“Čovjek je uvijek u nekoj vrsti duhovnog duga prema svome ocu, i kad mu se odupire, i kad ga slijedi.”

Nekada je, kažu, najteže ići stopama očeva. Turgenjev je u romanu “Očevi i đeca” opisao sukob koji je star koliko i čovječanstvo napetost između nasljeđa i slobode upravo na toj razmeđi oblikovao se i Elijas Rebronja, tražeći ravnotežu između očevog autoriteta (nasljeđa) i sopstvene stvaralačke slobode u kojoj je itekako uspio. To nije samo životna istina već i misao koja se, poput śenke, nadvija nad svakoga ko u svom djetinjstvu i mladosti ośeti snagu autoriteta i ugleda roditelja. Elijas Rebronja, rođen 1968. godine u Beranama, ponio je iz kuće svoga oca Ismeta i majke Hamide Rebronja ono što se u narodu zove nit bošnjačku nit intelektualca, stvaraoca i kulturološkog reprezenta svoga naroda. Odrastanje u krilu jednog uglednog oca značilo je i teret i blagoslov teret jer se od đeteta očekuje da bude dostojan nasljeđa, a blagoslov jer se nasljeđe pretvara u motivaciju i pokretačku snagu. Upravo na tom raskršću Elijas je pronašao svoj put, onaj koji vodi kroz obrazovanje, kulturu, književnost i javni rad, ostavljajući trag ne samo kao sin, nego kao autentični stvaralac.

Njegovo školovanje počinje u Novom Pazaru, gradu koji će kasnije postati njegovo glavno uporište i centar njegovih stvaralačkih, prosvjetiteljskih i društvenih aktivnosti. Osnovnu i srednju školu završava u ovom gradu, a zatim diplomira na Filološkom fakultetu u Prištini, na odśeku za jugoslovenske književnosti i srpskog jezika. Time je sebi obezbijedio čvrst temelj filološko obrazovanje ga je osposobilo da u jeziku prepoznaje i njegovo estetsko bogatstvo i njegovu identitetsku snagu. Kao profesor književnosti u osnovnoj školi „Rifat Burdžović Tršo“, a potom i u Gimnaziji u Novom Pazaru, Elijas Rebronja pokazuje da pedagogija i stvaralaštvo mogu koračati zajedno. Njegov prosvjetni ali i prosvetiteljski rad bio je uvijek prožet idejom da se đeca i mladi obrazuju ne samo kroz udžbenik već i kroz kulturu, tradiciju i jezik (bosanski) kojem pripadaju.

Paralelno sa profesurom razvija i novinarski i urednički rad. Osniva i uređuje prvi list za učenike osnovne škole „Zvončići“, zatim omladinski list „ARX“, a radi i na novopazarskoj televiziji „Jedinstvo“ kao urednik emisija iz kulture i novinar. Njegova angažovanost u medijima predstavlja profesionalnu aktivnost, i važnu misiju približiti kulturu, literaturu i kritičku misao najširem krugu gledalaca i čitalaca. Kao dopisnik „Instituta za rat i mir“ iz Londona i „Alternativne informativne mreže“ iz Pariza, širio je horizonte bošnjačke javnosti povezujući lokalna pitanja sa međunarodnim diskursom. Uređujući magazin „Parlament“ i radeći na čelu Regionalne radio-televizije Novi Pazar, još jednom je potvrdio svoje razumijevanje medija kao oruđa društvene promjene i kulturne emancipacije.

