Odnijeti znanje na Onaj svijet a ne prenijeti ga i ne ostaviti mlađima je skoro poput običaja kod drevnih i paganskih naroda kada su svoje neke važne ličnosti sahranjivali sa skupocjenim ličnim stvarima, zlatom, nakitom, pa i novcem i ostalim drangulijama. Kod onih tamo preko Drine je kako kazuju i danas adet da uz smrtnika ture i koju flašu brlje da popije ako se kad „probudi“. Dakle, znanje – ako smo ga stekli – dužnost nam je da ga prenesemo na mlađe kako bi oni mogli dalje brže i lakše da krče puteve nauke koja nema kraja.

Obzirom da se čovjek od najranijih dana pa tokom cijelog života nečemu uči ili ga neko drugi nečemu naučava – to nam govori da se znanjem i naukom obogaćujemo u svim stadijima života, na različitim mjestima i institutima i od različitih ljudi. Ali isto tako da su nam učitelji bili ili će biti i muškarci i žene. E sad, ako još uzmemo da su nam prvi učitelji bile naše majke onda bi mogli zaključiti da je prvenstveno njima Gospodar odredio tu učiteljsku poziciju pa tek onda nama muškarcima - onda vjerojatno da žena ime više dara i boljeg stila za podučavanje (izuzimajući iz ovoga vojne nauke i sve one gdje su potrebni mišići ali i one gdje krhko žensko biće ne može izdržat.

*****
Gledam i čitam jednu obavijest na ovim našim soc-mrežama koje su pa skoro postale jedini vid komunikacija i informacija : „Predavanje samo za sestre“ – gost i predavač će biti uvažena profesorica dr. mr. sci ... Dakle predavanju mogu prisustvovati samo žene, djevojke a vjerojatno i djevočice. Zašto muškarci nemaju mogućnost da čuju šta jedna visoko i svestrano obrazovana žena Bošnjakinja ima da kaže. Odgovor bi mogao da glasi: muškarci imaju svakog petka priliku da slušaju svog ili nekog drugog imama dok im hatibi i dersi sa mimbera dočim žene tu priliku nemaju. Te stoga treba i ženama pružiti tu ili sličnu ekskluzivu u zamjenu za džumansku hutbu. E sad, ako pretpostavimo da najveći broj muškaraca jednog džemata – osim džume - ne posjećuje nikakve skupove, predavanja, seminare, simpozije, .... od društvenog, polititičkog, kulturnog, obrazovnog ili naučnog karaktera pa još ako pretpostavimo da ne čita i ne gleda naučne tv-emisije onda ima samo i jedinu priliku da čuje petkom svog hodžu kojeg sluša već petnaest, dvadeset ili više godina i koji ponavlja prepakovane teme kako su živjeli ashabi, tabiini, beduini, ibni ovaj ili ebu onaj itd u ne dogled. A tek oni koji se sjete džamije od Bajrama do Bajrama pa vela ako slučajno ima Boga neka me i na Njegovom spisku.
„Pa šta ako je samo za sestre, kome to smeta? Ne. Ne smeta nikom. Naprotiv. Žene trebaju da imaju nešto svoje, nekada i negdje gdje muškarci ne bi trebali da zabadaju nos. Ali kada je riječ o tako jednoj značajnoj profesorici dr. sci. zašto bi to bilo ne dostupno za grublji spol ako već nije tema ne pristojna za muško uho. Hoće li se tu besjedit o nekim ženskim intimnim sferama – ne vjerujem. Hoće li biti riječi o bračnim odnosima u krevetu – neće sigurno. Hoće li profesorica kazivati kako ne treba muža poštovati ili nešto općenito protiv muža i njenih sinova, djevera, ili svekra – neće ni to.
Aha! Pa dobro onda u čemu je kvaka?
E kvaka je u tome što profesorica mora biti u pročelju odnosno u mihrabu ili eventualno pored mihraba okrenuta lice u lica svih prisutnih pa još možda mora i da stoji na nogama, kako bi imala bolji pregled ili da joj eventualno uzdurišu stolicu ili skemliju. A ako profesorica stoji u mihrabu - kao što ponekad stoje hodže dok nas ruže ili hvale ali mnogo manje i rijetko – onda će svi da bulje u nju. Pa još ako je kakva plaha i nagizdana moglo bi inima tanjeg obraza nešto i friješno proleti kroz glavu – gluho bilo – a onda se gubi smisao i svrha njegovog prisustva pa je bolje eto k'o biva bilo da nije ni doš'o.
