U nijednoj drugoj rečenici, koliko god da je filozofski provokativna ili historijski značajna, politička i akademska elita modernog i postmodernog doba nije pokazala toliku spremnost na poslušnost, niti takvu razinu vjerodostojnog slijeđenja, kao što je to učinila prema Karlu Marksu u njegovom zaključku: “Sve do sada, mi smo historiju čitali pod svijetlom vjerskog tumačenja, od sada ćemo čitati vjeru pod svijetlom historijskog tumačenja.” Ova rečenica, koja na prvi pogled djeluje kao misaoni obrat, u svojoj dubini predstavlja epistemološki prevrat koji je zahvatio ne samo akademske strukture, već i političke ideologije, kulturne paradigme i društvene narative.
Marksova tvrdnja nije ostala zatvorena unutar granica teorijske spekulacije, već je postala operativni princip koji je oblikovao način na koji se znanje proizvodi, kako se autoriteti legitimiraju, i na koji se duhovna dimenzija čovjeka potiskuje u korist historijskog materijalizma. U tom smislu, Marksova rečenica nije bila samo misaona provokacija, već i historijski katalizator koji je omogućio da se religija, kao vertikala smisla, zamijeni horizontalom historije, čime se otvorio prostor za ideološku instrumentalizaciju prošlosti.
Možda je upravo ta rečenica bila dovoljna da čovječanstvo, oslobođeno duhovnih okvira i prepušteno vlastitim racionalnim ekstremima, pokaže svoju najradikalniju stranu i uđe u dva svjetska rata, čije krvoproliće nije samo rezultat geopolitičkih sukoba, već i dubokih epistemoloških lomova. Istinsko tumačenje tih ratova, koje bi zahtijevalo oslobađanje od ideoloških okova i povratak ka duhovnoj refleksiji, još uvijek ostaje fragmentarno, raspršeno po marginama akademskih diskursa, i pod strogom kontrolom političkih struja koje se oslanjaju na materijalističke i progresivističke ideologije.
Te ideologije, koje se predstavljaju kao neutralne i racionalne, u svojoj suštini djeluju kao novi dogmatski sistemi, koji ne dopuštaju prostor za alternativne interpretacije, niti za misaonu slobodu koja bi mogla dovesti do istinskog razumijevanja uzroka i posljedica historijskih katastrofa. U tom kontekstu, krvoproliće nije samo historijski događaj, već i epistemološki simptom, odnosno, znak da je čovječanstvo izgubilo sposobnost da misli izvan ideoloških matrica, i da je istinu zamijenilo narativom koji služi interesima moći, a ne potrebama duha.

***
Sama činjenica da se u modernoj i postmodernoj historiografiji sistematski ostavlja u dobro montiranom zaboravu, ili se pak dirigirano zaobilazi, ono što bi po svojoj ideološkoj strukturi moglo potvrditi da je Drugi svjetski rat ne samo hronološki, već i suštinski nastavak Prvog svjetskog rata, predstavlja temeljnu epistemološku enigmu savremenog historijskog mišljenja. Ova vrsta zaborava nije puka slučajnost, niti rezultat akademske nepažnje, već je produkt sofisticiranog mehanizma selektivne memorije, koji se aktivira unutar ideoloških platformi čija je glavna funkcija da očuvaju narativnu dominaciju nad prošlošću.
U tom smislu, historiografija ne djeluje kao neutralni prostor za analizu i razumijevanje, već kao polje borbe u kojem se određene istine potiskuju, dok se druge afirmiraju, u skladu sa potrebama političkih struktura koje oblikuju kolektivnu svijest. Da je Drugi svjetski rat nastavak Prvog, i to, ne samo u smislu datuma, već u smislu ideoloških, institucionalnih i duhovnih posljedica, jeste tvrdnja koja, ako se ozbiljno razmotri, ima potencijal da destabilizira čitav niz uspostavljenih interpretativnih okvira. Upravo zato se ona mora zaobići, prešutjeti ili marginalizirati, jer bi njeno prihvatanje zahtijevalo reviziju ne samo historijskih narativa, već i temelja na kojima počiva savremena politička i kulturna legitimacija.