Međutima, Elijas Rebronja pored toga što je izuzetan profesor i novinar, nastavio je društveni angažman što se posebno se ogleda u radu unutar političkih i nevladinih struktura. Kao generalni sekretar Sandžačke demokratske partije, debatni trener „Asocijacije za kreativnu debatu“ i regionalni koordinator NVO „Grupa 484“ iz Beograda na projektima osnaživanja izbjeglica i interno raseljenih lica, pokazao je ośetljivost za teme koje prelaze granice književnosti i obrazovanja, ulazeći u prostor društvene odgovornosti i humanizma. Osnivanjem i vođenjem NVO „ARX“ Novi Pazar, otvorio je prostor za kreativne projekte mladih, dok je u okviru Bošnjačkog nacionalnog vijeća dao ključan doprinos obrazovanju na bosanskome jeziku, učestvujući u izradi nastavnih planova, programa i udžbenika. Nagrade i priznanja koja je dobio, među njima Specijalno priznanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća za doprinos školstvu, potvrda su da je njegov trud bio itekako i cijenjen i prepoznat.

Elijas Rebronja danas radi na mjestu direktora Narodne biblioteke „Dositej Obradović“ u Novom Pazaru, a iza tog zvanja stoji čitav jedan svijet posvećenosti knjizi, znanju i kulturnom pamćenju. Njegova biografija ne može se zamisliti bez učešća na desetinama međunarodnih i domaćih skupova, seminara i simpozijuma, đe je bio i učesnik i organizator. To prisustvo na intelektualnoj sceni ogleda se i u činjenici da je uredio oko četrdeset romana i stručnih naučnih publikacija, oblikujući tuđe rukopise s istom pažnjom s kojom njeguje vlastita djela. Njegove recenzije i naučni radovi svjedoče o dubini znanja, a knjige koje je napisao i objavio najbolje pokazuju širinu njegovih interesovanja i posvećenost očuvanju bošnjačkog identiteta, jezika i kulturne baštine.

Monografija „Bujrum u Novi Pazar“ jedno je od kapitalnih djela u kojem Rebronja predstavlja grad kao prostor susreta, otvorenosti i gostoprimstva. „Bujrum“ kao riječ sama po sebi nosi simboliku poziva, dobrodošlice i dijaloga, pa nije slučajno što je upravo tim naslovom autor odlučio predstaviti svoj rodni grad. Knjiga ne govori samo o geografiji i istoriji, već i o duhu Novog Pazara, njegovoj višeslojnoj kulturi i ljudima koji su ga gradili. Ona je, zapravo, literarni i publicistički vodič kroz urbanu memoriju Sandžaka, pozivajući čitaoca da se zagleda u arhitekturu, sokake, trgove, ali i u živi duh stanovnika, gdje se prošlost i sadašnjost prepliću.

U monografiji „Etimološko porijeklo naziva pojedinih naseljenih mjesta u Novom Pazaru“, Elijas Rebronja pokazuje nasljednu bliskost s radom svoga oca Ismeta, velikog bošnjačkog intelektualca, lingviste i književnika. Istraživanje porijekla imena mjesta predstavlja istinsko otkrivanje slojeva istorije, migracija, susreta kultura i jezika. Iza svakog toponima krije se priča o narodima koji su dolazili i odlazili, o jezicima koji su se sudarali i stapali, o sjećanjima koja su ostajala u kamenu i zemlji. Ova knjiga je, u tom smislu, Rebronjin doprinos ne samo lingvistici, već i kulturi pamćenja očuvanje imena znači očuvanje identiteta. Time je on direktno nastavio nit koju je Ismet Rebronja postavio kroz svoja etimološka istraživanja, pokazujući kako se očev naučni metod i sinova književno-publicistička širina mogu sresti na istom tlu.

Monografija „Stari majstori Jeni Pazara – stari zanati Novog Pazara“ otvara jedno drugo polje polje zaboravljenih ruku i alata, polje zanatlija koji su oblikovali svakodnevicu i kulturu života. Elijas Rebronja ovđe vraća dostojanstvo ljudima čiji je rad bio nevidljiv u velikim istorijama, ali presudan za očuvanje duha zajednice. Svaka zanatska radnja, svaki esnaf, svaka tradicija izrade predmeta za svakodnevnu upotrebu dio su šire kulturne matrice koja nestaje pred naletom modernizacije. Ova knjiga, stoga, ima i dokumentarnu i emotivnu vrijednost ona spašava śećanje od zaborava, svjedoči o kontinuitetu vještina, ali i otvara pitanje kako savremeno društvo vrednuje svoje korijene.

