Postoji duboka zabluda u srcu moderne misli; da ono što je moguće izmjeriti može se i posjedovati, da ono što se može ponoviti može se i predvidjeti, te da sve što je stavljeno u tok vremena mora neminovno težiti ka ciklusu. U toj zabludi, čovjek je pokušao da svijet stavi pod šablon, a život pod kontrolu. Svakako da život i univerzum su istovremeno izvan i unutar svake mjere. Njihova sličnost ne leži u površnom obrascu ili unekoj zakonitosti, već u činjenici da nijedan ne pristaje na potpunu predvidivost. Nijedan se ne da pokoriti logici uzroka i posljedice u potpunosti, a kamoli jednostavnoj nadi da će se budućnost moći oblikovati kao savršen geometrijski obrazac.

Baš zato i govorimo da ne mogu biti stavljeni pod cikluse, jer ciklus podrazumijeva završetak koji jeste i početak, i početak koji je već jednom bio, i tako redom. A život se ne ponavlja. I univerzum, uprkos svojim ritmovima, nikada ne daje isti trenutak dva puta. I život i univerzum opiru se ljudskom načinu razmišljanja i svaki od njih nosi svoju posebnu neponovljivost i dinamiku, nesvodljive u običnu matematiku, ne uhvatljivu u obrasce, jer njihova suština leži u onome što je izvan kontrole i predvidljivosti. Savremeni um teži da u svoju ruku stavi skiptar moći, da sve stavi pod okvire kroz nauku, logiku, sistematizaciju, vjerujući da će tako moći da vlada.

No, istinska moć ne leži u tome. Istinska moć leži u prihvatanju nepoznatog, neuhvatljivog, i onog što se ne da podvesti pod jednostavne kategorije. I dok je univerzum prožet zakonitostima, život je nepredvidiv, njegova snaga leži u iznenađenju, u tome što se ne može smjestiti u šablone. Čovjek je stvoren za nepredvidivo, za neuporedivo, za čudo. I stoga, sva nastojanja da se život svede na jednostavne cikluse koji se mogu ponoviti, poražena su, jer to ne bi bio život, već samo siva sijenka života.

Ova tvrdnja stoji kao uvod u jednu duboku spoznaju koja proturječi racionalističkoj iluziji kontrole. U osnovi moderne nauke i filozofije, naročito nakon Descartesa, stoji težnja da se svijet razloži na ponovljive jedinice, da se ciklički strukturira stvarnost kako bi se nad njom uspostavila dominacija. Ali život i univerzum, iako srodni u svojoj haotičnoj ispunjenosti, odbijaju da se svedu na takve okvire. Upravo to čini da čovjek, u svojoj težnji da ovlada svemu i svačemu, postaje zarobljenik logike predvidljivosti.

Međutim, ontološki temelj života nije ponovljivost, i tu predvidljivost postaje bezvrijedna, a težnja života ostaje putovanje ka vrijednostima u beskonačnosti. A ovdje se jasno izražava metafizička istina; ono što jeste, u svakom trenutku se mijenja. Pokušaj da se to uhvati u “ciklus” jeste pokušaj da se zaustavi vrijeme, što je u osnovi nemoguće, jer vrijeme ne pripada čovjeku, nego životu i univerzumu kako bi imali svoje podkrovlje. Taj pokušaj vladanja nad ciklusima jeste pokušaj da se smisao pretvori u formula, ali smisao ne stanuje u formuli, nego u živom pozivu budućnosti koja na ovom svijetu izmiče.

U tome je čvor, život i univerzum su mnogo slični, zato što ne mogu se staviti pod cikluse kako bi time čovjek mogao da vlada nad njima. Zapravo, pokušaj čovjeka da se njima ovlada kroz predvidive modele jeste projekcija čovjekove unutrašnje želje za kontrolom, a ne stvarna sposobnost razuma da ih obuhvati. Jer u suštini, ono što se ipak fragmentarno otkrije i opiše unutar univerzuma, postaje dragocjen upravo zato što predstavlja izuzetak, znači, jedan mali prozor u beskrajnosti koja se ne da zarobiti.