Neizvjesno je da li je ova vrsta ideološke konstrukcije historije globalno primijećena od strane historičara koji se predstavljaju kao nosioci zvanične misli, ili od pojedinaca koji se izražavaju kao vjerodostojni glasovi slobodne riječi, ili pak od bilo koje legalne struje historiografije koja pretendira na objektivnost. Ono što se sa sigurnošću može ustvrditi jeste da se interpretacija događaja vezanih za oba svjetska rata odvija pod strogim nadzorom, koji nije samo akademski, već i politički, kulturni i medijski.
Taj nadzor ne djeluje otvoreno, već se manifestira kroz strukture koje određuju šta se može reći, kako se može reći, i koje posljedice snosi onaj ko se usudi da kaže ono što nije u skladu sa dominantnim narativom. U tom kontekstu, historiografija prestaje biti prostor slobodnog mišljenja i postaje instrument ideološke kontrole, u kojem se prošlost ne istražuje radi istine, već se rekonstruira radi opravdanja sadašnjosti. Takva situacija zahtijeva ne samo kritičku analizu, već i hrabrost da se misli izvan granica dozvoljenog, jer jedino tako se može otvoriti prostor za istinsko razumijevanje historijskih procesa koji su oblikovali savremeni svijet.

***
Nesporno je, i to se mora jasno naglasiti, da se ne može sa sigurnošću predvidjeti kako bi izgledao svijet kada bi se u njegovu analizu uključili neki drugi teoretski faktori kritičke misli, koji bi nosili sasvim drugačije težnje, vrijednosne okvire i epistemološke pretpostavke. Takva misaona eksperimentacija, iako nužna za pluralizam ideja, ne može garantovati da bi rezultat bio bolji ili gori, jer se vrijednosna ocjena budućnosti ne može izvoditi iz hipotetičkih konstrukcija.
Međutim, ono što se sa sigurnošću može ustvrditi jeste da bi vrednovanje historijskih događaja, kada bi bilo oslobođeno ideoloških okova zvaničnih struja, bilo znatno bliže istini, zapravo, ne istini kao dogmatskoj tvrdnji, već istini kao procesu koji se otkriva kroz slobodu mišljenja, otvorenost prema različitosti i hrabrost da se misli izvan granica dozvoljenog. Takvo vrednovanje ne bi nužno ponudilo konačne odgovore, ali bi omogućilo da se pitanja postavljaju na način koji ne služi legitimaciji moći, već razumijevanju čovjeka i njegovih historijskih tragova.
Ukoliko se ozbiljno pristupi traženju veze između dva svjetska rata, onda se mora odbaciti reduktivna metodologija koja uzima u obzir isključivo perspektivu pobjedničke strane. Takav pristup nije samo nepravedan, već i epistemološki neodrživ, jer konflikt koji je zahvatio svijet u prvoj polovini dvadesetog stoljeća nije bio ograničen na nacionalne težnje i teritorijalne ambicije, već se u svojoj suštini razvio kao sukob ideoloških razlika. Te razlike nisu bile samo političke, već i ontološke, jer su se odnosile na temeljne predstave o slobodi, sigurnosti, i što je najvažnije, na različite zaključke o tome šta je sveto, a šta profano.
U tom smislu, dva svjetska rata ne treba posmatrati kao izolirane historijske epizode, već kao dijelove jednog šireg procesa u kojem se čovječanstvo suočavalo sa vlastitim duhovnim lomovima, epistemološkim krizama i ontološkim nesigurnostima. Taj proces nije završen, jer se njegove posljedice i dalje osjećaju u načinu na koji se oblikuju političke ideologije, kulturni narativi i društvene strukture. Upravo zato je nužno da se historija ne tumači kroz prizmu pobjede, nego kroz prizmu razumijevanja, jeste, čvrstog razumijevanja koje ne traži opravdanje, već istinu.

