Kratkotrajni rat koji su vodili Indija i Pakistan u periodu april-maj je završen. Ovaj sukob nije nikoga iznenadio. On je očekivan poslije napada na hindustičke turiste u indijskom Kašmiru pri kraju aprila u kojem je ubijeno 26 muškaraca. Nakon što je Indija direktno optužila Pakistan, vlada u Islamabadu je odbacila ove optužbe tvrdeći da posjeduje obavještajne podatke da će ih Indija napasti. To se i dogodilo. Indija je pokrenula „Operaciju Sindoor“ (Operacija žrtve). Svega nekoliko dana iza nemilih događaja u Kašmiru indijska vojska je raketama udarila na susjedni Pakistan pogodivši 9 lokacija. Poginulo je najmanje 26 osoba. Pakistan je „Operacijom Bunyan al-Marsus“ (ujedinjena, neprobojna snaga) odgovorio na ove napade hinduističkog susjeda. Uslijedila je velika vazdušna bitka u kojoj je sudjelovalo više od 120 ratnih aviona. U tom dvoboju bolji su bili Pakistanci koji su oborili najmanje 5 indijskih „rafala“. Pakistanci su upotrebljavali avione tipa J-10 kineske proizvodnje koji su iste generacije kao indijski rafali (francuska proizvodnja) ali je od presudne važnosti bila bolja uvježbanost pakistanskih pilota. Pakistanska vojska je očigledno očekivala napad upravo francuskim rafalima. Avio bitke su se vodile na udaljenosti do 200 kilometara i radilo se prema analizama vojnih stručnjaka o „dogfightingu“, bliskoj borbi u vazduhu kojom prilikom su upotrebljene rakete zrak-zrak izvan vizuelnog dometa. Zračne snage Indije su upotrebljavale rakete „meteor“, a sa pakistanske „PL-15“. Radarsku podršku su davali pakistanski AWACS-i. To je ishod ovog kratkotrajnog rata između dvije zemlja, a kada je saopćeno da su se vojne komande dogovorile prekid vatre uz presudno posredovanje SAD, nastupila je radost na ulicama gradova, a sa obje strane su se čule objave o vojnoj pobjedi. Ako zanemarimo propagandu sa obje strane, onda treba znati da je ovo peti rat između hinduističke Indije i muslimanskog Pakistana kojeg je američki predsjednik Trump okarakterizirao kao dugi povijesni sukob koji se „vodi desetljećima, čak i stoljećima“.

PODJELA INDIJE I PAKISTANA. Rivalstvo, a onda i sukob između Indije i Pakistana, postoji dugi niz godina posebno nakon sticanja nezavinosti ove dvije zemlje 1947. odnosno 1948. godine. Britanski kolonijalisti su posijali klice razdora između dva naroda, muslimana i hindusa, razdvojenih četrdesetih godina prošlog vijeka. Stvoren je muslimanski Pakistani i hinduistička Indija. Nacionalni lider Pakistana je bio Muhamed Ali Džina (Jinnah) koji je do tada bio vođa Sveindijske muslimanske lige (1913.‒14. 8. 1947.). U početku Džina je je zastupao jedinstvo muslimana i hindusa i pomogao je u definiranju sporazuma iz Laknaua iz 1916. između Indijskog nacionalnog kongresa i Sveindijske muslimanske lige, stranke u kojoj je Džina također bio istaknuti član. On je postao jedna od najvažnijih ličnosti Saveza za sveindijsku samoupravu i predložio je plan o ustavnoj reformi u 14 tačaka da bi obezbedio politička prava muslimana. Džina je 1920. napustio Indijski nacionalni kongres kada je ovaj počeo sa slijedi pokret „satjagraha“ (nenasilni otpor), koji je zastupao Mahatma Gandi, uticajni vođa Indijskog nacionalnog konresa. Do 1940. godine Džina je počeo da se zalaže da indijski muslimani imaju svoju zasebnu državu, što je ušlo u Lahorsku rezoluciju. Muslimanska liga je ojačala u II svjetskom ratu dok su u isto vrijeme vođe Indijskog nacionalnog kongresa bile u zatvoru. Na izborima neposredno poslije rata, Muslimanska liga je osvojila najviše mandata rezerviranih za muslimane. Kako Indijski nacionalni kongres i Muslimanska liga nisu mogli usaglasiti način raspodjele vlasti u ujedinjenoj Indiji sve strane su pristale na stvaranje država hinduističke Indije i muslimanskog Pakistana. Džina je radio na uspostavljanju vlade i zakona nove države i pomoći milionima muslimanskih izbjeglica koji su napustili Indiju i došli u Pakistan nakon podjele, lično nadgledajući osnivanje logora za izbeglice. Kada je umro sljedeće godine u Pakistanu je ostalo poštovano naslijeđe, dok se u Indiji o njemu misli sasvim suprotno.

