"Više puta ostanemo bez večere, Zehrina ustane i legne ljuta jer nema šta da jede, u po noći traži da jede, a nemamo. Težak je život ovdje, nemaš nikoga"

U općini Osmani u neuslovnoj kući, bez rodbine i komšija žive majka i kćerka Sadika i Zehrina. Zehrina je potpuno nesposobna za samostalan rad i lice je s poteškoćama u razvoju.

Njena majka Sadika ima minimalnu penziju koja ne može biti dovoljna za njihovu egzistenciju. Kada se upute na redovni pregled kod doktora, odu i vrate se i gladne i žedne jer novac imaju samo za lijekove i taksi, Zehrini se nekada pije sok, ali njena majka nema novca da joj to priušti.

Nije lahak život. Šta ćemo? Nisam dobro, mene kičma ubi, boli me. Nemam na čemu spremati, nemam ni šporeta. Naprimjer, mi danas jedemo i ručamo i više puta ostanemo bez večere, jer nemam gdje kuhati. A nemam ni sredstva da ja sebi kupim i nabavim. Penzije su mi male. Dok platim struju, smeće, uzmem malo namirnica i nemam ništa više. Nikad nam niko nije pomogao. Poslije smrti supruga ništa nam nije dato. Nekad Zehri dadne neko po 50 eura iz Socijalnog, neko nam da namirnica i to je to. Sine, ja samo životarim. Život mi je težak, jedva preživljajem, - priča nam Sadika.



Zehrinina mama se najviše brine šta će se desiti s njom i s kim će ona ostati.

Voljela bi Zehrina da se vrati u Kalesiju, jer mi je najveća briga ko će se poslije moje smrti o njoj pobrinuti. Najveći strah joj je da ostane ovdje sama. Gora mi je Zehrinina briga nego ovamo što se s poteškoćama suočavam. Ko će njoj? Niko, - dodaju majka i kćerka.

Nekada Zehrina ustane u pola noći i zatraži da jede, ja kažem nema kćeri, nema ni kriške hljeba, i onda Zehrina počne plakati, - uplakana govori nam Sadika.

Priču iz općine Osmaci donosimo u videu iznad teksta, emitovan u emisiji "Ispuni mi želju".