U romanu „Pjerova konzerva“ otkrivamo Rebronju kao proznog pisca, što je druga dimenzija njegovog stvaralaštva. Ovđe on ne bilježi samo činjenice, već stvara literarni svijet u kojem se prepoznaju simbolika i ironija, društvena kritika i poetska imaginacija. „konzerva“ kao metafora može se čitati kao zatvorenost društva, kao čuvanje onoga što je prošlo, ali i kao predmet koji skriva bogatstvo unutra, čekajući da bude otkriven. Time Rebronja pokazuje kako njegov angažman nije ograničen na publicistiku i nauku, nego da on traži i umjetničku formu kroz koju može izraziti ono što nije moguće izreći samo dokumentom ili esejom.

Posebno mjesto zauzima monografija „100 legendi i priča iz starog Pazara“, koja se može smatrati (trenutnom) krunom njegovog rada na očuvanju usmenog predanja. Legende i priče su srž kulturne jednog naroda u njima se čuvaju slike predaka, događaji, čuda i pouke koje su se prenosile. Sakupljajući ih sistematizujući i pretvarajući u pisani oblik, Elijas Rebronja zapravo obavlja važnu kulturološku ulogu on je i hroničar i pjesnik, i zapisivač i interpretator. Ova knjiga ima snagu da staro usmeno blago približi novim generacijama, da pokaže kako priče nikada ne zastarijevaju, već se samo preoblikuju u skladu sa vremenom. Ona je i poruka da narod koji zaboravi svoje legende prestaje da bude narod sa identitetom.

Kada se sagleda u cjelini, opus Elijasa Rebronje pokazuje izuzetnu širinu od lingvistike i etimologije, preko monografskog rada i očuvanja zanata i kulturnih tragova, do književne proze i sakupljanja legendi. Njegov rad jeste i naučni i književni, i dokumentarni i poetski. Njegove knjige su, svaka na svoj način, uporišta identiteta i svjedočanstva jednog vremena, jednoga grada i jednoga naroda. One ga čine autorom koji ne stvara samo za sebe, nego i za zajednicu, a nasljeđe koje gradi jeste most između očevog rada i budućih generacija.

Posebno mjesto u životnom i stvaralačkom putu Elijasa Rebronje zauzima njegova neumorna borba za očuvanje i promociju bošnjačkog identiteta. Njegovo djelovanje nije se svodilo samo na književnost, publicistiku ili nauku ono je imalo i ima jasnu misiju da bošnjački narod u Sandžaku, ali i šire, prepozna i afirmiše vlastitu tradiciju, jezik i kulturno nasljeđe. Kao profesor i pedagog, u generacije svojih učenika unosio je svijest o značaju bosanskog jezika i književnosti, prenoseći im ono što je smatrao temeljem njihovog identiteta. Njegova uloga u uvođenju i izradi nastavnih planova i programa na bosanskome jeziku predstavlja jednu od prelomnih tačaka u obrazovnoj i kulturnoj istoriji Bošnjaka u Srbiji. Kroz udžbenike i čitanke čiji je bio autor i koautor, Rebronja je pokazao da je knjiga najjače oružje protiv zaborava, a znanje najsigurniji temelj opstanka. Kao urednik i autor brojnih publikacija na bosanskome jeziku, dao je nemjerljiv doprinos institucionalnom i kulturnom osnaživanju Bošnjaka. Njegova angažovanost u Bošnjačkom nacionalnom vijeću, đe je obavljao funkciju predsjednika Odbora za obrazovanje, bila je prožeta idejom da narod bez jezika i školstva na maternjem jeziku postaje narod na rubu nestajanja. Elijas Rebronja se borio i bori da se to nikada ne dogodi. Elijas Rebronja je u svom radu spajao tri ključne dimenzije: obrazovnu, kulturnu i političku. Njegova vizija bila je i ostala jasna da bošnjački narod opstane kroz obrazovanje, da se afirmiše kroz kulturu i da se artikuliše kroz institucije. Upravo u tome se ogleda njegova veličina nije bio samo pisac i intelektualac, nego i borac za identitet. Onaj koji je razumio i razumije da narod vrijedi onoliko koliko zna da sačuva svoju riječ, svoj jezik i svoje pamćenje.