***
Ključna veza između dva svjetska rata, koja se u dominantnim historiografskim narativima često zanemaruje ili svjesno potiskuje, jeste upravo u činjenici da je Prvi svjetski rat doveo do rušenja četiri velike imperije; ruske, njemačke, austrougarske i osmanske, čime je srušen ne samo politički poredak koji je stoljećima oblikovao međunarodne odnose, već i duhovna infrastruktura koja je tim imperijama davala ontološku legitimaciju. Vjerski poglavari i institucije, koji su u tim sistemima djelovali kao legitimatori monarhijske vlasti, nisu bili puki simboli tradicije, već su predstavljali stubove društvenog i socijalnog odgoja, moralne orijentacije i duhovne vertikale čovjeka.
Utjecaj vjerskih institucija, u cijeloj upletenoj društvenoj mreži, nije bio ograničen na ritualnu sferu, već je prožimao obrazovanje, pravo, kulturu i svakodnevni život, nudeći čovjeku ne samo normativni okvir ponašanja, nego što je najvažnije, i smisao postojanja. Pad tih imperija nije bio samo geopolitički događaj, nego je to postala duboka civilizacijska trauma, jer je označio kraj jedne epohe u kojoj je duhovno bilo integrisano u političko, a vjera bila temelj društvene kohezije.
Drugi svjetski rat, iako se često tumači kao zaseban historijski događaj, u svojoj suštini predstavlja nastavak destruktivnog procesa započetog u Prvom. Tokom tog sukoba, monarhijski sistemi su srušeni u najmanje dvadeset zemalja samo na evropskom kontinentu, čime su uklonjeni posljednji institucionalni ostaci prethodne epohe. Sa njima su nestale i vjerske institucije koje su, iako više nisu djelovale kao legitimatori monarhija, nastavile da funkcionišu kao pokrovitelji ljudskog odgoja u sveobuhvatnom smislu.
Njihova marginalizacija nije bila rezultat spontanog društvenog razvoja, već posljedica ideoloških projekata koji su težili sekularizaciji društva, racionalizaciji svijesti i potiskivanju duhovnog iz javne sfere. Time je čovjek ostao bez duhovnog autoriteta koji bi mogao da ga usmjeri u vremenu krize, a društvo bez moralnog kompasa koji bi mogao da ga zaštiti od ideoloških ekstrema. Ova transformacija nije bila samo institucionalna, nego prije svega ontološka, jer je promijenila način na koji se razumije čovjek, zajednica i historija. Upravo zato je nužno da se ova veza između dva svjetska rata ne posmatra kao puka hronološka činjenica, već kao duboka strukturalna promjena koja je oblikovala savremeni svijet.

***
Važno je posebno naglasiti da sistem koji je pao, uprkos tome što je bio opterećen ozbiljnim slabostima poput nepotizma, korupcije i rigidnosti u upravljanju, itd., nije bio bez vrijednosti, niti bez potencijala za unutrašnju reformu. Naslijeđena struktura tih sistema, naročito imperijalnih monarhija, sadržavala je duboko ukorijenjene institucionalne mehanizme koji su omogućavali mogućnost inkorporacije fleksibilnih struja, prilagodljivih ideja i evolutivnih promjena.
Primjer Engleske, koja je uspjela da očuva monarhijsku formu vlasti uz istovremeno razvijanje parlamentarne demokratije, pokazuje da nije nužno da se tradicija sukobi sa progresom, već da se može ostvariti sinteza koja čuva kontinuitet, a istovremeno omogućava inovaciju. Pad tih sistema nije bio rezultat njihove apsolutne nefunkcionalnosti, nego je to i posljedica ideološki motivisanih destruktivnih procesa koji su težili potpunoj zamjeni postojećih struktura, često bez jasne alternative ili vizije o tome šta bi ih trebalo zamijeniti.