A zašto bi to bio grijeh da jedna dama ili ako hoćete hanuma profesorica dr sci. stoji ili sjedi u mihrabu i kazuje i prenosi muškarcima i ženama starima i mladima svoje znanje. Pogotovo ako je to još izvan matice zemlje Bosne sa Sandžakom gdje Bošnjaci rado objeručke i svim srcem dočekuju svakog musafira bilo da je on ili ona. Možda bi drugi odgovor mogao da glasi : e još ćemo žene puštati u mihrab, to je novotarija, žena mora da bude uvijek u drugom planu, žena ne smije da se eksponira, ženi je mjesto pozadi, tamo negdje gdje je niko ne vidi i ne čuje, itd, itd. A zašto to isto ta znanstvenica može u jednoj sali gdje svi sjede na stolicama i oni koji govore i oni koji slušaju -- to eto k‘o haman nije nikakav grijeh – ali u džamiji ne može. Džamija je rezervisana samo za hodžinski vaz i avaz. Možda se neki boje da jednog dana ne bi žena prošla u mihrab i zamijenila hodžu. Kako to da ta ista profesorica ali i svaka druga može vaziti studentima. Dakle ne samo studenticama nego i studentima koji će sutra postati advokati, ekonomisti, književnici, ljekari ali i hodže odnosno imami.

*****
Nemamo ni prostora ni vremena da elaboriramo ovdje i danas – kako i zašto i od strane koga je došlo do toga da žene – bar u hanefijskom mezhebu – ne idu na Bajram-namaz u džamiju i na džumu. Historija Islama nam kazuje da su žene u prvim decenijama ili stoljećima ekspanzije islama parirale muškarcima u svim porama života pa i u vjerskom. Odlazile na Bajrame i Džuma-namaze, diskutovale i učestvovale u raspravama, … Danas je pozicija žene u islamskom svijetu porazna. To, što imamo pojedinačnih slučajeva uspješnih i renomiranih ženskih imena od Malezije, Pakistana do Irana su samo rijetkih primjeri genijalnih žena koji nam kazuju da je to moguće i da u ženama postoji ogroman potencijal u svakom pogledu – naučnom, pedagoškom, socijalnom, ljekarskom-medicinskom, književnom, … Kako, kada i žašto su žene u islamskom svijetu generalno istisnute iz javnog i društvenog života a zatim iz naučnog, privrednog, kulturnog i vjerskog – da kako ne 100 % ali negdje skoro da ih nema. Iako se to ne može generalizirati – ali je činjenica da su prisutne u vrlo vrlo malom procentu i to samo u naprednijim zemljama na poljima društvenih djelatnosti gdje su kriteriji kvaliteta jasno ispisani i gdje se taj nježniji spol izborio, dokazao i pokazao. No kada je u pitanju vjerski segment života, žena može da zauzme poziciju samo onu koju joj dozvoli muški dio vjerske zajednice kao što je podučavanje djece na mektebskoj nastavi, gusul kada je u pitanju opremanje ženskog mejita za Onaj svijet ili neko administrativno radno mjesto, dok, još uvijek nije ušlo u praksu da ih ima makar u približnom broju kao i muškaraca na džumama i to samo u nekim možda mlađim tek osnovanim džematima na Zapadu. Ali za Bajrame se može reči da apsolutno ih tu nema kao da našim sestrama, majkama i kćerima nije Bajram ili zapravo jeste ali samo onoliko koliko im mi dozvolimo. A kao što i sami znamo da su u najvećem procentu bajramski dani za naše majke, sestre, supruge i kćeri radni dani. One se trude da svojim muževima i sinovima učine Bajram i petak što ugodnijim, i njima i njihovim ahbabima, musafirima i cijeloj rodbini nagode sofru i zavidnu uslugu i komfor.
