
„Apokrifija“ ili „apokrizija“ portaldžije Nedžada Novalića
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) Objavljeno: 14. Nov 2025. 16:11:52
Novalićev tekst objavljen na portalu alaliziraj.ba predstavlja paradigmatičan primjer kako se, pod krinkom „analize“, može proizvesti narativ koji je istodobno metodološki manjkav, historiografski neutemeljen i etički upitan. Otvori link Analiziraj.ba Umjesto da ponudi kritičku rekonstrukciju jednog kompleksnog segmenta institucionalne povijesti Islamske zajednice i ličnosti hafiza Halila Mehtića, Novalić pribjegava retoričkim skicama i sugestivnim insinuacijama, koje više pripadaju žanru literarne fikcionalizacije nego ozbiljnoj analitičkoj prozi. Hafiz Halil Mehtić u Novalićevom tekstu postaje figura mitotvorne manipulacije: idealiziran, romantiziran i reduciran na narativ žrtve. Takva rekonceptualizacija nije samo historijski problematična, nego i teološki bespredmetna. U sunnitskoj misli ne postoji koncept ma’suma, niti ikakav model nepogrešivog religijskog autoriteta. Svaki pokušaj da se Mehtić uzdigne iznad kategorije ljudske složenosti zapravo predstavlja krivotvorenje i njegovog lika i vremena u kojem je djelovao. Nadalje, Novalićevo tumačenje unutarnjih dinamika Islamske zajednice tokom devedesetih godina sadržajno je nedopustivo površno. Period o kojem piše obilježen je strukturnim tenzijama, političkim interferencijama, redefiniranjem institucionalnih nadležnosti i dubokim transformacijama vjerskog polja u ratu i miru. Ovakvi procesi zahtijevaju poznavanje izvora, arhivske dokumentacije, relevantnih aktera i njihove međusobne interakcije. Umjesto toga, Novalić nudi narativ temeljen na selektivnosti, personalizaciji i emocionalnim impresijama, što ne može poslužiti ni kao utemeljena interpretacija, ni kao pouzdan doprinos javnoj raspravi. Tvrdnje o „neočekivanoj“, „brzopoteznoj“ i, da kažem, „bezrazložno“ provedenoj smjeni muftije zeničkog Mehtića nisu samo faktografski netačne, nego predstavljaju svjesnu distorziju institucionalnih procedura i unutarnjih procesa odlučivanja. Smjeni je prethodio dugačak period konsultacija, pokušaja stabilizacije, dijaloga i pronalaženja rješenja. Novalićev opis — dramaturški montiran, oslobođen konteksta i lišen razumijevanja procedura — funkcionira isključivo kao propagandna skica. Posebno je važno naglasiti da je Novalićeva tvrdnja o Mehtićevom „skrajnjivanju na margine“ u potpunoj koliziji s činjenicama. Imenovanje hafiza Mehtića nakon smjena sa mjesta zeničkog muftije za dekana Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici predstavlja institucionalno priznanje, a ne marginalizaciju. Ignoriranje ove činjenice u Novalićevom tekstu ne može se smatrati nenamjernim previdom, nego aktom selektivnog konstruiranja narativa koji služi njegovoj unaprijed određenoj tezi.
Hafiz Mehtić jeste ostao zapamćen kao jedini smijenjeni muftija u novijoj povijesti Islamske zajednice, ali ta činjenica zahtijeva hladnu analitičku obradu, a ne Novalićevu dramaturšku eksploataciju. Učinio sam mnogo da do smjene ne dođe, ali muftija zenički hafiz Mehtić je ustrajao u stavovima koji su ga vodili u institucionalni konflikt. To ne umanjuje njegovu intelektualnu vrijednost, niti njegov moralni integritet, ali ga oslobađa mistifikacija koju Novalić nastoji proizvesti. Njegova principijelnost, ponekad obojena inatom, bila je i prednost i slabost — ali nikako mit koji Novalić pokušava artikulirati. Zbog svega navedenog, Novalićeva „analiza“ ne može biti prihvaćena kao relevantan historiografski ili analitički doprinos. Ona ostavlja dojam tekstualnog konstrukta koji počiva na insinuacijama, logičkim skokovima, emocionalizaciji i opasno pojednostavljenim narativima. Time što se odlučio pisati „knjigu koju Mehtić nije napisao“, bez odgovorne metodologije i bez akademskog integriteta, Novalić je preuzeo ulogu neautoriziranog interpretatora koji više doprinosi konfuziji nego rasvjetljavanju istine. Ukoliko se nastavi širenje ovakvih narativa, zasnovanih na faktografskim manjkavostima i retoričkim manipulacijama, bit ću primoran pružiti dodatnu, opsežniju i dokumentiraniju elaboraciju — ne iz potrebe za polemikom, nego iz obaveze prema istini, javnosti i prema naslijeđu onih o kojima Novalić piše. Farz je spriječiti fitnu – konfuziju, koja može biti gora od ubojstva! |