„Od Svesrpskog sabora do govora u UN-u – kontinuitet velikosrpske politike i laži“

Kada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić stane za govornicu, Bosna i Hercegovina gotovo uvijek postaje centralna tema njegovih nastupa. Posljednjih mjeseci, a posebno u govoru pred Ujedinjenim narodima, Vučić je ponovo pokazao kontinuitet jedne politike: osporavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine, relativizacija presuda međunarodnih sudova i pokušaj da se Srbija predstavi kao žrtva, a ne kao akter odgovoran za agresiju, udruženi zločinački poduhvat, genocid, ratne zločine...

Za Bosnu i Hercegovinu, ovo nisu samo riječi. To je politički obrazac koji traje tri decenije i koji predstavlja direktan udar na međunarodnopravni poredak utvrđen Poveljom Ujedinjenih nacija, Helsinškim završnim aktom iz 1975. godine, kao i samim Dejtonskim mirovnim sporazumom koji jasno potvrđuje suverenitet, teritorijalni integritet i međunarodni subjektivitet BiH.

Ključne poruke Vučića i njihova opasnost
U svojim posljednjim istupima Vučić ponavlja nekoliko teza:
1. Da se „trideset godina laže na Srbiju i Rs“.
2. Da su entiteti vlasnici državne imovine, a ne Bosna i Hercegovina.
3. Da je „vrijeme iživljavanja prošlo“ i da će Srbija „jasno odgovoriti“.
4. Da su izjave iz institucija BiH „opasne“ jer, kako tvrdi, ugrožavaju Rs.

Ove poruke nisu diplomatske floskule, već nastavak politike kojom se osporava BiH kao država. One su u direktnoj suprotnosti sa međunarodnim poveljama koje garantuju suverenitet i ravnopravnost država, te sa presudama Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju.

Negiranje genocida i politika nekažnjivosti
Vučićeva retorika o „lažima na račun Srbije“ posebno je opasna jer se uklapa u širi narativ negiranja genocida u Srebrenici. Srbija, kao država, i dalje odbija da prihvati presude Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala kojima je genocid u Srebrenici pravno utvrđen.

Umjesto suočavanja sa prošlošću, Srbija i dalje praktikuje politiku zaštite ratnih zločinaca – od slavljenja osuđenih generala, preko odlikovanja počinilaca, do sistemskog izbjegavanja procesuiranja odgovornih. Takva politika ne samo da vrijeđa žrtve, nego predstavlja trajnu prijetnju pomirenju i stabilnosti u regionu.

Vučićevo stalno pozivanje na „nepravdu prema Srbiji“ zapravo je nastavak tog negiranja: on želi preokrenuti narativ, prikazati Srbiju kao „žrtvu propagande“, a BiH i međunarodnu zajednicu kao „krivce“. Time se brišu činjenice o opsadi Sarajeva, genocidu u Srebrenici, logorima i masovnim zločinima koje je dokumentovao ICTY.

Svesrpski sabor – manifest fašističkog kontinuiteta
Poseban dokaz kontinuiteta velikosrpske politike jeste Svesrpski sabor, održan ove godine u Beogradu i Banjoj Luci. Taj skup, pod Vučićevim pokroviteljstvom, predstavljao je fašističko-četnički manifest sa ciljem reafirmacije ideje „Velike Srbije“.

Pod plaštom „nacionalnog jedinstva“, sabor je poslao jasne poruke: osporavanje međunarodnih granica, jačanje veza Srbije i Rs-a mimo institucija BiH, te nastavak politike koja je devedesetih dovela do rata i genocida.

Takvi skupovi nisu folklor, već strateška poruka: da Srbija nikada nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema BiH.

Suverenitet BiH i međunarodno pravo
Vučićeve tvrdnje da entiteti posjeduju imovinu i da centralne institucije nemaju ingerencije direktno suprotstavljene osnovnim načelima međunarodnog prava.

- Povelja UN jasno propisuje nepovredivost granica i zabranu miješanja u unutrašnje poslove suverenih država.
- Dejtonski sporazum priznaje BiH kao jedinstvenu državu, sa kontinuitetom međunarodnog pravnog subjektiviteta. Entiteti nemaju pravo secesije niti međunarodni kapacitet.
- Presude Ustavnog suda BiH već su potvrdile da je upravljanje državnom imovinom isključiva nadležnost države BiH, a ne entiteta.

Vučić, ignorisanjem ovih činjenica, svjesno podriva međunarodni pravni poredak i pozicionira Srbiju kao državu koja ne poštuje presude sudova ni obaveze koje je sama potpisala.