Sile koje su slavile pobjedu u Drugom svjetskom ratu, i koje su preuzele zadatak oblikovanja novog svjetskog poretka, nisu pokazale sposobnost da artikulišu jasnu i održivu viziju budućnosti. Umjesto toga, njihova politička energija bila je usmjerena na mobilizaciju masovnog entuzijazma, koji je bio usmjeren protiv svake elite, bez razlike, i koji je često prerastao u destruktivni populizam. Taj entuzijazam, iako naizgled oslobađajući, nije imao konstruktivnu snagu, jer nije bio utemeljen na promišljenim idejama, već na emocionalnoj reakciji protiv prošlosti.
Imperije, sa svim svojim složenostima, bile su nosioci viševjekovnog međunarodnog suživota, u kojem su različite kulture, religije i narodi živjeli pod zajedničkim institucionalnim okvirom. Nasuprot tome, nacionalne države koje su nastale na ruševinama imperija često su gajile međunarodnu mržnju, počevši od najbližeg susjeda, jer su bile izgrađene na ideji homogenosti, ekskluzivnosti i teritorijalne zatvorenosti. Takva transformacija nije bila samo politička, već i antropološka, jer je promijenila način na koji se čovjek odnosi prema drugom, prema zajednici, i prema svijetu u cjelini.

***
Monarhijski sistemi, u svojoj ontološkoj i teleološkoj strukturi, počivali su na ubjeđenju da je kralj Božija volja na zemlji, i to ne kao metaforički predstavnik, već kao konkretna manifestacija božanskog poretka u političkom prostoru, što je zapravo istina. Čak i prosjak, i kradljivac, kao i svaki čovjek, nisu ništa drugo osim božija volja na zemlji. Takvo ubjeđenje nije bilo samo religijska dogma, već temeljna osovina društvenog i moralnog reda, u kojem se vlast nije legitimirala kroz volju naroda, niti kroz racionalne procedure, već kroz vertikalnu povezanost sa transcendentnim izvorom autoriteta. U tom okviru, kralj nije bio samo vladar, već i čuvar duhovnog poretka, simbol kontinuiteta između neba i zemlje, između božanskog zakona i ljudske pravde.
Nasuprot tome, vlasti modernizma, koje su nastale na ruševinama monarhijskih struktura, teže da se Bog podredi njihovoj volji, i to ne kao objekt vjere, već kao instrument ideološke konstrukcije. U tom obratu, božansko se više ne priziva kao izvor smisla, već se koristi kao retorički alat za opravdanje političkih projekata, često lišenih duhovne dubine i moralne odgovornosti. Takva transformacija vlasti nije samo politička, već i teleološka, jer mijenja odnos između čovjeka, Boga i zajednice, pretvarajući duhovno u ideološko, a svetost u funkciju.
Kod monarhijskih sistema, stubovi vjerovanja i znanja bili su dovoljni da se istinom posluže, ističem, ne u smislu manipulacije, već u smislu služenja istini kao višem principu koji nadilazi pojedinačne interese. Vjerovanje nije bilo suprotstavljeno znanju, već je bilo njegov temelj, jer se znanje razumijevalo kao otkrivanje božanskog reda u svijetu. U tom kontekstu, istina nije bila proizvod eksperimenta, već rezultat kontemplacije, tradicije i duhovne intuicije.
Nasuprot tome, modernistički sistemi se oslanjaju na stubove sumnje i eksperimenta, ne da bi služili istini, već da bi je instrumentalizirali, da bi ih istina poslužila u njihovim projektima racionalizacije, kontrole i dominacije. Sumnja, koja je nekada bila početak filozofske refleksije, postaje metodološki imperativ, dok eksperiment, koji je nekada bio sredstvo za razumijevanje prirode, postaje sredstvo za oblikovanje društva prema unaprijed zadanim ideološkim ciljevima. U tom obratu, istina gubi svoju ontološku stabilnost i postaje relativna, promjenjiva, i podložna interesima moći. Takva epistemološka promjena ima duboke posljedice po način na koji se razumije čovjek, zajednica i historija, jer se duhovna dimenzija postojanja zamjenjuje tehničkom funkcionalnošću, a smisao se gubi u beskonačnom procesu racionalizacije.