***
U univerzumu otkriveni su neki fragmenti koji u jednom “uskom viđenju” mogu se ciklično laboratorijski promatrati i staviti pod neku simetriju razuma, ali to su i najveća dostignuća empirijske nauke. Zapravo, u toj tišini univerzuma, u tom nepreglednom bezglasju svjetlosti i tame, čovjek je uspio pronaći djeliće koji izgledaju kao dobri uzorci, zapravo, to su i ograde ljudske svijesti između “malo znanja” i “ništa znanja”, koji izgledaju kao mali mostovi između svijetla i tame, haosa i reda, neodređenosti i smisla, ali ostaju fragmenti. To su trenuci kada se pojavljuju zakoni fizike, ritmički pomaci galaksija, gravitacijski valovi, ponavljanja cirkulacije u biološkim ćelijama, hemijske reakcije koje se mogu iznova i iznova izazvati u laboratoriji.

U tim fragmentima, razum se uspravlja, zadobija privid sigurnosti, i čovjek počinje vjerovati da se može približiti logici postojanja. Ali upravo to “usko viđenje” kako se gore ističe, nije ljudska mana, već temeljno ograničenje. Laboratorijski uslovi, precizno kontrolisani eksperimenti, simulirani univerzumi unutar zatvorenih prostorija, sve to stvara iluziju cikličnosti. Jer ponavljanje, kao znak reda, počinje da ulazi u čovjekovu predstavu o univerzumu.

No, to su samo pukotine svjetlosti koje ulaze kroz zatvoren prozor. One su stvarna otkrića, ali nisu sveobuhvatna slika. Empirijska nauka uspijeva mnogo, ali to “mnogo” se ne tiče cjeline, nego tačke. I zato se najveća dostignuća nauke ne sastoje u objašnjenju univerzuma, nego u doticaju sa njegovom ljepotom, doticaju koji je uvijek djelimičan, i baš zato jeste toliko vrijedan. Fragmenti koje razum uspije simetrizirati nisu zakon univerzuma, već mali odjeci njegove otvorenosti prema ljudskom pitanju. Ali ako se čak o univerzumu može nekako govoriti kroz cikluse u uskom smislu, onda nas ljudska nemoć još snažnije vraća na život, koji odbacuje i najmanju šansu da bude zatvoren u takve okvire.

Nauka je, bez sumnje, majstor u razumevanju kosmičkih zakonitosti, u predviđanjima pojava koje su utemeljene na mjerenju i na matematici. Ali ni najveće naučne teorije ne mogu obuhvatiti suštinsku prirodu života. Nauka može proučavati fragmentirane dijelove stvarnosti, izmeriti ih, analizirati, ali ona se ne može dotaći esencije samog života, onog što je duboko, skrivljeno u svakom trenutku i ne može biti obuhvaćeno strogom simetrijom razuma. To je trenutak kada se mora postaviti pitanje: je li nauka dovoljno velika da obuhvati sve aspekte postojanja? Ona je neophodna, ali ne i dovoljna da bi obuhvatila čitavu širinu postojanja, jer prava snaga života nije u pravilnostima, nego u onim fragmentima koje je nemoguće složiti u jednostavnu sliku.

Empirijska nauka, sa svom svojom preciznošću, temelji se na posmatranju, mjerenju i ponovljivosti. U tom okviru, ciklus i simetrija postaju alati spoznaje, oni su poput svjetiljke u mraku nepoznatog. I zaista, kroz fiziku, hemiju, biologiju, čovjek je uspio uhvatiti određene zakonitosti: gibanje planeta, ritmove ćelijske diobe, elektromagnetne sile. Sve to djeluje ciklično i može se laboratorijski promatrati. Pod koncepcijom “usko viđenje” kad je nauka u pitanju, opet se radi o ograničenju, jer nauka ne vidi sve, nego samo ono što se može ponoviti, izmjeriti, potvrditi.
Kao što Platon razlikuje svijet pojava od svijeta ideja, tako i ovdje postoji razlika između onoga što se može smjestiti u eksperiment i onoga što nadilazi svaki eksperiment. Najveća dostignuća nauke su, paradoksalno, i granice same nauke. Kada čovjek otkrije simetriju, on istovremeno postaje svjestan da je ta simetrija tek fragment ukupnosti. Kao kada gledamo samo jedno krilo leptira i govorimo o cijeloj njegovoj ljepoti. Dakle, simetrija nije sve, ali je ono najviše što empirija može da uhvati. Otuda nauka ne otkriva misteriju, nego okvir misterije.

***
A život, to je savršena čar koja se ne može staviti pod nikakvu simetriju, osim ako ga vještački podijelimo u teoretske predpostavke koje su fragmentarno istinite, ali kad ih sastavimo u jednoj cjelini, oni više nisu život.

