Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma prije 30 godina prestao je rat u Bosni i Hercegovini. Ali bh. društvo se nikada nije uspjelo odmaknuti od diskriminacije i dehumanizacije koje su dovele do genocida. Zbog stalnog negiranja zločina i slavljenja počinilaca, žrtve se ne osjećaju dovoljno sigurno da se genocid ne može ponoviti, a zemlja je opet u jednoj od nekoliko predgenocidnih faza, prema definiciji američkog profesora Gregoryja Stantona.

Nihad Suljić često posjećuje Srebrenicu, gdje je počinjen genocid, ili mjesta iz kojih dolaze oni koji su ubijeni u julu 1995. godine.

Ovaj dugogodišnji aktivista iz Tuzle svojom građanskom dužnošću shvata reagovanje na negiranje genocida, što najčešće vidi upravo na mjestima gdje je on počinjen. Negatore je prijavljivao državnim tužiocima.

Važno mu je da naglasi kako njegov aktivizam nema nikakve veze s njegovom nacionalnošću.

“Ja to činim kako bih barem na jedan djelić doprinio da ovo društvo ozdravi od toga”, kaže on.

Negiranje zločina i veličanje osuđenih ratnih zločinaca kod građana, ali žrtava posebno, budi osjećaj razočaranosti, ali i strah i traume.

Među više od 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici jeste suprug Šuhre Sinanović iz Bratunca. Ona je izgubila više od 20 članova porodice.

“Da mi je dočekati da jedna presuda za negiranje genocida bude pravosnažna i da čovjek odgovara za ono što negira”, kaže predsjednica Udruženja “Žene Podrinja – Bratunac”.

Trenutno je pred Sudom BiH u toku postupak protiv Vojina Pavlovića za negiranje genocida. Prvostepeno je proglašen krivim.

Sinanović nema dileme da se negiranjem genocida on faktički i nastavlja.

“Mi kažemo ‘pola srca je našeg otišlo za vrijeme tih ratnih dešavanja’. Dejtonskim sporazumom je uspostavljen mir, ali nije donesena pravda za žrtve”, dodaje Sinanović.

Suprotno od toga, tri decenije nakon rata, čini se da slavljenje počinilaca genocida nikada nije bilo glasnije. Za historičarku Ivu Vukušić negiranje je sveprisutno “u svim situacijama masovnog političkog nasilja koje zovemo genocid”.

“U slučaju Srebrenice, ima više javnosti dostupnih dokaza nego za mnoge druge slučajeve, zahvaljujući suđenjima za zločine u Haagu i u BiH, pa ljudi i dalje negiraju”, kaže Vukušić.

Profesor Gregory Stanton je još ’90-ih godina utvrdio model od prvobitno osam, a kasnije ga je proširio na deset faza genocida.

On smatra da je genocid proces koji se razvija u deset predvidivih, ali ne i neizbježnih faza. U svakoj fazi moguće je preduzeti preventivne mjere kako bi se on zaustavio. Proces, prema njemu, nije linearan nego se faze, od kojih je svaka sama po sebi proces, mogu odvijati istovremeno.

“Klasifikacija je u središtu. Bez nje, procesi koji je okružuju ne bi mogli nastati. Kako društva razvijaju sve više genocidnih procesa, ona se sve više približavaju genocidu. Međutim, sve faze nastavljaju djelovati tokom cijelog procesa”, mišljenja je Stanton.

Genocid napreduje kroz klasifikaciju, simbolizaciju, diskriminaciju, dehumanizaciju, organizaciju, polarizaciju, pripremu, progon, istrebljenje i poricanje.

Detektor je zamolio stručnjake iz različitih oblasti tranzicione pravde da se osvrnu na elemente nekih od faza koje, 30 godina nakon genocida i mirovnog sporazuma, primjećuju u bh. društvu danas.

Neki od njih faze diskriminacije i dehumanizacije koje su prethodile genocidu 1995. godine, ali i samom ratu, jasno vide i danas. Za BiH smatraju da se nalazi u posljednjoj fazi koju je definisao Stanton – poricanje.

Vanredna profesorica na Pravnom fakultetu u Sarajevu Ehlimana Memišević kaže kako je negiranje genocida uopšteno posmatranjem procesa genocida kao jedne od faza, kako je to uočio profesor Stanton.

Pojašnjava da se radi o dinamičnom procesu, te da je negiranje prisutno tokom cijelog procesa izvršenja genocida.