HISTORIJA RATOVANJA ZA KAŠIMIR. Od tada vlada duboko nepovjerenje između dva naroda. Kada je britanski parlament 17. jula 1947. usvojio zakon o nezavisnosti Indije, prestala je britanska vladavina nad tom državom. Mjesec dana nakon toga uslijedila je i odluka o podjeli Indijskog potkontinenta pa je pitanje Kašmira postalo kamen spoticanja između dvije novonastale zemlje, Indije i Pakistana. Uslijedio je „rat za Kašmir“ koji je vođen 1947. i 1948. godine. To je prvi od pet ratova koji su se vođeni između Indije i Pakistana. Prinčevska država (oko koje se vodi rat) Džamu i Kašmir, koja je imala veliki stepen autonomije, priznala je britanski suverenitet. Prije povlačenja Britanaca iz Indije 1947. Kašmir je bio pod pritiskom iz Indije i Pakistana da uđe u sastav njihove države. Maharadža Kašmira Hari Sing se zalagao za nezavisnost Kašmira pa je nastojao je da odgodi rješenje. Kada su se Britanci povlačili došlo je do napada združenih propakistanskih plememenskih snaga iz sjeverozapadnih graničnih područja Pakistana i regularne pakistanske vojske. Zbog invazije maharadža je predao Kašmir Indiji i to je bila inicijalna kapisla koja je upalila rat. Pošto su muslimani bili većinsko stanovništvo Pakistan je tvrdio da prinčevska država Kašmir treba pripasti njemu dok su Indijci polagali pravo na ovaj teritorij jer je maharadža predao Kašmir Indiji (48% stanovništva Kašmira su bili siki, budisti i hindusi). Rat je završen 1949. godine uz posredovanje UN, a Kašmir je ostao podijeljen.

Drugi indijsko-pakistanski rat je uslijedio je 1965. godine za vrijeme indijskog premijera Lal Bahadur Šastrija (Shastri) i predsjednika Pakistana Ayuba Khana (Kan). Pakistan je pokušao iskoristiti nezadovoljstvo muslimanskog stanovništva u Kašmiru i poslao je vojne i paravojne snage. Intenzivne borbe su završene uz posredovanje Sovjetskog Saveza i SAD-a. Premijer Šastri je umro u Taškentu (1966.) nakon potpisivanja mirovnog sporazuma kojim su se obje strane povukle na prethodne pozicije.

Treći indijsko-pakistanski rat. Ovaj rat je vođen 1971. godine. Povod je bio ratni sukob u Istočnom Pakistanu koji je pomagala Indija. New Delhi je podržavao pokret za nezavisnost Bangladeša koji je predvodio Mudžibur Rahman. Na čelu Indije u to vrijeme bila je premijerka Indira Gandhi, a Pakistanom je upravljao Yahya Khan. U ovom ratu pobijedila je Indija, Bangladeš je postao nezavisna država, a Pakistan je ostao bez 90.000 zarobljenih vojnika.