Život nije jedna obična stvar, nego je to sublimni tok između stvari. On se ne može zarobiti ni definicijom, ni mapom, ni sistemom jer u trenutku kada to pokušamo, on će se oteti i provući. To je poput vode koju kad je pokušamo rukom uhvatiti,otvorimo ona nije, ostala je vlaga, ali ne i voda. I upravo tu nastaje najdublja razlika između života i znanja; znanje teži zatvaranju, život teži otvaranju. Simetrija, koja je za nauku vrhovna harmonija, za život je negacija.

Kada govorimo o “teoretskim pretpostavkama”, to nisu riječi o životu, već govorimo o udaljavanju od života. U žarkojželji da shvatimo život, mi ga vrlo često komadamo, cepkamo nafaze, na funkcije, na uloge, na zadatke. Dijete, odrasli čovjek, starac. Rođenje, obrazovanje, rad, penzija, smrt. Kao da život treba plan, kao da on sam po sebi nije dovoljan. I svaki taj dio može djelimično imati istinu. Možemo reći: čovjek misli. Tačno.Ali nije samo mišljenje. Možemo reći: čovjek osjeća. Tačno. Ali nije samo osjećanje. Kada te fragmente spojimo, kao da spajamo komade ogledala – ne dobijemo život, nego njegov lom.

Savršenost života je u njegovoj ontološkoj nužnosti, neodređenosti. On je neuhvatljiva cjelina koja diše mimo našeg razumijevanja. On ima ritam, ali ne i šablon; ima red, ali ne i shemu. I kada pokušamo da ga “nacrtamo”, uvijek nešto važno izostane; pogled djeteta, treptaj u nečijim očima, tišina između dva uzdaha, riječi koje nikada nisu izgovorene, a sve su rekle. Zato je opasno kada život pokušamo utočiti u definicije. Jer on tada više nije život, on postaje ideologija života, ideja o životu, teorija, ali ne i život. I tu, u toj opasnoj iluziji, počinje udaljavanje čovjeka od samog sebe. Ali ako je život nesvodiv, ako ne trpi sabiranje i shematizaciju, šta to znači za ljudsko iskustvo?! Možda upravo to da je bol ono što nas podsjeća da svako pojednostavljivanje ima svoju jako skupu cijenu.

Da. Život je čar, ali čar života nije u njegovoj pravilnosti. Čar života je u njegovoj nesavršenosti, u tome što nije prepun šablona, već slobodan. Iako ga možemo gledati kroz naučne i filozofske okvire, on nikada neće biti potpuno sveden na pravilo. Svaka formula koja pokušava da objasni život, kako bi ga stavila pod kontrolu, samo gubi onu suštinsku moć koju život ima,njegovu tajanstvenu snagu koja ne može biti ni izmjerena, ni predviđena, ili objašnjena na jednostavan način. Kada nešto postane samo niz teorija i pravila, onda prestaje da bude život, postaje samo njegova mrtva kopija. I zato život živi u svom nepredvidljivom toku, u tome što je uvijek iznenađenje, uvijek novo, nečije neponovljivo iskustvo.

***
Ovdje se dodiruje sam pojam misterije života, ono što izmiče svim racionalnim naporima. Dok univerzum, makar u fragmentima, dozvoljava simetriju, život kao iskustvo, kao tok svjesnosti i nepredvidive potpunosti, odbija svaku shemu. Savršenstvo života nije u pravilnosti nego u njegovoj unutrašnjoj nepravilnosti, u raskoraku između očekivanog i stvarnog, u njegovoj sposobnosti da iznenadi, boli, obraduje, razočara, bez objašnjenja.

Ako slučajno pokušamo da život podijelimo u teorijske pretpostavke, kao što to čini psihologija, čak i biološke nauke, tada mu pristupamo kao prema objektu, a ne kao subjektivnoj realnosti. Te pretpostavke mogu biti istinite u dijelovima: recimo, možemo analizirati reakcije hormona, obrasce ponašanja, psihološke potrebe. No, čim ih pokušamo spojiti u jednu cjelinu i nazvati to “životom”, gubimo njegovu suštinu.Jer život nije zbir dijelova, život je odnos, tenzija, prijelaz, trenutak. On je misterij u pokretu. Kao što se od oratorije ne može napraviti ruka, ni od fragmenata teorije ne može se složiti živo iskustvo. Pročitao sam negdje (ne pamtim gdje) osubjektivnoj istini, o istini koja se ne dokazuje, nego proživljava. Zapravo tu je ključ; život se ne sastavlja, on se živi, on se doživljava. Ako ga sastavimo, pretvorili smo ga u dijagramu. A dijagrama nije krv, nije tijelo, nije nada, nije tuga, dakle, nije život.

