Na požnjevenim kukuruzištima vrane su sa osušene trske kljucale pretekle šišarke, oktobarsko sunce obasjavalo zlatnozelenu travu rasovskih livada, sve mi mirisalo na zavičaj i nezaboravne djetinje uspomene.

Sa rođacima putujem ka Bistrici, čuvenom bjelopoljskom selu, gdje su rođeni i iznjivljeni mnogi velikani i odatle se po cijelom dunjaluku rasturili.

Poput rudara, uputih se u potragu za vrijednim dijamantom, samo što ja, umjesto krampe, ponijeh pero i nadu da ću ga tamo u Bistričkom majdanu pronaći.

Moji srčani rođaci Esko Sijarić, Mujo Begović i ja, autom promičemo kroz raskošnu limsku dolinu, sa otvorenog prozora udišem čisti, nostalgični zrak, koji me podsjeća na ljepotu djedovine i u Rasovu mi ostavljenu babovinu.

Usput mislim, da se čovjek, ma koliko u tuđini bio sretan, u poznim godinama teži vratiti svome kraju i na rodnoj grudi pronaći svoj smiraj.

I upitavši usputne putnike za pravac ka Bistrici, tom izvoru bošnjačkih intelektualaca i umjetnika, polahko promičemo pored Bistričke rijeke, koja se poput đerdana na nevjestačkom grlu, vragolasto provlačila ispod povijenih joha i lijeski, bistrom vodom na suncu bljeska i svojim tokom hita ka ušću.

Poput neke stasite i jordamli djevojke umivene jutarnjom rosom, iza jedne okuke, veličanstvena i moćna, pred nama izroni selo Bistrica, nekadašnja bjelopoljska opština.

Zakoračivši na bistričko tlo, učini mi se kao da sam stigla kod nekog čuvenog domaćina i da kao musafir sa okolnih obronaka začuh šapat: „Hoš geldin!“

U pratnji mještanina, bliskog mi rođaka Murata Pilice, krenusmo ka jednom uzvišenju i malehnoj kući, iz čije se kolijevke odavno oglasio prvi plač novorođenog dječaka Hajriza Brčvaka, Bajramovog i Ferkinog sina, koji će im kasnije pleme i korijen dobrim djelima opečatiti za vijek vjekova.


I ja poželjeh da provirim u tu sobicu gdje se rodilo i odnjivilo desetoro Bajramove i Ferkine djece: sinovi: Hajrudin, Fahrudin, ar Sejfo, Hajriz, Muriz, Almedin i Semir, te kćerke: Đulka, ar. Fadila i Zehra, gdje im u toplom porodičnom gnijezdu nije bilo tijesno jer su ljubavlju i toplinom odnjivljeni.

U mislima sam milovala ruku Hačkovoj majci i sjela kraj njegovog baba da mi na sofri doturi komat odlomljene pogače, željela miruhnuti taj porodični domazluk, koji se nigdje ne prodaje, niti se ičim može izmjeriti.

Rođak Murat i neki mještani nam rekoše da je to kuća iz koje je iznikao bošnjački dijamant, kojim se ponosi pleme Brčvaka, ponosi se njegova Bistrica, diči cijela Limska dolina, njim se ponose i Bošnjaci širom svijeta.

Dok sam se Hačkovoj rodnoj kući primicala, učinilo mi se da predamnon izniče veleljepni dvorac sa bezbroj zlatnih soba i kupola, da u njegovim odajama, poput nekog sultana sjedi domaćin Brčvak Bajram i njegova hanuma Ferka, da im na glavi svijetli kruna okićena sa deset dragulja, a na samom vrhu, poput ljetnjeg sunca u svoj svojoj ljepoti i nuru sija i blista jedan poseban dijamant.

I naslonivši se na zid kuće, zapitah se da li je Hačkova majka Ferka u porođajnom bolu tada mogla zamisliti koju je ljudsku gromadu rodila, koji je dijamant iz njene utrobe iznikao i svojim rođenjem počastio čovječanstvo, da je roditeljskim odgojem postao čovjek, odabran Allahov rob i iskren mumin, odan svojoj vjeri.

Hadžija Hačko, Ferkin najvrjedniji izdanak, danas nam svojim djelima pokazuje da nije naše ono što uzmemo, već ono što damo, da je nekima obilan imetak dat samo kao Allahovo iskušenje, tj. proba da li će nevoljnima udjeljivati onako kako je propisano.

Idući puteljkom, zamišljala sam dječkića Hajriza kako hita ka Bistričkoj školi, koja je tada brojala 1.200 đaka i bila jedna od najbrojnijih škola u Regionu, kako ga majka na vrata prati i za užinu mu u đačku torbu zavlači tek ubranu jabuku i šaku suhih krušaka.

Na jednoj livadi ugledah kako pase stado ovaca, nekoliko krava, konj i jedan magarac. Rekoše mi da su oni simboli Hačkovog djetinjstva, da ga podsjećaju kada je tu na obroncima bistričkih šuma, kao čobanin, napasao ovce i uživao u ljepoti rodnog kraja.

