ikakvog osjećaja da će ih okupirati i uništiti neki novi genetski ustaški sljedbenici.

Nemožemo se distancirati od istinske činjenice, da su agresiju na Mostar i firmu, sa diskriminacijom radnika nehrvata, upravo činili sljedbenici navedenog Maksa Luburića sa Anetom Pavelićem i njegovom NDH, ali naslijeđenom u današnje vrijeme HDZ-om i njegovim kadrovima.

Scenarij je ostao isti, kao i njhova ideološka matrica sa scenarijem događanja, pljačke, kriminala i uzurpiranje firme i radničkih prava.

Da se konačno u najcrnjem svijetlu i tragik0omi8čnim situacijama, ista konačno preda u ruke genocidaša, cionista iz njihovog prijatelja iz Izraela.

Svakako je i ovo nedjelo, HDZ-a i njegovih čimbenika, sa Bošnjacima Novalićem i Nikšićem i njihovim kadrovima.

Nažalost,sliučnu sudbinu sam doživio i na gigantu Termoelktrani Gacko u Gacku, koju sam kao tehnički direktor gradio i pustio u proizvodnju, punih osam godina.

Tamo, nešto slično se odigralo, samo sa genetskim Ravnogorskim sljedbenicima tzv. četnicima i sličnom ideološkom matricom, pod rukovodstvom nvelikosrpskog nacionaliste Milorada Dodika i njegovih „papaka“ tzv. „dodikovaca“.

Upravo su i tamo ti veliki Srbi i agresori naši sa istoka, uz njihovu d0oktrinu SANU iz Beograda i Karađorđeva u dogovorima Franje i Slobodana i uzurpirali firmu i protjerali moji vrle i pametne Bošnjake, sa kojima sam i gradio i proizvodio električnu energiju.

Da sudbina izgradnje druge faze Termolektrane od 600 MW, bude i nastavak egzistencije naših vrijednih i dobrih Gačana, upravo se i pobrinuo njihov veliki Srbin, autokrata i diktator, ali i najveći kriminalac, Milorad Dodik i njegovi „dodikovci“.

Isti je prekinuo večć stvoreni ugovor sa firmom ČEZ-a koja je bila vidljiva i u nadi za Gačane i našu ukupnu ekonomiju, isti se na „voljšeban“ način dokopao vile na Dedinju i u crno zavio Gačane i sve njihove nade za buduću sigurnu egzistenciju i njihovim naraštajima.

Toliko o ovome, mada je to aktuelna i nužna istinska priča i scenarij za uspješno i pravično dejelovanje pravne države, koju nemamo, za tužilštvo i sudstvo, kako bi se osvjetlile sve ove kriminelne radnje.

Kako da i danas ne žalim i osjećam veliku tugu, na mome ličnom angažovanju, kao stručnjaka na izgradnji i ovoga giganta u našoj domovini Bosni iHercegovini.

Živio sam pošteno i radno cijeloga svoga v bogatog radnoga vijeka, ali sjećanja i zalost sa tugom svoga angažovanja na ovim objaktima, za života neće biti zaboravljena.