Na današnji dan, 29. novembra 1993. godine, klanjana je džennaza i ukop obavljen na šehidskom mezarju Kovači heroini Armije RBiH, Emiri Bašić. Iako je poginula dva dana ranije, njena sahrana ostaje dan sjećanja na ženu čija je hrabrost zauvijek ovjenčana najvišim ratnim priznanjem, "Zlatnim ljiljanom".

Ne samo ime, već i zavjet! EMIRA BAŠIĆ – samo dvije riječi, a u njima ispisana epopeja satkana od mladosti prekinute ratom, čiste hrabrosti jače od čelika, beskrajne ljubavi prema porodici i domovini, blistave ljepote duše i osmijeha, upornosti, nepokolebljivog patriotizma, goruće iskrenosti i svetog slobodarskog duha.

Koraci djevojke s čarobnih rijeka
Rođena je u Bosanskom Novom, 3. jula 1969. godine, kao drugo od osmoro djece, plod ljubavi majke Hatidže i oca Mehmeda. Stasala je na obalama Une i Sane, tih čarobnih, modrookih i sanjivih riječnih ljepotica. Često je uranjala u dubine njihovih bistrina, izranjajući ne samo kamičke već i blistave, biserne školjke, koje je s nježnošću darivala mlađoj braći i sestrama. Ona je bila njihov oslonac, tiha snaga u kući i u školi, bdijući nad njima, rasterećujući krhku i boležljivu majku.
Kada je krenula put Sarajeva na studije žurnalistike na Fakultetu političkih nauka, bila je student završne godine – korak do diplome, korak do sna. Nije slutila da taj odlazak nije samo studentska avantura, već gorki, zauvijek rastanak s voljenim roditeljima, braćom, sestrama, s gradom koji je disao Unom i Sanom.

Poziv domovine i krik duše
Pred sami slom, saznavši stravičnu vijest da su joj agresorski vojnici odveli roditelje, dvije sestre i tri brata u zloglasni logor smrti Omarsku, Emira je donijela odluku koja je promijenila tok njenog života. Na fakultetu su je vidjeli u punoj ratnoj spremi. Njen glas je bio miran, ali odlučan: "Moram braniti domovinu, ali i izbaviti moju porodicu iz kandži krvnika!"
Nije tražila privilegije. Naprotiv! Zahtijevala je od starješina da je postave tamo gdje je najteže, gdje se lomi sudbina – u prve redove, na prvu borbenu liniju. Bivša sportašica KK „Bosna“, naviknuta na napor i disciplinu, nije se plašila ratnih dana. Prvi okršaj imala je u Azićima kod Sarajeva, a potom su uslijedile legendarne bitke na Trebeviću, Žuči, Mostaru...

Snaga Ljiljana
Toliko hrabrosti, snage, volje – u tako krhkoj i nježnoj osobi, nisu imali ni mnogi dokazani borci Armije BiH. Njen duh nije klonuo ni kada je na herojskoj Žuči, štiteći odstupnicu svojim saborcima, ostala zatrpana zemljom nakon eksplozije granate. Mislili su da je mrtva, ali čim se otresla zemlje, ista sekunda ju je vratila u borbu.

Odan prijatelj, odličan student, iskusan borac i istinska bošnjačka duša – ti epiteti su krasili neustrašivu legendu iz grada na utoku Sane u Unu. Svoje ljudske vrednote sijala je u svakom trenu borbe i u rijetkim predasima, plijeneći pažnju i ulivajući nadu svima oko sebe.

Posljednji ples na Jevrejskom groblju
U međuvremenu je saznala da su joj najmiliji živi, to saznanje joj je dalo krila. U tim danima nade uspjela je položiti i dva ispita. Ali, ostala je "dužna" za dva posljednja i za zakazanu konferenciju za novinare.

Emira, naš najljepši vojnik, poginula je na zloglasnom neprijateljskom uporištu, na Jevrejskom groblju, 27. novembra 1993. godine. Džennaza je klanjana i ukop obavljen 29. novembra 1993. godine, a njen vječni počinak je na šehidskim mezarlucima Kovači u Sarajevu.

Suborci je pamte ne samo po hrabrosti, već i po tome što je, čak i na prvim borbenim linijama, bila uvijek pedantna, uredna, dotjerana, našminkana – kao da prkosi ratu svojom ljepotom i dostojanstvom.
Njene želje, nade i snove prekinuo je snajperski metak ispaljen iz zloglasne ruke.
Šta li je mislila kada je zauvijek sklapala svoje divne, sanjalačke oči? Možda isto što i onda na Žuči? Mati, otac, braća, sestre, suborci, Novljani, Sarajevo... Imati će i ima ko da je pamti!
Tih dana, novinski stupci su bili natopljeni tugom: "Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku." Val neizmjerne tuge zapljusnuo je njene Novljane širom svijeta, Sarajevo i cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Među stotinama šehidskih mezarova na Kovačima, jedan se lako prepoznaje – mezar jedne-jedine žene! Posthumno, 1995. godine, odlikovana je ZLATNIM LJILJANOM.
Zlatnim ljiljanom koji nikad, nikad uvehnuti neće!