Zamislih se i zapitah: „Da li je on, kao dijete, imao svoje snove i da li su mu oni ka uspjehu bili najveća vodilja? Da li ga je tada boljelo kada su mu drugovi dolazili u školu sa pocijepanom odjećom, drhtali od studeni, bili gladni i željni svega? Da li je svojim nevinim srcem i čistom dječačkom dušom, u osami dovio: “Allahu, podari mi halal nafaku i bereket, da sve dijelim s onima kojima je pomoć potrebna. Svemilosni, počasti me obilnim imetkom, da ga dajem nevoljnima i da ih time obradujem.“

Odnjivljen na roditeljskim nasihatima da je najveće ljudsko bogatstvo časno ime i djela koja čini, poduprt čvrstim temeljom roditeljskog doma i ljubavlju braće i sestara, uz majčinu hair dovu, momčić Hajriz se smjelo otisnuo u svijet da tamo okuša sreću i ostvari one svoje dječačke snove.

Kada je od ničeg počeo stvarati, mukotrpnim radom i trudom stekao imetak, najveću ovozemaljsku nagradu je želio onaj divni osjećaj kada u drhtavu ispruženu ruku siromaška spusti vrijednu hediju i ugleda zahvalan sjaj radosnih mu očiju.

„Djeco, za sve dato, Allah naknadi, neće imetak u stisnutu ruku, sem u onu ispruženu…“ - u ušima mu stalno odzvanjao majčin šapat.

„Dajem, pomažem, majko, pomažem, dajem, babo…“ – preslišavao je svoje srce i u svakoj nevolji svima pomogao. Gradio i izgradio čelične ćuprije humanosti; kuće na zgarištima ozidao, zbrinjava jetime, bolesne liječi, djecu školuje, nemoćne uzdiže, gladne nahrani, stare obraduje, nurom i dobročinstvom, poput najsjajnije zvijezde na sandžačkom nebu neprestano blista.

Hadži-Hačkova dobra djela, kao najvrjedniji hajrati, inšallah, biće njegovi najveći svjedoci na Sudnjem danu, kada se tamo budu polagali računi. Njegovo nurli lice je odraz čovječnosti, njegova misija za pomoć izbjeglicama i poplavljenima primjer je ljudskosti, onako kako nam je u časnom Kur’anu zapisano.

Hadžija Hajriz slijedi uzoran put našeg Poslanika Muhammeda s.a.w.s. svojim primjerom pokazuje srčanost, samilost i ljubav prema čovjeku, ma koje vjere bio.

Koliko god mu Allah obilato dodaje, on širom dunjaluka toliko dijeli i nosi tamo gdje je najpotrebnije, gdje sirotinja pišti i gdje gladna usta željkuju koru hljeba i topao vatan.

Bistrički dijamant svijetli na svim stranama svijeta, gdje njegove mašine bruje najljepšom melodijom ljudstva. On svojim halal radom osvaja Evropu i balkanske zemlje, svojim uspjesima osvaja svijet. On gradi, neumorno radi, dobija nagrade, peiznanja, medalje, zahvalnice, a onaj najvrjedniji orden će, inšallah, dobiti od Onog ko sve zapisuje, ko sva naša djela pravjedno bilježi.

U Bistrici, odakle su nepismene ili polupismene Bistričanke, poput najškolovanijih pedagogica, odgajale buduće visokoobrazovane ljude, odaslale ih da svojim umom i znanjem ohaire svijet, ostaće vječni trag njihovog vrsnog odgoja, ljudstva i uspjeha.

I dok smo u Bistrici pili kahvu na terasi hadži-Hačkovog hotela i ja se kasnije uvjerila u ljepotu i savršenstvo tog modernog objekta, mislila sam kolika li je kod Allaha bila velika zasluga njegove majke da rodi takvog velikana, sa kojim se njegovi mrtvi ponose, sa kojim se danas ponosi sva Limska dolina što je naše gore list, što je prohodao tu na sandžačkim livadama, odnjevljen na pošteno zarađenom hljebu, napojen vodom sa Bistričke rijeke i postao rijetko veliki ljudina.

Iza nas ostade Bistrica obasjana zracima popodnevnog sunaca, a na zlatnim kupolama krova rodne kuće uspješnog biznismena i humaniste, hadžije Hajriza - Hačka Brčvaka, uz majčinu i očevu hair dovu, poput svjetionika ostade da svijetli Bošnjački dijamant i da ljudima, poput kompasa, pokazuje ispravan put.

I taj dijamant, svojim dobrim djelima danas sija cijelim dunjalukom, da ga vječno pominju i sadašnja i buduća pokoljenja.

Vraćajući se pored Bistričke rijeke, kao da začusmo šapat svih Bistričana: “Allahu dragi, sačuvaj nam od insanskih i šejtanskih nakana hadžiju Hajriza Brčvaka, naš bošnjački dijamant, ja Rabbi!“ AMIN!

Novi Pazar, 23.01.2025.