Stvari su krenule u pravcu rješavanja problema kroz pregovore. U Simli je 1972. potpisan Sporazum kojim su okončana neprijateljstva. Obje strane obavezale su se da će liniju prekida vatre dogovorenu 17. 12. 1971. poštivati kao liniju razgraničenja između dvije države. Poslije toga u aprilu 1987. izbio je oružani ustanak u Kašmiru nakon što je Indija “falsificirala” izbore te godine. Taj ustanak je ubrzo prerastao u oružani sukob. U 1990-ima počinje pobuna protiv indijske vladavine a za nezavisnost Kašmira i uz vojnu i političku podršku Pakistana. Indija je odgovarala upotrebom prekomjerne sile protiv civila. U mnogo navrata tražen je dogovor kojim bi se okončala kriza, ali nijedan se nije ostvario.

Četvrti Kargilski sukob. U to je došao Kargilski sukob 1999. dok je na čelu Indije bio Atal Bihari Vajpayee (Vadžpai), a na čelu Pakistana Muhammad Rafiq Tarar. Stvarna vlast je bila u rukama generala Perveza Musharrafa koji je bio načelnik generalštaba i organizator Kargilskog sukoba. Indijci ga nazivaju „Operacija Vidžaj“. Do sukoba je došlo nakon prodora pakistanske vojske i kašmirskih separatista na indijsku stranu „linije kontrole" koja služi kao granica između dvije zemlje. Pakistan je negirao učešće u sukobima ali se ispostavilo da je njegova vojska aktivno učestvovala u borbama zajedno sa separatistima. Indijci su uz podršku ratnog vazduhoplovstva (avioni Miraž 2000) povratili većinu teritorija, a pakistanske snage su usljed međunarodnog pritiska bile primorane da se potpuno povuku.

Peti indijsko-pakistanski rat. Ovaj peti sukob između dvije države se srećom završio brzo. Nepovjerenje između dva naroda je ostalo i dalje, a što je najgore u svemu jeste da su obje zemlje nuklearne sile i u slučaju upotrebe tog oružja odmah bi poginulo 100-150 miliona ljudi.
Kašmir je važna strateška tačka oko koje se spore Indija i Pakistan. Ona za Indijce predstavlja sigurnosnu i i stratešku dubinu. Kašmir je za Delhi važna prepreka pred pakistanskom islamističkom logikom, koja je kako se u Indiji smatra prijetnja unutrašnjim odnosima. Kada bi dopustila Kašmiru nezavisnost koja bi se zasnivala na religijskim ili etničkim razlozima, Indija je uvjerena da bi time dala povoda drugim indijskim regionima za slične pokušaje. S druge strane, i za Pakistan je Kašmir važno a moglo bi se reći područje od vitalnog značenja za njihovu sigurnost i zbog saobraćajnica (željeznice) koja vode na sjeveroistoku Pendžaba i protežu se duž Kašmira.

Ali i zbog riječnog bogatstva. Jer, na teritoriji Kašmira izviru tri rijeke koje su od vitalnog značaja za poljoprivredu u Pakistanu, pa je indijska okupacija Kašmira direktna prijetnja vodoopskrbnoj sigurnosti Islamske Republike Pakistan.

ODNOS PREMA BIH. Što se tiče rata u Bosni i Hercegovini, dvije zemlje su se ponašale različito. Indija je na početku srpske agresije u Jugoslaviji dala generala Satiša Nambijara (Satish Nambiar) kao komandanta UNPROFOR-a. Nije se baš proslavio. Pakistan je pak od samog početka bio na strani nezavisne Bosne i Hercegovine koju je podržavao kroz različite oblike. Indija je bila mnogo uzdržanija, sa sentimentom prema bivšoj Jugoslaviji u kojoj je potpuno pogrešno vidjela današnju Srbiju. Odnos prema Bosni i Hercegovini se najbolje vidio u maju prošle godine kada se na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija glasalo o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici. Pakistan je glasao za rezoluciju, Indija je bila uzdržana. Na posljednjoj sjednici Vijeća sigurnosti UN pakistanski ambasador je pozvao izričito na akcije protiv vlasti bh. entiteta Republika srpska zbog secesionističkih poteza. Ako se sve ovo zna onda je jasno na čijoj su strani Bošnjaci.