***
Sve ove promjene koje su obilježile modernu epohu, a naročito njen politički i ideološki prevratnički karakter, desile su se pod zastavom najuzvišenijih ideala; slobode, jednakosti i bratstva, ali ono što je vrijedno istaći jeste, da su ti ideali izgovarani bez stvarnog misaonog stava o tome šta oni zapravo znače, kako se ostvaruju, i koje su njihove ontološke pretpostavke. Sloboda je prizivana kao univerzalna vrijednost, ali bez jasne definicije njenog sadržaja, bez razgraničenja između slobode kao duhovne autonomije i slobode kao političke manipulacije. Jednakost je postala parola, ali bez metodologije koja bi omogućila njeno ostvarenje u konkretnim društvenim strukturama, bez razumijevanja da jednakost nije samo formalna, već i ontološka, moralna i ekonomska kategorija. Bratstvo, koje bi trebalo da označava najdublju povezanost među ljudima, pretvoreno je u ideološki slogan koji je pratio neviđeno krvoproliće, odnosno, krvoproliće koje nije bilo samo fizičko, već i duhovno, jer je uništavalo samu mogućnost zajedništva, povjerenja i solidarnosti.
U tom paradoksu, moderni svijet je prizivao najviše vrijednosti, ali ih je istovremeno praznio od sadržaja, pretvarajući ih u retoričke figure koje služe opravdanju nasilja, uspostavljanju dominacije i ideološke hegemonije, pri čemu se njihova izvornost se zamjenjuje lažnom slikom i priviđenjem značenja, a njihova etička snaga pretvara se u dekorativni alat političkog marketinga i kulturne manipulacije. Tako izobličene vrijednosti više ne djeluju kao orijentiri savjesti, već kao prazne parole koje legitimiraju strukture moći, dok se njihova duhovna dubina gubi u buci propagandne efikasnosti.
Posmatranje historije iz ovakve prizme, iz gledišta koje ne traži opravdanje, nego samo čisto razumijevanje; koja neće služiti moći, nego je podložna istini, moglo bi usloviti pojavu zdrave političke i naučne analize, usmjerene ka sistemu istinite pravde. Ta pravda nije pravda zakona, niti pravda pobjednika, već pravda koja proizlazi iz najdubljeg društvenog dogovora, ustvari, dogovora koji je podaren i dozvoljen samo čovjeku kao jedinom biću sposobnom za moralnu refleksiju, duhovno razmatranje i slobodnu volju.
Istinita pravda nije usmjerena da traži savršenstvo, ali zato traži iskrenost; kao što ne traži ni dominaciju, ali je odlučna da uspostavi ravnotežu; nije angažirana za ideološku čistoću, ali odgaja sposobnost da se čuje drugi, da se razumije prošlost, i da se izgradi budućnost koja nije zasnovana na zaboravu, nego na sjećanju. U tom smislu, historija ne smije biti polje ideološke manipulacije, ali je obaveza da postane prostor duhovne obnove, jer jedino tako čovjek može da se uzdigne iznad svojih sukoba, da pronađe smisao u svojim stradanjima, i da izgradi svijet u kojem sloboda, jednakost i bratstvo nisu samo riječi, nego su i stvarnost, ali samo pod strogom vjerskom interpretacijom.

