Izjava Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a i neizostavnog aktera bosanskohercegovačke političke scene, izrečena u Sočiju nakon 22. godišnjeg sastanka Međunarodnog diskusionog kluba Valdaj, nije iznenađenje.

No, ovaj put, njegova izjava o navodnom sprečavanju isporuke proizvoda odbrambene industrije BiH Ukrajini, i to od strane predstavnika Rs, otvara Pandorinu kutiju licemjerja i selektivne optike, naročito kada se sagledaju činjenice koje je namjerno ili slučajno prešutio u ruskoj "zoni udobnosti".

Dodik je, slijedeći već dobro poznati narativ, ponovo uperio prst u muslimane i Sarajevo, optužujući ih za "sumnjive" i "nezakonite" pokušaje produbljivanja krize slanjem oružja u zonu sukoba.

Prema njegovim riječima, ta aktivnost je spriječena "koristeći pozicije koje imamo na nivou BiH," čime je sebe i svoje političke istomišljenike postavio u ulogu spasilaca stabilnosti. Time je još jednom pokušao kreirati unutrašnjeg neprijatelja, nastojeći političke neistomišljenike svrstati u red onih koji "nezakonito, teroristički rade na produbljivanju krize."

A upravo je ta retorika ono što najviše boli, jer ne samo da je puna huškačkog naboja, već i potpuno ignoriše "slona u sobi": aktivnu ulogu Dodikovog najvažnijeg regionalnog saveznika: Srbije.

Licemjerje iz Sočija: Dok Dodik 'hapsi Bošnjake', Srbija ušićaruje milione iz ukrajinskog rata
Dok Dodik u Sočiju naglašava svoju lojalnost Moskvi i bori se protiv navodnih sarajevskih oružanih pošiljki, zaboravlja da spomene da upravo Srbija, čiju himnu često s oduševljenjem sluša na svojim skupovima, itekako izvozi oružje u Ukrajinu.

Prema procjenama koje je iznio i ugledni Financial Times, Srbija je od početka ruske invazije na Ukrajinu, posredstvom trećih zemalja, izvezla municiju u vrijednosti od oko 800 miliona eura. Ovu informaciju je u velikoj mjeri potvrdio i sam predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, koji je prodaju predstavio kao čistu "poslovnu priliku" i dio "ekonomskog preporoda" Srbije.

Da, mi izvozimo našu municiju. Ne možemo izvoziti u Ukrajinu ili u Rusiju, ali imamo mnogo ugovora sa Amerikancima, Špancima, Česima, drugima. Šta oni s tim rade na kraju je njihov posao," izjavio je Vučić.

Ova izjava jasno pokazuje da, bez obzira na proklamiranu vojnu i političku "neutralnost," Srbija aktivno ušićaruje iz ukrajinskog rata. To se ne radi direktnim slanjem, već posredstvom zapadnih partnera, koji tu municiju zatim isporučuju ukrajinskim snagama. Na terenu, dokaz je očigledan: ruski mediji su u više navrata izvještavali o korištenju naoružanja iz Srbije, uključujući jurišne puške Zastava M-70 i M-70AB2, te razne kalibre minobacačkih granata Krušika iz Valjeva (poput popularnog kalibra 82 mm sa oznakom M68P1).

Činjenica da Dodik, boraveći u Moskvi, progovara o navodnoj bošnjačkoj želji za naoružavanjem Ukrajine, a pritom prešućuje stotine miliona eura vrijedan indirektni izvoz oružja iz bratske Srbije, najjasnije pokazuje dvoličnost njegove politike. Cilj nije objektivno informisanje ili borba za mir, već isključivo propagandno svrstavanje sebe i Rs uz ruske interese, dok se istovremeno delegitimiše i demonizuje centralna vlast BiH i bošnjački politički predstavnici.

Štaviše, dokumenti Pentagona iz aprila 2023. godine, a prije toga i posjeta ruskog zamjenika ministra odbrane Beogradu nakon izbijanja afere Financial Timesa, samo su dodatno potvrdili ovu kompleksnu igru Beograda. Ta igra, koju zapadne zemlje jasno osuđuju i zbog koje traže distanciranje od Rusije i usklađivanje s evropskom spoljnom i sigurnosnom politikom, predstavlja mnogo veću prijetnju neutralnosti nego četiri navodna "pokušaja" iz BiH.

U svjetlu ovih činjenica, Dodikove izjave iz Sočija ne predstavljaju ozbiljnu političku analizu ili brigu za stabilnost, već prvenstveno medijski spin usmjeren na konsolidovanje podrške Moskve i jačanje unutrašnjih podjela. Optužbe koje upućuje prema Sarajevu zapravo su tek blijeda dimna zavjesa pred stvarnim milionskom izvozom koji, ironično, dolazi iz zemlje čiju politiku Dodik najstrastvenije podržava, i koja osim naoružanja i municije, Ukrajini isporučuje i svoje dobrovoljce za ratovanje.

Pitanje koje ostaje jeste: Zašto Dodik ne kritikuje Srbiju koja, u ime "poslovne prilike", direktno doprinosi naoružavanju jedne od strana u sukobu? Odgovor je jasan: njegova kritika nije u funkciji istine, već isključivo u funkciji geopolitičke lojalnosti i unutrašnjepolitičke borbe.

Ko je ovdje zapravo na strani produbljivanja krize i ko je spreman profitirati od rata: onaj koji navodno pokušava poslati oružje, ili onaj koji to oružje, posredstvom svojih saveznika, isporučuje u milionskim iznosima?