Posebno za ljudski život nešto tako nije moguće, jer svako iznenađenje kada prestane da iznenađuje, u tom istom trenutku počinje da boli. Ljudski život nije samo zbir događaja, nego prostor između očekivanog i neizrečenog. On diše u onom što nas zatekne, u trenu koji se ne može predvidjeti, u pogledu koji se ne da protumačiti do kraja. Svaki pokušaj da se život svede na niz poznatih obrazaca, na niz ciklusa ili očekivanih momenata, vodi nečemu što je mnogo dublje od poraza, na ukidanju čuda. A bez čuda, život gubi okus, gubi ritam srca gubi snove, nadu. On tada ne boli zbog toga što je težak, nego zato što postaje prazan.

Postoji osobita bol u trenutku kada iznenađenje prestane da iznenađuje. To nije bol od udarca, nego bol od odsustva duše. Kada ljubav postane rutina, kada pogled dragog čovjeka više ne nosi nepoznato, kada je jutro odavno izgubilo mogućnost da nam donese nešto novo, tada nastaje ona tiha, unutrašnja smrt. To nije kraj života, ali jeste kraj doživljaja u životu. Ljudsko biće nije stvoreno da vlada nad sobom potpunom predvidivošću. Ono je stvoreno za otkrovenje, za susret s nepoznatim u sebi i drugome, za mistiku u svim odnosima.

***
Djeca ne odrastaju iz navike, iz rutine, već iz iznenađenja, iz čuđenja. Ljubav ne traje zato što je stabilna, već zato što je promjenljiva u svojoj dubini. Vjera se ne živi u empirijskom dokazu, već u tajnom ubjeđenju. Zato je smrt iznenađenja tiha tragedija savremenog čovjeka. U društvu koje sve zna, koje sve mjeri, sve predviđa, sve planira, čovjek gubi ono što ga čini čovjekom; sposobnost da bude iznenađen.

I čim nestane iznenađenje, bol se ne najavljuje, ona se podrazumijeva. Jer svaki trenutak koji je ranije bio izvor života, sada postaje ponavljanje, sada postaje teret. Ovdje se rađa pitanje; ako je bol pokazatelj izgubljenog iznenađenja, nije li onda navika prvi oblik duhovne otupjelosti(?!) i ako nešto uđe u krug navike, zar nije upalo u rupu robovanja? Ljudski život je, po svojoj prirodi, stvoren za neprestano iznenađenje. Svaka nova ljubav, svaki novi susret, svaki novi pogled je mogućnost da se život iznova doživi, da se sa njim ponovo susretnemo.

No, postoji duboka bol u trenutku kada prestanemo biti iznenađeni. Onda nešto u nama umire. Nije to bol od gubitka, nego od onog što smo izgubili iznutra. Kada nešto postane rutina, kada iznenađenje više ne dolazi, život postaje samo serija ponavljajućih trenutaka, bez duše, bez istinske snage. Bol nastaje kada se iznenađenje stavi pod kontrolu, kada više ništa nije novo, kada postane samo još jedan dan u nizu. A prava snaga života dolazi upravo iz onog momenta koji nas izbaci iz ravnoteže, koji nas ponovo podstiče da razmišljamo, da osjećamo, da se mijenjamo.

To da kad izgubimo iznenađenje, nastaje bol, iznosi jednu od najdubljih istina o ljudskoj egzistenciji; iznenađenje nije tek trenutna emocija, nego ontološki temelj osjećanja živosti. Ljudski život nije niz ponovljivih radnji, već hodanje po rubu nepoznatog. On živi od iznenađenja, od mogućnosti da nešto neočekivano promijeni tok dana, misli, ljubavi, bola. Kad se to iznenađenje iscrpi, kad prestane da bude novo, kad postane navika, tada se ne javlja ravnodušnost, nego rutina, a odmah iza rutine čuči bol. Jer bol, u ovom našem kontekstu, ne dolazi iz rane, nego iz gubitka smisla. Čovjek pati ne kada se susretne sa nepoznatim, nego kada prestane da osjeća da išta više može biti novo.

