Početkom prošle godine, u ulici Igmanska, nadomak „Vogošćanske petlje“, započela je rekonstrukcija nekadašnjeg pansiona „Kon-Tiki“ i uređenje prostora oko njega.

Upravo na tom mjestu, koje je samo po sebi postalo sinonim za zatočeništvo i ljudsku patnju, nastaje “Muzej stradanja građana Bosne i Hercegovine”.

Ovaj memorijalni kompleks ima za cilj da budućim generacijama prenese iskustvo golgote kroz koju su prolazili prisilno zatočeni građani – Bošnjaci, Hrvati i drugi iz Vogošće, Sarajeva, Nahoreva, Ilijaša, Sokoca, Visokog i šireg područja.


Njihova svjedočanstva i sjećanja biće pretočena u muzejsku postavku, kako bi se spriječilo brisanje kolektivnog pamćenja.

Preživjeli logoraši sa olakšanjem i nadom prate radove. Oni dobro znaju šta znači kada se mjesta užasa pretvore u prostore sjećanja i opomene – jer tek tada stradanje dobija svoj puni smisao: da nikada više ne bude ponovljeno.

Pored muzejske postavke, planiran je i Informaciono-dokumentacioni centar, biblioteka i dodatni sadržaji koji će omogućiti naučno i istraživačko bavljenje temom ratnih zločina i stradanja civila.

Tu, odmah pored pansiona, pored pruge na ušću rijeke Vogošć u Bosnu, nalazi se i betonski „Bunker“ – hladan, vlažan prostor u kojem je, prema svjedočenjima, tokom minulog rata bilo zatočeno više od 800 civila, žena, djece, uglavnom Bošnjaka.

Pansion Kon Tiki u Vogošći prije rekonstrukcije

Među njima bila su i dvijica vogošćana koje su, kao irgete, 1942. godine koristili Nijemci prilikom njegove izgradnje. Čak 400 prinudno zatočenih je ubijeno ili iz ovog logora odvedeno u nepoznato. Samo ta brojka govori o razmjerama zločina, ali i o nužnosti da se takvi prostori očuvaju kao historijska opomena. Zidovi bunkera su i danas ogoljeni, a tlo vlažno. Oni koji uđu u njega osjete trnce. Njegov prostor sam po sebi priča priču za koju nisu potrebne riječi nikakvog vodiča. Taj bunker će uskoro biti rekonstruisan i uključen u muzejski kompleks, kao najstrašniji podsjetnik na ono što je značilo biti zatočenik u Vogošći.

Pansion Kon Tiki u Vogošći danas

Na ovom lokalitetu bit će podignut i Prvi spomenik žrtvama ratnog zločina silovanja u Bosni i Hercegovini – što će Vogošću upisati u mapu mjesta koja na dostojanstven način progovaraju o jednom od najtežih oblika stradanja tokom agresije. Stajat će kao nijema, ali neumoljiva opomena, koja će budućim generacijama govoriti o patnji brojnih žena čija trauma nikada nije u potpunosti ispričana.

Finansijska sredstva za kupovinu pansiona, njegovo renoviranje, muzejsku postavku i gradnju Informacionog centra osigurali su Vlada Kantona Sarajevo i Fond memorijala Kantona Sarajevo, koji će i upravljati ovim prostorom.

Do sada je već urađen dio betonskog zida, rekonstruisan unutrašnji prostor pansiona i započeti radovi na obnovi krova...

Preživjeli logoraši, sada sijedi ljudi sa dubokim borama, svakodnevno dolaze na ovo gradilište. Ne skrivaju uzbuđenje, ali ni strah da bi projekt mogao stati.

Izgradnja Muzeja stradanja

-Gledamo kako je krov pansiona uklonjen i bojimo se zime, kaže jedan od njih dok pokazuje rukom na ogoljenu konstrukciju. Njegov pogled nije pogled čovjeka koji samo brine za zgradu – to je pogled nekoga ko zna da je ovo mjesto utočište uspomena, bolnih i neizbrisivih. Plašimo se da neko nije “zakočio” radove.

Nadležni iz Memorijalnog centra Sarajevo odbacuju njihovu brigu:

-Niko nije zakočio radove“, kaže direktor Fonda memorijala Ahmed Kulanić. Morali smo dopuniti projektnu dokumentaciju što je malo usporilo radove. Sve je spremno za nastavak realizacije ovog projekta. Izvođaču je naloženo da konzervira otkriveni dio pansiona da ga zima ne uništi. Od Željeznica Federacije BiH zatražili smo dodatne saglasnosti potrebne za uređenje vanjskog prostora i rekonstrukciju bunkera. Sve se nastavlja predviđenom dinamikom.Prva faza biće gotova naredne godine.Bit će ovo trajni svjedok golgote kroz koju smo prolazili tokom agresije

Kada bude završen, “Muzej stradanja građana BiH” u Vogošći neće biti samo lokalni spomenik – već institucija kolektivnog pamćenja. On će, poput sličnih memorijalnih centara u svijetu, svjedočiti ne samo o tragediji, nego i o ljudskoj izdržljivosti i potrebi da se istina sačuva, prenese i – nikada ne zaboravi.