Na obroncima Pešterske visoravni, među mirisima planinskog bilja, tihim izvorima i kamenitim putevima, smjestilo se selo Škrijelje — jedno od najstarijih i najznačajnijih sela sandžačkog kraja. Selo bogate istorije, dubokih korijena i velikih ljudi, danas, nažalost, stoji kao simbol zaborava i nepravde.

Selo koje je Sandžaku dalo mnogo, a zauzvrat nije dobilo ni put do svog srca – džamije.

Škrijelje je rodilo ljude znanja, vjere i dostojanstva. Iz ovog sela potekli su mnogi ljudi koji su svojom riječju, znanjem i djelom ostavili neizbrisiv trag u obrazovnom, duhovnom i kulturnom životu Sandžaka.

Mnogi uspješni ljudi danas žive i rade širom svijeta, ali nikada nisu zaboravili svoje korijene, svoje djetinjstvo i rodno selo. U svakom od njih još kuca sjećanje na Škrijelje — na tišinu pod starim orahom, na ezan koji je odzvanjao s najstarije džamije u ovom kraju, na put koji je i dalje neasfaltiran.

Putevi koji su građeni rukama – put koji nikada nije dovršen
Put od Crkvine (današnjeg Kadiluka) do Škrijelja postoji još iz osmanskog vremena. Rađen je zajedničkim radom mještana – svaki domaćin imao je svoju dionicu, a kamen su vadili iz kamenoloma Golać i prevozili ga konjima i volovskim kolima.

Ali Škrijeljani tu nisu stali. Šezdesetih godina prošlog vijeka, vlastitim rukama i snagom zajedništva, kaldrmisali su i put od Sopoćanjske doline do Golaća, a zatim nastavili i od Golaća do škole u Škrijelju. To su bile godine kada nije bilo mašina, već se svaki kamen postavljao rukom, s vjerom da će taj trud jednog dana postati temelj napretka.

Tokom SFRJ put je djelimično nasut šljunkom, ali nikada nije dobio sloj asfalta. Danas, u 21. vijeku – u vremenu autoputeva, mostova i digitalnih puteva – Škrijelje se i dalje nalazi na prašnjavom i blatnjavom putu kojim se ide kao i prije sto godina.

To nije samo pitanje infrastrukture. To je pitanje pravde, dostojanstva i poštovanja prema ljudima koji su ovom kraju dali dušu.

Džamija starija od dva vijeka – svjedok vjere i istrajnosti
Škrijelje se ponosi jednom od najstarijih džamija u cijelom Sandžaku. Njeni zidovi pamte ezane stotina generacija. Na obližnjem mezarju stoje stari nišani prekriveni mahovinom – tihi svjedoci vremena, časti i vjere. Ali danas, do te džamije ne vodi put.

Selo koje je dalo učenjake i vakife, koje je Sandžaku dalo dušu i obraz, nema osnovno pravo – pristupni put do vjerskog objekta. A to pravo nije samo moralno, već i zakonom Republike Srbije propisano: da svako naselje i svaki vjerski objekat mora imati putnu infrastrukturu.

Glas koji ne smije ostati nečujan
Dok se u drugim mjestima grade mostovi i sportske hale, Škrijelje čeka svoj prvi metar asfalta. Starci se i dalje vraćaju blatnim putem do svojih domova. Djeca pješače kilometrima do škole. Raseljeni Škrijeljani, koji su otišli u svijet, nose selo u srcu, ali do njega sve teže mogu stići.

U dijaspori, na svakoj kahvi, ponavlja se ista rečenica: “Eh, da nam je put do sela… da nam je opet doći, da nam je ponovo čuti ezan s naše džamije.”

Vrijeme je za put – Vrijeme je za pravdu
Ovo nije samo priča o jednom selu. Ovo je poziv savjesti. Poziv svima koji imaju moć i obavezu da čuju glas naroda, da vide nepravdu i da je isprave. Poziv lokalnim vlastima Tutina i Novog Pazara, čiji je zadatak da brinu o svakom svom selu. Poziv Škrijeljanima širom svijeta — da se ponovo ujedine, kao i naši preci kada su zajednički gradili put svojim rukama.

Svaki kilometar asfalta prema Škrijelju biće kilometar pravde, zahvalnosti i poštovanja prema onima koji su dali mnogo, a traže samo ono što im pripada — dostojanstvo i put do svoje džamije.

Poziv na donatorsku večer
Ubrzo će biti organizovana donatorska večer za izgradnju puta do džamije u Škrijelju. Pozivamo sve Škrijeljane, njihove potomke, prijatelje sela, kao i ljude dobre volje iz Tutina, Novog Pazara i dijaspore, da budu dio ovog zajedničkog hajra. Neka ovo bude prilika da spojimo prošlost i budućnost jednim jedinim putem – putem kojim će djeca dolaziti u školu, stariji do džamije, a raseljeni Škrijeljani rado vraćati do svog doma.

Jer Škrijelje nije samo selo. To je amanet predaka, ponos potomaka i srce dobrih ljudi koje još uvijek kuca – iako sve slabije, jer bez puta nema života, piše Inicijativni odbor za put do džamije u Škrijelju.