Upravo tu se krije tihi vapaj duše za transcendencijom. Ljudsko biće nije sita životinja, ni savršen mehanizam, ono je gladan um za onim što ne zna, i žudnja dushe na ono što sluti. A iznenađenje je hrana tog uma, i smiraj za dušu. U trenutku kad prestaje da bude iznenađunje čak i ono što je nekada lijepo, važno, tada dolazi bol koja nije tjelesna ni emocionalna, nego egzistencijalna. Nije to obična dosada, to je ontološka praznina. Stoga, pokušaj da se ljudski život uredi, da se svede na napredvidive okvire, da se ukloni rizik i nesigurnost, upravo vodi ka otuđenju. Život bez iznenađenja je mehanika. A čovjek nije mehanizam, on je misterija koja je zadužena da “izgrađuje” mistiku u svim odnosima, koja pati ako neki partneri u odnosima zaborave na misterija i ne uzvraćaju mistikom.

***
U trenutku kada nešto u životu uđe u ciklični krug, kada se empirički simetrizuje, kada postane navika, ono izgubi moć mistike i vrednuje se po najobičnijoj cijeni tržišta. Tako nešto se dešava kada iskustvo izgubi svoju neponovljivost, ono biva svrstano u fioku funkcionalnosti, u vapaj potrošenosti, u predmet za zamjenu. Tada više ne govorimo o ljubavi, nego o “partnerstvu”. Ne govorimo o nadahnuću, nego o “zanimanju”.Ne govorimo o istini, nego o “podatku”. I sve što je bilo sveto, ne zato što je religiozno, već zato što je bilo izvan sistema razmjene, biva smješteno u logiku ponude i potražnje.

Mistika nije ništa drugo do prisustvo nečeg što se ne može sabrati, procijeniti, ponoviti ili usporediti. Kad nekog voliš, ne voliš ga “kao” nekog drugog. Ta ljubav ne trpi poređenje, jer nije roba. Ali kad ljubav postane umorna navika, kada znaš šta će ti reći prije nego što progovori, kada znaš kada će se nasmijati, kada znaš kako će se ponašati na rastanku, tada se taj odnos počinje mjeriti: “šta dobijam”, “šta nudim”, “je li vrijedno”. Tada iznenađenje više ne iznenađuje, a odnos više nije zajednički prostor, nego je nagodba. To važi i za rad, i za san, i za umjetnost. Čim nešto postane ciklus koji se ponavlja bez unutrašnje promjene, ono postaje roba.

Slika koja se ponavlja hiljadu puta gubi dušu. Muzika koja se svira mehanički gubi tišinu između nota. A čovjek koji ustaje svakog dana s istom mišlju, istim pokretom, istim očekivanjem, onviše ne hoda, nego se samo vrti.

Tržište, da bi moglo djelovati, mora stvari pojednostaviti .Mora ih mjeriti, upoređivati, vrednovati. Ono ne zna šta da radi s mistikom. Tržište ne razumije nijemu molitvu, ne zna kako da proda osjećaj koji ti je slomio srce, ali je isti taj koji te i izliječi, ne može u oglas za prodaju staviti “trenutak istine”. Zato sve što uđe u naviku, postaje roba; pogled, pjesma, prijateljstvo, tijelo, sjećanje. I to je velika opasnost vremena u kojem živimo; svakodnevno se dešava zamjena svetog za korisno, neponovljivog za jeftino. Ali postoji još jedan put, onaj u kojem čovjek svjesno izbjegava simetriju, ne iz kaosa, već iz poštovanja prema onom što se ne da uhvatiti. Taj put vodi ka onom što ni tržište ne može dodirnuti, a to je snaga mistike u svim odnosima; sa Bogom, sa sobom, sa drugima, mistika koja ne postaje navika, jer je uvijek sviježa, nova.

Kada postanemo naviknuti na nešto, to više nije život, to je samo obična stvar koja se rutinski ponavlja. U tom trenutku, to postaje samo proizvod, roba. Kultura tržišta počiva na smanjenju svih vrednosti na razmjenu, na funkcionalnost, na korisnost. Sve ono što nije korisno, što se ne može upotrijebiti, postaje nevažan ostatak, izgubljeni dio. Sve što se simetrizuje, što postane navika, više ne nosi u sebi dubinu. Sa tim gubi i svojutajanstvenu vrijednost, kao nečega mističnog i neuhvatljivog. Aupravo mističnost, ta moć neizvjesnosti, daje stvarima njihovu stvarnu vrijednost. Kroz iznenađenja i neponovljivost, život čuva svoju snagu, svoj smisao. Jer ono što je ponovljivo postaje samo još jedna u od stvari u prolazu, ali ono što je neponovljivo ostaje zauvijek.