“Činjenica da se kopaju masovne grobnice, u našem slučaju sekundarne i tercijarne masovne grobnice, to podrazumijeva da se, ustvari, skrivaju dokazi o počinjenju krivičnih djela”, kaže ona.

Memišević dodaje da kada se završe prethodne faze, uključujući progon i istrebljenje, onda se nastavlja proces poricanja genocida, kako bi se oslobodilo od odgovornosti.

“Tako da je to onda posljednja faza, koja uvijek slijedi genocid, kako govori Stanton, koja je nadahnuta ciljevima koji su inspirisali počinjenje genocida i koji je jedan od najsigurnijih indikatora budućih genocida jer proces nije okončan, i to je ono što ustvari predstavlja najopasniji element procesa – poricanje genocida”, navodi ona.

Memišević i Hikmet Karčić, naučni saradnik pri Institutu za istraživanje zločina Univerziteta u Sarajevu, osvrnuli su se i na takozvanu 11. fazu genocida, koja nije Stantonova, nego ju je uveo profesor Hariz Halilović s RMIT Univerziteta u Melbourneu.

Karčić pojašnjava da se radi o fazi trijumfalizma, odnosno slavljenja zločina. Dodaje da je to situacija u kojoj se ne negiraju zločini, nego se prihvataju, njima se ponosi i slave se.

“To se vidi kroz razne manifestacije u javnoj površini – kroz muziku, murale, slavljenje zločinaca, dočeke zločinaca po odsluženju njihove zatvorske kazne i razne druge načine, da kažem – normalizacija zločinaca u javnoj sferi, naprimjer da nazovete Ratka Mladića u javni program da mu čestitate rođendan”, kaže Karčić navodeći konkretan primjer kada se Mladić u novembru 2018. godine uključio u program srbijanske televizije Happy.

Ovakvi javni događaji su za Karčića elementi trijumfalizma, u kojem se nastoje normalizirati masovni zločini, silovanja, grobnice, zatvaranje civila, “s ciljem da se ti ljudi smatraju kao neki obični normalni heroji koji su, eto sticajem okolnosti, završili u nekom zatvoru na Zapadu”.

Karčić kaže da segmente koje je primijetio u Bosni i Hercegovini kao najprisutnije jesu klasifikacija i dehumanizacija.

“Klasifikacija u smislu da se jedan narod odvaja od drugog naroda, odnosno da se jedan narod u potpunosti izdvaja od drugog naroda…To vidimo danas kroz etnički prefiks u svim mogućim javnim sferama – od srpskih šuma do srpske vode i ostalog, što je jako primjetno i od čega se ne odustaje”, pojašnjava Karčić.

On kao primjer navodi i da se u mnogim školama uvode krsne slave, bez obzira što te škole pohađaju djeca iz manjinskih zajednica, kao i opštine ili javne objekte u kojima se nalaze fotografije osoba koje su ili su bile povezane sa osobama osuđenim za ratne zločine, te objekte nazvane po osuđenim ratnim zločincima. Tu su također i murali osuđenih ratnih zločinaca, čija je svrha da se označi teritorija.

“Kroz obrazovni sistem vidimo da djeca koja uče iz udžbenika historije u Republici Srpskoj, uče kako je Srebrenica oslobođena”, kaže on i dodaje da se upravo i tu vidi ta normalizacija, jer je izostala odgovarajuća reakcija.

Memišević pojašnjava da podjela društva ne mora nužno voditi genocidu. Ako je praćena sljedećim fazama, poput simbolizacije, ni to ne mora, prema njoj, nužno voditi do genocida.

“Ali kada počinje faza diskriminacije, a to je uvođenjem raznih pravnih zakonskih mjera kojima se onemogućava uživanje određenih prava skupine, kao, recimo, zakon o oduzimanju imovine, onda je to alarmantno stanje da će se proces genocida desiti, odnosno da će se nastaviti taj proces”, pojašnjava ona.

U procesu dehumanizacije targetirane grupe nazivaju se nehumanim izrazima poput “žohari”, odnosno oduzimaju im se ljudske osobine. To ima još i svrhu da omogućava dominantnoj skupini da lakše vrši proces istrebljenja, odnosno ubijanja tih članova skupine.


Ono što se danas vidi, za Memišević je kontinuirana dehumanizacija određenih članova skupine.

