Mržnji koja dolazi od ljudi, ali nije zasnovana na stvarnim razlozima ili opravdanju, već je samo subjektivno stvorena, takva mržnja može biti veoma destruktivna jer se temelji na predrasudama, neznanju ili pogrešnim percepcijama. Kada ljudi ili grupe ljudi koriste mržnju, laži ili negativne i lažne optužbe o drugima, kao način da sakriju ili opravdaju svoje vlastite nesigurnosti, loše ponašanje ili nesređene odnose s drugim ljudima. To se često dešava jer je lakše napadati druge nego suočiti se sa istinom koja je tu, samo ako se traži. Takvi ljudi koriste optužbe ili govor mržnje kao način da skrenu pažnju s vlastitih grešaka ili problema, ili da stvore osjećaj moći ili kontrole. To može biti jako štetno, jer često pogađa nevine ljude i ne rešava stvarne uzroke problema. U nekim slučajevima, to može biti i posljedica neznanja ili straha od nečeg što je drugačije.

Neki ljudi rastu u okruženju gdje je negativnost napadi, i podjele normalna stvar. Ako su odrasli u takvom okruženju, oni shvataju da je u redu napadati druge kao način da dođu do izražaja ili da riješe svoje unutrašnje konflikte. Također često, kad ljudi ne mogu da se suoče sa sopstvenim problemima, oni ih projektuju na druge. To znači da prebacuju svoje unutrašnje nesigurnosti ili frustracije na druge ljude, jer im je lakše kritikovati nekog drugog, nego da se pozabave svojim unutrašnjim izazovima. U društvu se ponekad stvori "nasuprot" mentalitet, gdje se ljude dijeli na "mi" i "oni". To može dovesti do toga da se neko osjeća opravdano u svom negativnom stavu prema grupama ili pojedincima, čak i ako ti stavovi nemaju osnovu u realnosti.

U svim ovakvim slučajevima mediji imaju nevjerojatnu moć oblikovanja mišljenja i stavova, i kad se negativnost, mržnja ili neosnovane optužbe šire kroz medije, to može imati ogroman uticaj na društvo. Mnogi ljudi uzimaju informacije koje dolaze iz medija kao istinite, što može dovesti do pogrešnih uvjerenja, polarizacije i povećanja napetosti među ljudima. Kad mediji promoviraju negativne stavove ili dezinformacije, to ne samo da šteti pojedincima ili grupama koje su na meti, već i čini društvo diviziranijim. Zajednički narativi o "dobrim" i "lošim" grupama često se postavljaju, što dodatno podržava stereotipe i netrpeljivost. S obzirom na to, odgovornost medija je ogromna, jer mogu biti snaga koja podstiče promjene na bolje, ali u današnjem vremenu znaju i pogoršati stvari i to u dosta slučajeva. Nažalost, mnogi mediji su pod uticajem komercijalnih interesa, što ponekad znači da se pritisak na stvaranje kontroverzi i skandala postavlja ispred stvarnog novinarskog integriteta.

Medij BORBA je 28. januara ove godine objavila članak pod naslovom: PREĆUTANI ZLOČINI: MUSLIMANSKA MILICIJA U ANDRIJEVAČKOM SREZU 1941-1945 koji može izazvati osjećanje nostalgije, straha ili podsjećanje na turbulentno vrijeme, poput devedesetih, kada su političke, društvene i etničke tenzije bile na vrhuncu u mnogim bivšim jugoslovenskim zemljama. Takvi članci, posebno kada podsjećaju na prošlost, mogu biti vrlo osjetljivi i lako mogu izazvati pomiješane reakcije u društvu. Pisci ove knjige koje reklamira BORBA, a pisana je na 940 stranica, a pravi razlog je ovom i ovakvom pisanju, da bi se prikrili ili opravdali loši postupci ili neljudsko ponašanje predaka ovih pisaca ako ih tako možemo nazvati. Takve podvale, kada se manipuliše istorijom, često imaju cilj da skrenu pažnju sa stvarnih grešaka, zločina ili nepravdi koje su učinjene. Umjesto da se suoče sa sopstvenim greškama, i prihvatanju starnosti, pojedinci ili grupe pokušavaju da prikriju ili relativizuju svoje postupke koristeći istorijske preokupacije ili negativne narative o "drugima". Mediji, nažalost, mogu biti vrlo povodljivi u ovom procesu. Ako novinari ili novinarke koriste takve podvale da bi izazvali reakciju ili polarizaciju, to može imati dugoročne posljedice na društvo – umjesto da doprinesu pomirenju ili razumijevanju, oni samo podstiču nove konflikte, što nas podsjeća na devedesete.