Čim neko iskustvo uđe u ponavljanje, čim postane poznato i izmjereno, ono gubi unutrašnji sjaj i pretvara se u predmet razmjene. Mistika, koja je u svojoj suštini neuhvatljiva i dragocjena upravo zbog svoje nepredvidivosti, biva uklonjena u trenutku kada nešto postane ponovljivo. Tako ljubav postaje “veza”, molitva postaje “ritualistika”, a djetinjstvo postaje jedna“psihološka faza”. Time se život svodi na niz funkcionalnih elemenata koje se može kupiti, prodati, propisati ili programirati. Tržište, kao duh modernog doba, ne poznaje svetost, već isključivo korisnost. Sve što postane navika, što uđe u ciklični krug, što se da upakovati u pravilnost, ulazi u prostor razmjene; emocije postaju roba, rituali postaju sadržaj, a duhovnost, usluga.

U tom trenutku nestaje moć iznenađenja, a zajedno s njom i moć značenja. Jer značenje nije ono što se ponavlja, nego ono što nas zadesi, što se javi niotkud i ostavi trag. Empirijska simetrija, iako korisna u nauci, postaje otrov kada se primijeni na ontološki nivo ljudske egzistencije. Čovjek ne diše u ritmu tržišta, nego u ritmu čuda. Kad se to čudo standardizuje, ono više nije čudo, nego comfort, komoditet. I od tog trenutka sve gubi vrijednost, ne zato što nema vrijednosti, nego zato što se počinje mjeriti pogrešnim instrumentom.

***
Dok sa druge strane, sve što ne može da se simetrizuje, ne može postati ni navika, niti je može povesti rutina, te kao takva, ona čuva i moć iznenađenja, a vrednuje se samo po mistici. Uovom krutom marerijalističkom vremenu, kada je sve izloženo da se mjeri, ono što izmiče mjerenju postaje dragocenost, poštuje se kao svetinja. Upravo ta nesvodivost, ta nesposobnost da se nešto svede na šablon, okvir, ponavljanje, to postaje dokaz da ono ima unutrašnju vrijednost koja nije ovisna od spoljni sistema. Šta god ne možeš ponoviti, ne možeš ni prodati. A što ne možeš prodati, postaje dragocjeno, ne zato što ima cijenu, nego zato što je cijenu odbacilo.

To su trenuci, susreti, pogledi, snovi, istine koje se ne daju objasniti, a ipak te mijenjaju iz temelja. To su prijateljstva koja se ne temelje na korisnosti, nego na tajanstvenom prepoznavanju duša. To su riječi koje nisu izrečene da bi bile citirane, nego da bi se s njima ćutalo. To su djela učinjena ne da bi bila viđena, nego jer nisu mogla da ne budu učinjena. U njima živi mistika.
Iznenađenje koje traje, bez obzira na vrijeme, ukazuje na nešto dublje od emotivne reakcije. To nije samo iznenađenje u smislu neočekivanog, nego u smislu neiscrpivog. Svaki put kad se vratiš nekoj pjesmi, nekom mjestu, nekom čovjeku, i svaki put u njemu nađeš nešto novo, znaš da si pred nečim što se ne može iscrpiti. Ne zato što si ti zaboravan, već zato što ono ima dubinu. A ono što ima dubinu ne postaje navika.

Navika je površina koja se ponavlja. Dubina se ne ponavlja,ona se svaki put iznova otkriva. Tu je ključ; stvari koje ne ulaze u simetriju, čuvaju moć da ti, svaki put, pokažu da nisi isti. U njima se ogleda i tvoja vlastita neponovljivost. Ne možeš se vratiti istom čovjeku, istom trenutku, istoj pjesmi, jer dovoljno je da ti nisi više isti. A kad nešto od tebe traži da budeš svjež, prisutan, promišljen, to te čuva od smrti kroz naviku. Zato su najdublje vrijednosti uvijek mistične. Ne zato što su nejasne, nego zato što se ne mogu iscrpiti. Njihova vrijednost nije u korisnosti, nego u dubokom osjećaju prisustva. I tu se pojavljuje pitanje; da li može postojati društvo koje vrednuje ono što se ne može koristiti?

