Uz poemu „Palestino, habibati“:
Ova poema je posveta palestinskom narodu — njegovoj drevnoj istoriji, neizmjernim patnjama, nepokolebljivoj ljubavi prema domovini i neugasloj nadi za slobodom. Kroz stihove progovara glas elegije, ali i oštra osuda bezdušnosti svijeta koji često bira silu umjesto pravde.
Neka ova pjesma bude poziv na razumijevanje, suosjećanje i poštovanje prema onima koji uprkos svemu ostaju čuvari svoje zemlje, tradicije i dostojanstva. Palestina nije samo prostor na mapi — ona je živa priča, krik i nada koju ne smijemo zanemariti.


Palestino, habibati
(Palestino, ljubavi moja)

I. Prije riječi
Prije riječi,
prije imena, prije karte i krika,
bila je zemlja —
tiha, kao molitva koja ne traži da je čuju.
U svitanju bez svjedoka
hodali su moji djedovi
između maslina i pjesama što su se učile usnama,
ne knjigama.
Palestina —
nije rođena kad su granice iscrtane.
Ona je zaspala pod dlanom,
i disala s nama, kao brat koji ne govori,
ali zna da voli.

Dok ljudi gaze sopstvenu savjest,
zemlja se lomi pod teškim čizmama laži.
U svijetu gdje krv teče kao valuta,
istina leži mrtva, zatrpana mukom.

II. Na kamenoj riječi rođen
Rođen nisam — uklesan sam
u kamen gdje sunce prosipa pustinjski hljeb.
Prije nego su me zvali Palestincem,
bio sam dah masline,
sjenka smokve,
i voda što pamti prve molitve.
Moji su koraci stariji od mape,
od imena što ih drugi izgovaraju.
U stijenama pod Hebronom
zakopani su snovi što govore mojim glasom.
Nismo došli —
oduvijek smo bili.
Kao glas koji spava u grlu,
čekali smo da nas zemlja progovori.
U očima starih žena
što sjede pod ruševinama kuća
sjaji Kanaan.
Ne kao prošlost —
već kao krik koji još traje.

Čovjek uništava čovjeka bez trunke kajanja —
gazi lice brata kao da je prljava prašina,
ne shvatajući da ubija i sebe,
svirepo, kao zver bez milosti.

III. Kuća u dlanu suze
Jednog jutra
ustali smo bez doma.
I sunce je bilo tuđe.
Ključeve smo ponijeli —
ali vrata su ostala za nama,
spaljena, zapečaćena ćutanjem svijeta.
Djeca su pitala:
„Gdje je kuća, majko?“
A ona je šaptala pjesmu,
jer odgovor nije imala reći.
Progonjeni smo
u kamionima bez imena,
u kampovima gdje se snovi zgužvaju
kao raspukli šatori pod zvijezdama.
Gaza je naučila da diše pod stijenom,
Jenin da govori šapatom mina,
a Ramala da pleše između kontrolnih tačaka.
Ipak, dom nije zid ni krov.
To je ime što ga nosimo u krvi.
I suza —
koja teče natrag prema temeljima.
Na dlanovima staraca
još leže ključevi —
zarđali od čekanja,
ali nisu zaboravili bravu

Zidovi mržnje podižu se kao grobovi živi,
a oni koji ih prave siju smrt bez kajanja.
Njihova moć je surova, ali prazna —
jer svaki krvavi kamen vraća se kao kletva.

IV. Stablo što se ne lomi
Ne živimo mi od daha —
već od inata što raste iz korijena,
kao maslina koja i u pepelu rađa.
Rekli su:
„Zaboravite.“
Mi smo uzeli kocku i napisali pjesmu.
Na zidu, između dvije patrolne smjene.
Dijete iz Gaze zna više riječi za "bombu"
nego za "igračku",
ali i dalje crta sunce,
i majku s osmijehom.
Otpor nije samo kamen.
Otpor je i škola pod šatorom,
pjesma u zatvoru,
smeh nad ruševinama.
Jer da, hodamo među tenkovima,
ali ne pognute glave.
Mi ne znamo drugi način
osim uspravnog.
I kad posijeku stablo,
ne znaju —
da korijen ostaje budan
pod zemljom što pamti svoje ime.

U svijetu koji guta svoje nevine,
i najtiši glas postaje jeka revolucije.
Koliko još duša treba da izgori,
dok pravda ne razbije okove bezumlja?

V. Ime koje i srce izgovara
Ne govore nam samo imena —
već srca što kucaju u grudima zemlje.
Palestina je više od granica i karata,
to je dah što traje u svakom kamenu,
u svakoj pjesmi koju niko ne može ukrasti.
Ljubav nam nije iluzija —
nego rana i snaga istovremeno.
Kao sunce koje prži i liječi,
kao krv što kola kroz vene zemlje.
Nismo od onih što se pokoravaju tišini.
Naše ime odzvanja kroz vrijeme —
kroz suze, kroz prkos, kroz snove što još rastu.
Jer i kad sve ode u pepeo,
ime ostaje —
izgovoreno u tišini srca,
glasnije od granata i laži.
To je naša pjesma,
naša krv,
naše prkoseće svjetlo
koje ne može ugasiti ni najmračnija noć.

Ulcinj, 22. 06. 2025.
Velija Murić