“Mi često od državnih ili entitetskih političara čujemo takav jezik – da je određena skupina podanička, da nema državničke elemente, da kleče nad okupatorom, i tako dalje. Tako da je to ta dihotomizacija koja je prisutna i koja je bila prisutna 1992. i kasnije, kao podrška u tom procesu počinjenja genocida”, smatra Memišević.

Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske koji je osuđen zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, nerijetko je posljednjih nekoliko godina muslimane odnosno Bošnjake nazivao podanicima.

U svojim posljednjim izjavama Dodik je govorio o “smradu” Sarajeva i razlikama između Srba i Bošnjaka.

“Pustite te priče ‘isti smo ljudi, nismo ista vjera’, ali oni bezočno lažu kao Turčini”, rekao je Dodik na jednom od predizbornih skupova za novog predsjednika entiteta a govorio je o Bošnjacima kao o amebama koje se “razmnožavaju” u Republici Srpskoj.

Memišević objašnjava da su takve izjave izrazito opasne zato što su te ideje dehumanizacije i dalje prisutne i one dovode do poricanja, koje se ne smije zanemariti jer je ono jedan od najsigurnijih indikatora ponovnog počinjenja krivičnog djela genocida.

Još jedna destruktivna posljedica poricanja genocida jeste onemogućavanje ili sprečavanje zarastanja rana žrtava i preživjelih jer im se kontinuirano negira njihovo iskustvo i time se sprečava da njihove rane zarastu.

Memišević je, kao jedan od primjera diskriminacije, navela onemogućavanje učenicima da u školama izučavaju nacionalnu grupu predmeta prema njihovom nastavnom planu i programu, kako što je to slučaj u Konjević-Polju.

Neke od faza genocida su potpuno normalizovane u bh. društvu.

Prema Karčiću, jedan od najvećih problema jeste kada se ide normalizaciji zla i zločinaca u tolikoj mjeri da “to postane toliko normalno i ‘mainstream’, da će to jednostavno u jednom trenutku svima biti svejedno”.

“U Bosni i Hercegovini su zasigurno normalizirani svi ovi elementi diskriminacije, dehumanizacije, poricanja genocida. Naprosto, u toj mjeri je prisutno da mislim da obični ljudi ne mogu da se bave time više, a što ne znači da ne bi trebalo da se bave, upravo zbog opasnosti koju nosi poricanje, jer ako normaliziramo dehumanizaciju, to, prema Stantonu, nužno vodi do narednih faza genocida”, dodaje Memišević.

Refik Hodžić, stručnjak za tranzicionu pravdu, kaže da Bosna i Hercegovina sve ove godine živi u mirovnom sporazumu, dok se kontinuirano dešava dehumanizacija.

“Ovih 30 godina nije provedeno u izgradnji mira, jer ti da si gradio mir ovdje, potpuno obrnute stvari bi se događale. Ti bi imao poruke koje idu ka izgradnji stalnog mira – ne boj se svog komšije, da – pravda treba, utvrdit ćemo ko je činio zločine, ali nemoj da zločini budu temelj našeg života, hajde da budućnost bude temelj našeg života, priznaj svom komšiji, traži izvinjenje svom komšiji, oprosti svom komšiji”, kaže on.

“Zamislite da su 30 godina to bile poruke? Gdje bismo mi bili da smo djecu učili sve vrijeme o tome kako treba da grade mir i bolju budućnost svi zajedno?”, pita se Hodžić.

U tom slučaju društvo ne bi još uvijek živjelo u mirovnom sporazumu i težilo bi u jednom trenutku da gradi državu na drugim temeljima, a ne na “temeljima rata i mira koji je potpisan dok su cijevi bile još vrele”.

Suljić danas ima svoju organizaciju Djeluj.ba. Posebno ga zabrinjava da su mladi ljudi koji su rođeni pa čak i nekoliko godina poslije rata i genocida, katkada mnogo bučniji i agresivniji u negiranju i veličanju.

“Ono što je vrlo ironično i sarkastično – da imamo generacije koje su izravno učestvovale u tim događajima i da su oni donekle sad blaža verzija ili čak i pozivaju na neki suživot, na neki dijalog, govore o posljedicama rata, ali, nažalost, mladi ljudi, obično tinejdžeri, zaista me katkad plaši ta njihova interpretacija prošlosti”, zabrinut je Suljić. (Piše: Lamija Grebo, detektor.ba)