Iako svijet mistike ne može biti u potpunosti razumljiv, kao što ne može biti ni ukalupljen, ono ne ulazi u kategorije koje omogućuju jednostavne mjere. U njemu leži duboka istina, tajna koja se ne može izgovoriti. Jer da bi nešto bilo potpuno utemeljeno, mora izaći iz okvira simetrije, iz okvira svakodnevnih mjerenja. I ono što je neuhvatljivo, što se ne može ponoviti, postaje bogatstvo, ne u ekonomskom smislu, već u duhovnom. Svaka pojava koja ne može ući u ljudsku empirijsku šemu, koja je izvan naših okvira, ona nosi sa sobom najdublju vrijednost. Mistika je upravo u tome što nas podsjeća da postoji više od onog što možemo shvatiti, više od onog što možemo zadržati. U njoj je snaga, jer ona nikada nije zavisna od naših potreba.

Ovdje se otvara prostor za suštinsku razliku između onoga što je podložno racionalnom opažanju i onoga što pripada sferi unutrašnje dubine. Sve što se odupire formi, sve što izmiče ponovljivosti i odbija da postane navika, zadržava svoju izvornu snagu. To su trenuci koji se ne mogu reprodukovati, susreti koji nemaju model, riječi koje ne proizlaze iz formule, osjećaji koji nisu rezultat hemijskih reakcija, već nešto dublje, starije odjezika. U tom nepristajanju na simetriju krije se dostojanstvo bića. Jer navika ubija nadu, a nada je uvijek asimetrična: ona nije zasnovana na zakonu, nego na mogućnosti.

Čuvanje moći iznenađenja zapravo znači očuvanje prostora za transcendenciju. Ono što ne može da postane navika ostaje uvijek novo, uvijek svježe, bez obzira da li dolazi kao tuga, radost, tjeskoba ili ushićenje. A vrijednost tog iskustva mjeri sesamo mistikom. Mistika ovdje nije vjerski pojam, već oznaka za neposrednu stvarnost koja se ne može svesti na logiku. Mistika je ono što se ne dokazuje, nego što se prepoznaje. Ona dolazi iznutra, iz tišine, iz prostora gdje se čovjek suočava saneizrecivim. I upravo zato što ne može postati predmetom trgovine, mistika nosi vrijednost koja ne blijedi. Za razliku odsvega što je u opticaju, što se može razmijeniti, što ima svoju cijenu i recept, ono što čuva moć iznenađenja ostaje dragocjeno po samoj svojoj nemogućnosti da se pojednostavi. Neprocjenjivo je ono što se ne može procijeniti, jer se ne može posjedovati.
Čar, čudo, divota; to su načini kako se vrednuje nešto što ne može ući u ljudsku empirijsku šemu; samim tim, svaka takva pojava ne može se procijeniti na bilo koju osnovu trgovačke zamjene.U svijetu u kojem se sve više cijeni kroz broj, kroz dokaz, kroz račun, riječ kao što je čudo postaje čin pobune. Jer čudo ne traži da bude objašnjeno, ono traži da bude doživljeno.Ono ne mora imati uzrok, niti cilj. Njegova istina leži u njegovoj prisutnosti, u njegovom javljanju bez najave, bez opravdanja. Čudo nije korisno, ono je stvarno. I upravo zato što nije korisno, jer izmiče trgovini, ono ima najveću vrijednost.

Divota, čar, čudo; to su stare riječi koje pamte dubinu svijeta, još iz vremena kada čovjek nije pokušavao sve staviti pod kontrolu. Kada je znao da postoje pojave koje nisu tu da bi bile upotrebljene, nego da bi nas nadišle. Tada nije bilo sramotno klanjati se ljepoti, padati pred tajnom, ćutati pred prisustvom koje se ne može imenovati. Danas, svaka takva pojava biva sumnjiva; ako se ne može prodati, ako se ne može upotrijebiti, ako ne daje rezultat, to znači da je beskorisna.
Ali upravo u toj “beskorisnosti” leži oslobođenje. Jer sve što je stvarno duboko u čovjeku ne ulazi u shemu korisnog.Ljubav ne postoji da bi ispunila funkciju. Istina ne postoji da bi nas učinila uspješnim. Smisao ne postoji da bi povećaoproduktivnost. Sve te pojave; čar, čudo, divota; imaju vlastitu vrijednost, neovisnu od naših sistemima mjerenja.