Namjera mi je da odgovorim ne samo mediju BORBA nego i piscima knjige „trala baba lan“ koji bi tobože da prezentiraju nekave historiske fakte o nepostojećim odnosno o netačnim događajima iz prošlosti. Naravno da ovakva štiva prolaze kod nekih balkanskih naroda, i potpaljuju nesreće, pa se treba pitat da li je Balkan spreman za još jedne devedesete godine.

Borba je definitivno bila jedan značajan medij u tom periodu, i to nije bio medij koji bi trebalo zaboraviti u kontekstu uloge koju je imao tokom devedesetih godina. Njena uloga u širenju nacionalističkih stavova i podršci vlastima bila je značajna, Borba je bila primjer novina koje su služile kao alat za jačanje političkog režima i ratne mašinerije.

BORBA prenosi djelove knjige, pa na samom počeku kaže: “Muslimanska milicija je sredinom 1941.godine spalila u andrijevačkom srezu Brezojevice svih 175 kuća, u Gornjoj Ržanici 101-105 kuća, Pepići, Veliku, Gračanicu 50 kuća, Mašnicu, Ulotinu, Luge, Vojno Selo svih 45 kuća“.
Ovaj podatak je velika laž, jer u plavskom kraju nije postojala nikakva muslimanska milicija, nego dobrovoljne straže i patrole koje su čuvale ovaj kraj, da preci ovih pisaca ne bi iznenadile ovaj narod i napravili genocid kao 1912-13. godine tokom balkanskih ratova. U članku medija se pominju sela, pa samo da napomenem jedno selo, a to je Vojno Selo, gdje su iz kule Turkovića ubijeni dva Feratovića koji su bili na putu za Plav. Čim je vijest stigla da su Turkovići ubili dva nevina Feratovića, pristizali su ljudi iz obližnjih sela i napali Turkoviće koji su se borili za jedno vrijeme, ali čim su uvidjeli da ne mogu izdržat, zatražili su „besu“ od Ali Šabana koji ih je prihvatio, a ostale pravoslavce Vojnog Sela, u zaštitu sa bajraktarom Ali Šabanom uzima Nimom Uka Hakanjin sa svojim plemenicima i seljanima i prebacuju prema Andijevici. Samo Turkovića u ovoj grupi je bilo sedamdeset članova familije, i tako nije došlo do velikih ubistvava, izazvanih ubistvom Feratovića. Zapaljeno je nekoliko kuća ma da u Vojnom Selu u tom vremenu nije bilo iz svih pravoslavnih bratstava više od tridesetak domova koji su tu živjeli još u osmanskom carstvu i nikada im ništa nije falilo.

Vjerovatno je bilo pojedinaca i grupa koje su bile u potrazi za ubicama njihovih predaka iz balkanskih ratova, te sa njima nije niko sarađivao i radili su sigurno zlodjela ali ne onakva kakva pisci ove knjige zagovaraju.

Božidar Otašević, Ivana Krstić Mistridželović, Filip Vučetić i Branislav Otašević, imali su veliki posao prikupit tolika imena čak i ljudi koji su bili umrli mnogo ranije nego Drugi svetski rat. Sramno je ovo, ali za neke ljude iz ovog naroda nema srama i ponosa, jer za njih je sve odobreno, a i imaju pomoć BORBE medija koji postoji samo za posticanje nesreća, pa u ovoj knjizi kaže, “Interesovanje za ovo štivo je veliko. Knjigu preporučujemo čitaocima“.
BORBA takođe kaže i ovo: „Objavljivanje ovog rada na najbolji način odgovara na pokušaje revizionističkih pokušaja istoričara da relativizuju zločine nad pravoslavnim-srpskim i crnogorskim stanovništvom, uz dokazivanje njihove teze o genocidnim srpskim namjerama nad muslimanima i albancima“.

