Sead Bajrović bio je pjesnik, usmeni stvaraoc i recitator čije su poeme i pjesme odražavale duboku istinu o čovjeku, narodu i zemlji iz koje je potekao. Svoju poeziju nije stvarao radi slave, već iz iskrene potrebe da riječima sačuva duh i dostojanstvo bošnjačkog naroda. Iako je preselio prije godinu dana, njegovo je djelo ostalo gotovo nesređeno i neobjavljeno, pravi rudnik zlatnih stihova koji čeka da bude otkriven. U svakoj njegovoj pjesmi živi on sam, ali i istina kojoj je vjerno služio.

Na Facebooku se često može naići na različite kritike, pa i na one koje na prizeman i neciviliziran način vrijeđaju umjetnike poput Seada Bajrovića nazivajući ga bolesnikom ili umobolnikom. Takve uvrede često dolaze od onih koji ne razumiju dubinu i smisao njegovih stihova. U njegovoj poeziji, kao što se vidi u spomenutim stihovima, pjeva se istina o Bosni, patnji njenog naroda i trajanju bošnjačke duhovnosti unatoč svim iskušenjima. Stihovi govore o ljubavi prema Bosni, boli zbog njenih nepravdi i ustrajnosti Bošnjaka unatoč spoljnim neprijateljstvima i unutrašnjim teškim trenucima.
Njegova poezija nije samo književno djelo već glas naroda, koji govori o patnjama kroz istorijske i danas aktuelne događaje, kao i o gubicima poput Srebrenice i trajnoj boli za bošnjačkim sinovima. Ti stihovi nose emotivnu snagu, podsjećajući na potrebu čuvanja sjećanja i borbu za istinu i pravdu. Stoga, razumijevanje Bajrovićevih stihova zahtijeva emotivnu i intelektualnu posvećenost, jer kroz njih ne prolazi samo riječ, nego i istinska poruka o ljudskom dostojanstvu i domovini.


Ovakvi napadi na pjesnika, govore više o nerazumijevanju i površnosti kritičara nego o samom umjetniku. Bajrović je ostavio jedinstven trag, a njegovo djelo zaslužuje poštovanje, očuvanje i pažljivo proučavanje kao važan dio bošnjačke i bosanske književnosti. Njegovi stihovi nisu samo pjesme već i poziv na sjećanje i opomenu svima koji ga čitaju i slušaju.

Bosno moja, avlijo krvava
(Stihovi Seada Bajrovića, pjesnika s Tjentišta)
.....
Kao ptica kad uzleti,
u srce mi Bosna stane.
Kidišu ti zle haveti,
kidišuti sa svih strana.
Hiljade ti traže mana,
da polome tvojih grana,
ko da nema nas Bošnjana!
Od nekud se opet čuju
đa bosansku, a đa tursku majku psuju.
Hoće i to da izbrišu,
pa da kolju, krv da sišu.
I kućići i vučići iz raznih država
zavijaju, ujedaju i laju,
da kameni spavači
mirno ne spavaju.
Kroz humke im pronikla trava,
Bosno moja, avlijo krvava,
puna li si klika i jauka,
po gorama bijesnih hajduka,
još od doba ćopavoga Vuka!
I od onog starog kenjca,
što je piso gorskoga vijrenca.
Kroz vjrekove naše majke stare
siplju vrele suze po mezare.
Zovu svaka svog šehida sina,
i dalje nam teče kriva Drina,
oplakuje svaka svog šehida.
Nema više dobrog druga Tita!
I ne, ne pričajte jedni drugim bajke,
utješimo Srebreničke i sve bosanske ucviljene majke,
koje uzidaše najmilije sinove svoje
u temelje zemlje Bosne
i moje i moje, a benian amin i tvoje!
Seade, tvoji stihovi nisu bolesništvo, već lijek za zaborav. Onaj ko ih ne razumije, taj nema srca za Bosnu, avliju krvavu, punu šehida i majke koje plaču.
Ti si ptica što uzleti u srce naroda, dok haveti laju, a trava kroz humke raste.
Neka tvoja istina utješi ucviljene majke Srebrenice, i neka Bošnjaci pamte: nema bajki, samo istina! Benan aman, brate, tvoje grane neće polomiti.
Rahmetli Sead Bajrović (Tjentište, Ilidža),
glas Bošnjaka koji ne šuti.