Njih se ne može zatražiti, ne može ih se izazvati, ne može ih se simulirati. One dolaze kada dođe vrijeme, i odlaze kad ih pokušamo zadržati. I tu završava tok ove misli, ne kao kraj, nego kao vrata. Jer ako sve prethodne tačke vode ka nečemu, onda vode upravo ovdje; do priznanja da postoji stvarnost koja ne traži da bude osvojena, nego da bude poštovana. Postoji svijet koji počinje tek kad se prestanemo pitati “šta dobijam”, i kada stanemo pred pojavu koja ne daje ništa, osim samog čuda da postoji. U tom trenutku, čovjek više nije potrošač, ni prostornoplaniranje, ni mjeritelj, već nešto mnogo važnije, svjedok. A biti svjedok čuda, to je najdublji oblik postojanja.

I upravo zato što je čudo izvan svih naših okvira, ipak je ono što nas podstiče na divljenje, što nas tjera da se sklonimo sa strane i slavimo ono što ne možemo razumjeti. I tu leži ključ, u onome što ne možemo kontrolisati, u onome što ne možemo držati. U tome, život ne prestaje da bude čudo. I sve ono što nije stavljeno u okvir, što se ne može trgovati, postaje dragocjeno.Jer vrijednost života nije u onome što možemo predvidjeti, nego u onome što nas stalno iznenađuje, u čemu nikada nismo potpuno sigurni. I ta nesigurnost, ta neizvjesnost, čine život živim, čine ga vrijednim, čine ga čudom.

Ovdje kulminira misaoni niz koji je vodio od pokušaja racionalizacije života do potvrde da postoje pojave koje stoje izvan dometa svake racionalne ili tržišne logike. Riječi “čar”, “čudo”, “divota” nisu slučajno navedene, one predstavljaju jezik srca, jezik duše, jezik kojem ne treba dokaz. One nisu kategorije nauke, nisu mjerne jedinice u ekonomiji, nisu rezultati analiza, to su načini na koje čovjek, kroz osjećanje, potvrđuje prisustvo nečega višeg, dubljeg, suštinskijeg. To je vrijednost koja se ne mjeri, nego se doživljava.

U svijetu u kojem dominira zamjena, roba za novac, usluga za vrijednost, rad za rezultat, ostaje praznina kada naiđemo nanešto što se ne može ni platiti ni zamijeniti. I ta praznina nije nedostatak, nego prostor svetosti. Jer sveto ne trpi ekonomsku logiku. Čim pokušamo zamijeniti čudo, ono nestaje. Čim pokušamo artikulisati čar, ona isklizne. Divota, u trenutku kada je pokušamo pretvoriti u formulu, prestaje da bude divota i postaje proizvod.

Zato mudrost mora braniti prostor izvan razmjene. U tom prostoru ne vlada logika “koliko vrijedi”, nego “da li me dotaklo”. I ako jeste, ako je dotaklo, tada je već izvan cijene. To je ono što ostaje kad sve drugo prođe. U svijetu gdje se sve mjeri, sve ima i svoj kraj. Ali ono što se ne mjeri, traje, traje, traje i u vječnosti. Možda je upravo to život; niz pojava koje ne pristaju na zamjenu, koje se opiru mjerenju, koje govore jezikom čuda i šute jezikom smisla.

VODE
Guraju me neki, iz čistog mira, zna se.
Simetriju da priznam, shvatljivu ko’ voda.
Pretoče mi punu, u dvije pola čaše.
Jednostavno jasno, al’ ja se bojim Boga.

Vode mog dijetinstva, protekle su davno.
Ne broje se više, ni čašom, ni na pola.
Netačne simetrijom, i podzemno, i javno.
Porastoh, ne primijetih. Sad se bojim Boga.

Crtaju mi liniju, naravno bez greške
Lijevo - desno, isto, dijele sve na pola.
Džaba bijeg je, kontam, i jahanje, i pješke.
Složeno me stiglo, a ja se bojim Boga.

Prva ljubav, rijeka, od pamćenja stara.
Nestašna je crtom, mlada svježeg toka.
Otišla, a tu je, lijevo-desno vara.
Rasuta je linija. Sad se bojim Boga.

Kucaju po vremenu, tvrde da ne teče.
Još kažu da se vrti oko nekog kruga.
Kružno je pa centrom, lahko se presiječe.
Opet je to dokaz, al’ ja se bojim Boga.
Vrijeme kad se smiri, valovi poravne.
Pogodim tišinu, kamenčićem do kruga.
Ne da da se siječe, nema ni da stane.
Biježi nepovratno. Sad se bojim Boga.

Tupe metafore, prođoh na vrh prstiju.
Oštre riječi guraju, al’ neka se toga.
“Staro za novo”, ne priznaje simetriju.
Težim bistrom izvoru, jer se bojim Boga.