Dakle, htjeli ili ne htjeli moramo priznati da svjesno ili ne svjesno određujemo ženi ne zavidnu poziciju kako u porodici tako i u društvu a bogami i u vjerskoj zajednici. Koliko god mi muškarci muslimani pisali i kazivali o tome kako je u Islamu žena ravnopravna sa muškarcem – činjenice pokazuju nešto drugo. Zbog toga, ali ne samo zbog toga „ima tu još i drugih šartova koji nisu ispoštovani od strane muževa i očeva“ muslimanske zemlje su na lošem glasu a muslimani na Zapadu provikani, prozivani, obilježeni, navukli su na sebe etiketu porodičnih despota.

*****
U bivšoj Čehoslovačkoj državi još kada je ova bila iz jednog dijela i pod ruskom šapom odvaži se jedan momak te ode na studije u Rim odnosno u Vatikan. Vjerojatno bijaše iz pobožne familije i vaspitan u katoličkom vjerskom duhu nije polagao mnogo na budućnost i materijalnu egzistenciju. Učio, naučio i pozavršavao te vatikanske nauke ali došlo vrijeme da se mora vratiti kući u Čehoslovačku. No pošto se u taj vakat u čitavom Sovjetskom bloku prakticirala i dozirala vjera samo na kašičicu tako bijaše i u Čehoslovačkoj. Samo nekoliko crkava crkvenih očeva je bilo u službi i u funkciji. One crkve koje bijahu zatvorene u tom gvozdenom režimu nisu se više mogle otvoriti pa tako ni bilo kakav svečenik ili fratar nije mogao dobiti mjesto da služi bogu. Helem taj novopečeni svršenik rimskih katoličkih visokih škola i sa nekoliko jezika koje je govorio bijaše primoran da radi fizičke poljoprivredne poslove u polju, zatim u šumi kao drvosječa i na koncu jedno vrijeme i u rudniku.
Nakon niza godina i teškog fizičkog rada pade Berlinski zid, popucaše moskovski okovi i sve se otkravi. Slobudu i nezavisnost nije više mogao niko zaustaviti. Počeše i crkve da se otvaraju i crkvena zvona da zvone koje su decenijama bile zatvorene i da se grade nove između ostalog. Napokon i ovaj šumski radnik - vatikanski svršenik dobije neku manju crkvu u jednoj provinciji. Crkveni oci brzo uočiše da su njegove mise i bogoslužja tako posjećene da im je ta crkva postala mnogo mala. Sada mu daju ne daleko od Praga jednu dosta veću ali on i nju brzo napuni. I na posljetku mu daju najveću u kojoj se svakodnevno služila propovijed i njegovim dolaskom bila dupke puna.
-Možda su mu kolege malo pozavidjele na osvojenim simpatijama prosječnog katoličkog pučanstva pa su se počeli baviti njegovim temama. Zanimalo ih je šta je to što okuplja najšire narodne mase na njegove „hutbe“. Kada su prisustvovali i saslušali ga nekoliko puta uvidješe da se njegova pridika sasvim razlikuje od njihove stare anahrone prakse u kojoj su propovijedali samo ono što su naučili u školama od učitelja koji su samo ponavljali hiljade puta ispričane priče o Isusu (Isa a.s.), o Mariji (hz-Merjema) i apostolima, Ivanu, Pavlu, Petru itd.
Za razliku od ovog fratra-rudara koji je dobrano okusio teškog života i u znoju zarađivao hljeb da bi preživio. On nije mnogo kazivao o tim velikim kršćanskim ličnostima i događanjima od prije dvije hiljade godina. Njegovo kazivanje je bilo fokusirano na svakodnevicu, na konkretne i aktuelne momente, događaje, i pojave, na svakodnevni život. Kazivao je o privredi, o pravu, o zdravstvu, ekonomiji i kamati, o mržnji i zavisti, o komšijskim relacijama, o obrazovanju djece, … Doticao se svih životnih tema i pravio paralele između religije/vjere i praktičnog života. Pošto je znao i iskusio kako se na svojim leđima zarađuje hljeb - bio je razuman i solidaran sa teškim radnicima, zemljoradnicima i svima koji se kupaju u znoju da bi obezbijedili egzistenciju svojoj porodici. Primat njegove besjede bio je općenito praktični život. Nikada nije povisio ton i zaprijetio auditoriju da će u paklu iskusiti najteže kazne. Uvijek je ponavljao da će Bog oprostiti sve ono što je je između Boga i Čovjeka ali da strogo paze na relaciju između čovjeka i čovjeka, čovjeka i društva, zajednice itd. to su mnogo važnije stvari.