Ne ni Albancima ni Bošnjacima nije cilj da prenose laži i podvale kako to čini Borba i njeni saradnici, nego da prezentiraju istinu, koju nijesu do prije dridetetak godina smjeli iznosit, jer bi bili sakcionisani i optuženi za nekakav nacionalizam.

Opet da ponovim u plavsko gusinskom kraju nije postojala nikakva muslimanka milicij, i to je velika podvala nekakvih kvazi pisaca i veličkih historičara sličnih Jokiću. U masakru u Velici, kojeg je izazvao Radisav Pešić sa još dvojicom kolega, ubistvom i masakriranjem izvidnice Njemačke 113 lovačke divizije, Princ Eugen, našto je general i komandant divizije dao jednom jedinici, dva sata da osvete ovu trojcu njegovih vojnika. Još da napomenem da divizija Skender-beg nije bila čak ni u blizini, a o tome se mogu nać podaci kao i trankrip sa suđenja njemačkom generalu i komandantu divizije, koji je počinila zločin.

Također još jedna velika neistina, gdje se manipulira sa imenima ljudi i nekih koji nijesu čak postojali kao naprimjer Sait Hodža Šahmanović a to je lako provjeriti, jer Šahmanovići nikad nijesu imali hodže u svom bratstvu. Da bih odgovorio na sve podvale i neistine preba mi najmanje sto stranica, što nije potrebno. Sljedeća neistina je broj pravoslavnih žrtava, samo u Veliku ovi kavazi historičari navode broj od preko 550 osoba, a Jokić u svojoj knjizi kaže 450, ma da spomen obilježju na Murini taj broj je puno manji, i ne bih da spekuliram, ma da je nešto oko sto osoba. Sve ovo što napisaše njih četvoro pisac, historičara je slično slučaju Veličke delegacije koja posjeti Skarad u devetnajestom vijeku u namjeri da se požalje Francuskom konzulu na Tursku vlas, koji im dade Veličku autonomiju i to čak u drugoj državi na teritoriji Osmanskog carstva.

Braća Ferović, su patriote tog kraja i njihov udio u odbrani plavsko-gusinskog kraja je velik u tom vremenu, jer da nije bilo njih bi se ponovila 1912-13. godina tako da im tak kraj treba bit zahvalan, ma da se to do danas nije desilo ali ostavljamo vremenu, jer istina svakako izlazi na vidjelo uvijek. Što se tiče Bejta Plave, ovaj čovjek je živio u Albaniji i to od prije rata, a Hasan Kukić nije postojao u tom dobu nego se pominje u balkanskim ratovima.

Također da napomenem nešto o nekakvom logoru i 700 logoraša, da ni to nije tačno nego velika podvala i laž, jer kuća Džudovića je bila u samom centru Plava, i bila je kahvana prije rata i poslije rata.
Da ne bih zaboravio da podsjetim ovih nekoliko veličkih kvazi hitoričara, kako da nigdje ne spomenuše pljačku Rečkih katuna u dva slučaja a to je 1924. godine kao i 1927. godine gdje su u većini bili Veličani u pljački sa Novicom Popovićem i njegovim saradnicima. U prvom pokušaju pljačke spriječio ih je Adem Lješnjanin sa još jednim Albancem koji je bio te noći njegov gost a to je bilo prvi put 1924. godine. Novica Popović sa Veličanima je 1927. godine ponovio je isto, pa u cik zore napao Rečke katune i pobio pet-šest čobana silovali su sve mlade žene i djevojke te opljačkali preko hiljadu i petsto ovaca preko sto grla govedi i sve dijelili na Čakor i to na sam Petrov dan.
Provjeravao sam imena koja spominju ovi kvazi historičari a i služio sam se neobjavljenim rukopisom Čeda Ćulafića, „Prokletiski Meterizi“ tako da imena koja se spominju i slučajevi, nemaju nikave veze sa istinom također na kraju da kažem nešto i za medije poput BORBE.

Mediji poput Borbe u Srbiji, kao i slični listovi u bivšoj jugosloviji, imali su ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnjenja, i to kroz širenje jednostranih izveštaja, etničkih stereotipa i ratne propagande. Nažalost, ovo je dovelo do daljnje polarizacije i nesigurnosti, koja ima dugoročne posledice na čitavi Balkan.