***
Samo pod ovakvim osnovama, odnosno, okolnostima koje se temelje na oslobađanju historijske analize od ideoloških okova, na priznavanju duhovne dimenzije čovjeka, i na hrabrosti da se istina traži izvan granica institucionalno dozvoljenog, vjerovatno je moguće domoći se istinskih elitnih rasprava. Te rasprave ne bi bile jednodimenzionalne, niti bi služile potvrdi unaprijed zadatih ideoloških pozicija, već bi bile ravnotežno pozicionirane između progresističkih ideja i konzervativnih stavova.
Njihova vrijednost ne bi ležala u dominaciji jedne strane nad drugom, već u sposobnosti da se kroz dijalog, argumentaciju i misaonu preciznost izgradi prostor u kojem se istina ne nameće, nego se jednostavno otkriva. Takve rasprave bi bile elitne ne po ekskluzivnosti učesnika, već po dubini misaonog zahvata, po sposobnosti da se sagleda kompleksnost historijskih procesa, i po spremnosti da se čovjek razumije u njegovoj cjelovitosti, čovjek kao biće koje nije samo proizvod društvenih struktura, već i nosilac duhovne odgovornosti.
U tom misaonom okviru, razvile bi se misli koje ne bi tretirale čovjeka isključivo kao fizičko-racionalno biće, reduciranog na funkcionalnost, produktivnost i empirijsku mjerljivost. Takav pristup, dominantan u modernim društvenim naukama, ostavlja čovjeka na periferiji tumačenja, tretira ga kao entitet kojemu je dodijeljena kukavička autonomija, autonomija koja se svodi na formalnu slobodu izbora, ali bez stvarne moći da oblikuje vlastiti duhovni horizont.
U tom modelu, čovjek snosi glavnu odgovornost za vlastiti individualitet, ali mu se uskraćuje ontološka dubina koja bi mu omogućila da tu odgovornost nosi sa smislom, sa dostojanstvom i sa sviješću o vlastitoj duhovnoj prirodi. Priznavanjem čovjeka kao duhovnog bića, znači, bića koje nije samo misaono, nego i da je sklon duhovnom posmatranju sveta i života, koje ne samo da zna, nego i osjeća, koji nije sposoban samo da analizira, nego prvenstveno da vjeruje; a time se otvara i prostor za novu antropologiju, za novu etiku, i za novu historiju. Historiju koja nije u službi moći, nego na otkrivanju istini; koja ne ponižava čovjeka, nego se stavlja na uslugi čovjeka i uzdiže ga; koja ne zaboravlja, što bilježi i pamti ne samo podatke, ali i smisao.

***
Bez jedne ozbiljne teoretske analize, pokrenute upravo na ovom duhu misaonog zahvata, na duhu koji ne pristaje na ideološke prečice, koji ne traži potvrdu, ali se angažuje za otvorenost,što prestaje služiti moći okrenuta prema istini; čovječanstvo neće biti sposobno da zauzme svoj istiniti stav ni kada je već suočeno sa ratom, ni kada se nalazi pred mogućnošću pravog mirovnog razdoblja. A rat i mir, kao dvije krajnje tačke ljudske historije, ne mogu se razumjeti kroz površne narative, niti se prema njima može zauzeti stav bez prethodne ontološke i epistemološke refleksije.
Istiniti stav nije proizvod trenutne emocije, niti rezultat političke pragme, već plod dubokog razumijevanja koje se rađa iz analize, iz dijaloga, iz iskrene rasprave. Bez takve analize, čovječanstvo ostaje zarobljeno u ponavljanju istih grešaka, u recikliranja istih ili još žeščih sukoba, i u nemogućnosti da prepozna vlastitu odgovornost za oblikovanje svijeta u kojem živi. Baš zato, teoretska analiza nije luksuz akademije, odnosno, to je nužnost društva koje želi da misli, da osjeća, i da djeluje u skladu sa istinom.