*****
Kada je u pitanju prenošenje znanja, edukacije, informacije, ….. bojim se da nismo možda ostavili suviše uzak prostor za dotok ove vrste znanja. Danas, pogotovo na Zapadu gdje su muslimani suočeni svakodnevno sa novim trendovima iz svih životnih i društvanih oblasti – još uvijek se osvrćemo hiljadu i više godina unazad. Stalno nam se serviraju pridike kako su živjeli ashabi, beduini, ibni ovaj ili ebu onaj. Iako taj model života, pa ni ovaj današnji iz pustinje i vrelog podneblja sa tamošnjom kulturom i tradicijom koja je isprepletana sa vjerom i vjerskim postulatima se ni iz daleka ne može prenijeti i primijeniti u Evropi, Americi niti bilo gdje u industijskom razvijenom tuđem svijetu. Tamo su zakoni i pravila igre ispisana još prije nego su muslimani počeli masovne imigracije.
Ne želim da me se shvati kao da ne treba musliman znati povijest Islama pa čak i genezu velikog islamskog carstva. Ali za utrku na Euro-dolarskim stazama nam neće pomoći poznavanje biografije slavnih islamskih halifa, učenjaka, boraca, filozofa itd. Krajnje je vrijeme da muslimani posvete malo više pažnje ovosvjetskim uspjesima i potrude se uzeti sudbinu u svoje ruke a malo manje se nadati u ono „dat će bog inšaAlah“. Istina je, Bog će dati onoliko koliko smo zaslužili. Ali ne smijemo se zavaravati i nadai se čudesima– naše zasluge su onolike koliko smo truda uložili i nemamo pravo očekivati više.
Bošnjaka danas u dijaspori ima možda čak više nego u Bosni i Sandžaku. Ne ovisno koji i čiji pasoš nose ali oni su Bošnjaci. Mnogo ima i onih koji su rođeni u tuđoj zemlji i koji manje poznaju bosanski jezik. Ali pored svih i svega imamo tako briljantnih i vještih uspješnih mladih i srednje mladih ljudi i žena visokog naučnog ranga koji su prihvatili zapadnu trku i izazove i savršeno se dobro nose i pariraju domicilima ali i svima drugima na svim poljima od sporta, kulture, nauke, ekonomije, umjetnosti...
Dakle ako već imamo takvih bisera među nama – treba im pružiti priliku da svoje vještine, znanje i umijeće prenesu na što širi bošnjački populus. No isto tako, ako znamo da svakog petka imamo manje više redovne i iste ljude na džumi, teravijama i bajramima onda tim ljudima treba pružiti osvježenje u nekom smislu. Tim ljudima su potrebnija neka životna konkretna rješenja i odgovori nego životi nekih beduina ili ashaba. O životu prvotnih muslimana naša ulema zna dovoljno dosta i svi oni čiji je to fah će i dalje široko izučavati to polje. Ali zato ovi mladi ili srednje mladi bosanski i sandžački biseri koji ne jedu hljeb od do u detalje poznavanja historijskih ličnosti u Islamu, moraju, - ako misle da ne budu sluge i građani drugog reda u svijetu gdje se sve mjeri znanjem, novcem, brzinom i vještinom – onda bukvalno moraju da upregnu sve intelektualne, fizičke i materijalne kapacitete za dobrobit svoju, svoje porodice i bošnjačke zajednice općenito.
Zato, Bošnjaci se ne smiju ograničavati nekim arhaičnim propisima još iz srednjeg vijeka kao npr. „Predavanje samo za žene“. Jesmo li to mi pozavršavali, naučili i apsolvirali sve propise i zadaće koje nam vjera zapovijeda i još nam je samo ostao taj da se ne miješamo sa ženama i one sa nama – jer to je ko biva veliki grijeh.