Elijas Rebronja nikada nije zaboravio svoje korijene. Iako je život proveo u Novom Pazaru, u prosvjeti, novinarstvu, kulturi i nauci, u njemu je neprestano živio Bihor onaj prostor iz kojeg su potekli i njegovi preci, a koji je za njega predstavljao prvu tačku ličnog i porodičnog identiteta. Bihor je magični prostor śećanja, arabeska kolektivne patnje i ponosa, prostor u kojem se kalila bošnjačka riječ, tradicija i kultura. Za Elijasa Rebronju Bihor je bio i ostao nit koja ga veže s ocem Ismetom, ali i s jednim širim nasljeđem koje nadilazi lično i porodično.

Nasljeđe Ismeta Rebronje, velikog bošnjačkog pjesnika, etimologa i čuvara bošnjačkog kulturnog identiteta, Elijas je nosio kao vlastitu obavezu i zavjet. On je, poput svoga oca, znao da književnost i jezik nisu samo sredstva izražavanja, nego i oružje opstanka jednog naroda. Stoga i njegova djela od etimoloških monografija i zavičajnih studija, preko romana i zbirki legendi, do angažmana u obrazovanju i institucijama predstavljaju nastavak iste borbe da Bihor i Sandžak nikada ne budu zaboravljeni, da njihovi jezici, priče i predanja budu preneseni budućim generacijama.

Za njega je Bihor bio prva tačka polazište iz kojeg se širi krug identiteta i odgovornosti. Kao što se rijeke rađaju u izvorima (a Bihor ih itekako ima) da bi nastavile svoj tok prema daljinama, tako se i Elijasov životni i stvaralački put rađao u Bihoru, u očevom nasljeđu, da bi se zatim granao kroz Novi Pazar, Sandžak, Crnu Goru, Srbiju i dalje, prema kulturnim centrima regiona i Evrope. Taj ośećaj pripadnosti rodnom kraju nikada ga nije napuštao bio je vidljiv u njegovim javnim nastupima, u izboru tema kojima se bavio, u njegovim knjigama koje su uvijek nosile mistično-čarobnu boju i miris zavičaja, ali i u njegovoj ličnoj privrženosti ljudima i običajima.

Elijas Rebronja je znao da korijeni nisu okovi, nego temelji. Bihor, očevo nasljeđe, bio je njegova snaga, njegov podśetnik da svako veliko djelo počinje iz malog kraja, da univerzalne poruke rastu iz lokalnih priča, da identitet jednog naroda živi u imenima mjesta, u pričama staraca, u zanatima i običajima, u jeziku kojim se sanja i piše. Time je Elijas pokazao da književnik, publicista i intelektualac može biti istinski moderan i savremen samo ako ne zaboravi odakle potiče i kome pripada.

Upravo zato zvuči duboko i bolno relevantno ono što Elijas Rebronja kaže: “Knjiga je jedan krik protiv svega onoga što se dešava u umjetnosti… sve više je onih koji pišu, a sve manje je pisaca.” Taj krik nije samo literarni iskaz, već potvrda intelektualnog identiteta koji ne prihvata srednju mjeru — nasljeđe koje ga nije sputalo, već ga je naučilo da prepozna gdje počinje umjetnost, a gdje se završava površnost.”