(Osvrt na biografsku knjigu “Ja sam Alen” autora Alena Muhića)
Koliko god se trudio da knjigu “ Ja sam Alen” biografsko djelo autora Alena Muhića, posmatram isključivo u književnim okvirima, istina i emocija, dvije oštrice jednog mladog života, zadiru u moje biće da razmišljam prije svega o njegovom bolu. Baš kao i Alen, kojem je trebalo puno godina lizanja vlastite rane, iako okružen dobrim ljudima, Advijom i Muharemom, njegovom majkom i babom, kako ih uvijek zove, jer su ga uzeli kada niko drugi nije htio, ranu duše valja sagledati samotno i potpuno iskreno, ma koliko ona bila bolna ili izazivala novu bol. To je cijena istine!

Stoga knjiga o njegovom postanku “Ja sam Alen”, jeste biografsko krvarenje koje čitaoca odvodi na mjesto zločina, kao pred muzejski eksponat koji ispriča cijelu prošlost bez bilo kakvih iskrivljenih tumačenja, sa autentičnim ljudima i Alenovim umijećem slikanja nutrine tih ljudi.

Onog, što ljudsko biće obilježava u njegovoj različitosti od svih drugih, bio on zločinac kao Alenov biološki otac Radmilo, uplašena žrtva izgubljena za cio život kao Alenova biološka majka ili potpuno predan u dobroti kao Advija i Muharem, njihove kćeri, zatim tetke Azra i Vesna, amidže, daidža i i šira porodica Muhić, ne zaboravljajući komšinicu Šefiku, majku za svu djecu u mahali.

Svi oni u Alenovom krčenju puta do istine imaju isti tretman, čovjek, ostavljajući istini da svakom ponaosob ostavi pečat na karakter što svako od njih jeste, svojim djelima ili još gore nedjelima.
Ideološki četnik, ni puno godina poslije ne osjećao pokajanje, ne osjeća potrebu da tom mladom biću bude ruka koja će ga izvlačiti iz ponora u koji ga je ista gurnula onog trenutka kada je Alen začet kao posljedica zločinačkog silovanja nad njegovom biološkom majkom Ajkom.

To potvrđuje i njihov susret pred Radmilovom kućom gdje ga Alen, već stasao momak, pronalazi.
Zašto u svom književnom opserviranju ovog nadasve bitnog dokumenta koristim za književnost reklo bi se nepotrebnu frazu “ideološki četnik”? Razlog je jednostavan. Geografski i prostorno, u razmaku od pedesetak godina ponavlja se potpuno isti zločin, od istih zločinaca po vjeri, ideologiji i mržnji. Tako u zabilježenih jedanaest genocida nad Bošnjacima od iste ideologije stradaju isti samo i isključivo zato što pripadaju tom narodu i vjeri islam, gdje zločinci pravdaju svoj zločin navodnim zločinima Turaka nad njihovim precima za vrijeme Osmanske vladavine, što je apsurdno.


Ovoga puta genocid je ojačan knjigom mraka, kako često zovem tu naručenu matricu jedne ideologije, u kojoj se francusko divljaštvo i mučenička smrt nevinog Alžirca Sulejmana el-Halebije što je kao vijest objavljeno u "Sarajevskom listu“, u broju 127., dana, 7.maja 1915. godine, precizno falsifikuje u toj knjizi mraka, gdje fašista, nosilac Hitlerovog odlikovanja, kasnije ideološki pisac, izmišlja nabijanje na kolac Srbina Radosava od strane Turaka. Komparaciju pravim ne da bih bacao svjetlo na tu knjigu mraka što je naprosto nemoguće, već da bih ukazao na njene posljedice koje su kao ukorijenjena mržnja, mučki ubile, silovale, spalile na hiljade nedužnih Bošnjaka uz rijeku Drinu, bliže i dalje od višegradske ćuprije, ali i na samoj višegradskoj ćupriji klani i bacani u Drinu.

No vratimo se ovom dokumentu u kojem je isuviše istinitih, naučno potvrđenih čak i DNK analizom utvrđen je počinilac zločina silovanja, prostim okom vidljivih činjenica o silovanju biološke majke Ajke i odbačenom rađanju Alena, do njegovog izrastanja u blistavu istinu čovjeka koji stoji za govornicom Ujedinjenih nacija i priča sve ono što se htjelo sakriti, zaboraviti i negirati.
Na žalost, i to se mora ovdje istaći, u toj surovoj nakani prikrivanja istine pomagali su i danas pomažu neki Bošnjaci, svjesno ili nesvjesno. Oni se lahko prepoznaju bez upiranja prstom. Ono što je posebno važno istaći, ova knjiga “Ja sam Alen” nadživjet će i pisca ovog osvrta, tek prije one, koji se odluče za život u laži i prikrivanju zarad mrvu ovosvjetske ugode, pa se na kraju pitam.
Imamo li pravo na to?

Alena, Ajnu i nebrojeno djece tame, rođene kao žrtve zločina silovanja, danas uzornih građana Bosne i Hercegovine, najboljih ambasadora istine, imamo li pravo reći da ih nema? Naravno da ne!
Alen Muhić, dijete Advije i Muharema, biološke majke Ajke i oca Radmila, obrazovani građanin, uzorni suprug, otac tri sina, u svojoj knjizi ne iznosi niti slovo mržnje. Oprašta svima, razumije sve pa i ideološkog četnika Radmila, on samo dovodi nad ponor u kojeg je bacio svoje nerođeno dijete. Jer je otac! Razumijeva majku Ajku koja mu nakon telefonskog razgovora poručuje da ju ne zove i on u telefon unosi pored njenog broja “Ajka-ne zovi”.

Razumije i djecu koja ga u školi zovu pogrdnim imenom dok majka Advija čeka na kraju školskog dvorišta da ga zagrli. Tu je i babo Muharem da ga provoza na sivom motoru “Tomos” samo da ne zaboravi da je čovjek.

“Ja sam Alen” ponavlja Alen vjetrovima smutnje koji urlaju u nastojanju da ga izbrišu, da ga nema. Alen istrajava uz podršku supruge Dženane i njenih roditelja. Biva pozvan u Oslo, da tamo pred usnulom Evropom koja je svjedočila zločinu, primajući prestižnu nagradu kaže: “Ja sam Alen!”.
I ja sam Alen, što pero godinama točim u nastojanju da istina bitisanja i opstanka Bošnjaka, čestitih izdanaka zemlje Bosne. Nisu Bošnjaci korov koji će zli trijebiti, ne da bi oni živjeli, već da bi istiha, nesvjesno ali pobjedonosno kao zvijer umirali, jer su tako ideološki pripremani. Zato knjigu “Ja sam Alen” ovaj dokument istine, preporučujem svima, ne zbog Alena koji se svojom ljudskošću izdigao iznad svih nas, nego zarad opće spoznaje da zlo je samo zlo makar ga umotali u kraljevski papir i njegov identitet neće se promijeniti sve dok ga ne ogolimo istinom. Alen je to uspio!