Svaki stav, bez obzira na njegovu političku, moralnu ili kulturnu orijentaciju, izgrađen je na riječima, dakle, stoji i brani se na riječima koje nisu samo sredstvo komunikacije, ali su i temeljni nosioci značenja, vrijednosti individualiteta i identiteta čovjeka. Stavovi, kao artikulacije mišljenja, postaju osnova slobode i sigurnosti čovjeka i zajednice, jer kroz njih se izražava volja, oblikuje pravda, i uspostavlja društveni poredak.
Ako se riječ korumpira, ako se njeno značenje izopači, ako se njena sloboda ograniči, ako se njena istinitost potisne, tada se ne gubi samo jezična preciznost, nego se prodaje i sloboda, i to na sitno, u fragmentima, u tišini, u neprimjetnim kompromisima. Cenzura, bilo da je institucionalna ili kulturna, ne djeluje samo na nivou sadržaja, ali i na nivou svijesti, jer oblikuje ono što se smije misliti, ono što se smije reći, i ono što se smije osjećati. U tom procesu, riječ prestaje biti izraz slobode, i postaje instrument kontrole. A kada se riječ izgubi, gubi se i čovjek, zapravo on nastavlja da bude ali samo kao biološko biće, prestaje se tretirati kao duhovna cjelina, kao nosilac smisla, kao tvorac historije.

***
Opće je uvjerenje, koje dijele kako akademski krugovi tako i šira društvena svijest, da je cenzura u historiji strogo prisutna, bilo da se manifestira na lokalnoj razini, kroz kontrolu narativa unutar nacionalnih obrazovnih i kulturnih institucija, bilo da djeluje na svjetskoj razini, kroz globalne ideološke matrice koje oblikuju način na koji se prošlost interpretira. Ta cenzura nije nužno eksplicitna, niti uvijek formalizirana, ali je njena prisutnost duboko ukorijenjena u strukture moći koje određuju šta se smije reći, šta se mora prešutjeti, i koje interpretacije se smatraju prihvatljivima.
Historičari, filozofi, sociolozi, kao svi oni koji profesionalno oblikuju kolektivno pamćenje, često su svjesni ove dinamike, ali se rijetko odlučuju da je javno problematiziraju, jer bi to značilo suočavanje sa vlastitim epistemološkim ograničenjima i institucionalnim pritiscima. U tom kontekstu, svijest po kojoj se sudi o događajima i stvarima, odnosno, svijest koja bi trebala biti slobodna, refleksivna i otvorena, odavno je već ptica sa slomljenim krilom. Ona ne leti, iako bi trebala; ne uzdiže se iznad ideoloških oblaka, iako je njena priroda upravo u tome da lebdi iznad interesa, iznad dogmi, iznad strahova. Takva ptica nije metafora, ni samo poetska, nego je duboko filozofska, jer označava stanje svijesti koja je izgubila svoju sposobnost da misli izvan zadatih okvira, da sudi izvan unaprijed definisanih vrijednosnih sistema, i da osjeća izvan granica dozvoljenog.
U takvom stanju, gdje svijest nema krila da leti, gdje je sputana, gdje je ranjena, ostaje činjenica da neke ljudske glave lebde iznad nje, i to ne u smislu fizičke nadmoći, već u smislu epistemološke dominacije. Te glave, koje oblikuju narative, koje određuju granice mišljenja, koje usmjeravaju tokove interpretacije, djeluju kao kontrolni centri svijesti, kao nadzorne tačke koje ne dopuštaju da se mišljenje razvija slobodno, ali ga zato usmjeravaju prema ciljevima koji nisu uvijek u službi istine.
U tom odnosu, gdje svijest nije subjekt mišljenja, postaje rigorozni objekt manipulacije; zatvara svaki prostor slobode, pretvarajuć ga u poligon kontrole. A kada se svijest svede na takvu funkciju, i riječ, i historija prestaju biti prostor razumijevanja, oni postaje instrument opravdanja koje ne služi čovjeku, ali su u službi strukturama moći koje se boje istine, jer istina oslobađa, a oslobođena svijest ne pristaje na poslušnost.