osvrt na zbirku poezije “Veliko čuđenje” pjesnikinje Vesne Raos

Već u pjesmi “Krevet za male ptice” pjesnikinja Vesna Raos, nudi nam neobičnost poetskog stvaranja:
“Moje pesme su deca rata,
Svratište za ranjene reči.”
Pjesnikinja Vesna Raos rođena je u Loznici, R Srbija, a živi stvara u svom selu Zavlaka.
Odavno nisam sporije, sa više opreza prilazio zbirci poezije kao što je to “Veliko čuđenje.” Pjesnikinja ne podilazi ni formi ni trendu, već isključivo i samo unutarnjim čulima brušenim promišljenošću, koji poput vojnika kojima je vrijeme obuklo odore za rat i stradanja ali nije uspjelo u iste umotati dušu, dezertiraju i odlaze u svjesnost ma kakva im kazna za to slijedila. Vesna zaljubljenik prirode i dio je te harmonije, u istom trenutku je samotnjak, što sa malim čamcem spašava velike kitove i žena iz čijih jagodica kao iz grudi hrane se mnoga usta šutnjom izgladnjela.

Potvrđuje vrlinu svojom jednostavnošću koja plijeni i promišljanjem koje zaustavlja korak, i kroz stihove pjesme “Neko i nešto” u kojima su dijete i kišno nebo izjednačeni u onom dječijem,
“Jedno boso dete,
Gazi po barici,
U istom ritmu,
Jednolično kišno nebo,
Spaja atome,
Gledajući,
Svoje delo.”

Promišljanjem, na koje njeni stihovi pozivaju, pjesnikinja ne pušta uže duhovnosti i poziva čitaoca na isto. U protivnom, ostajanje samo na pitanju a ne vjerujući u nalaženje odgovora, značilo bi beznađe a to više nije poezija. Stoga zbirku “Veliko čuđenje” iskreno preporučujem čitaocima kao zalog vremenu koje će znati cijeniti poeziju.