ABOLICIJA KAO PREDUPRJEĐENJE SUDSKE ODLUKE
Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 18. Dec 2024. 17:12:26
U ovaj četvrtak (19. decembra 2024.), pada poznati hrišćanski praznik Nikoljdan, koji je, kako kažu - najvažnija i najveća srpska slava. Onima koji slave, tim povodom upućujemo čestitke. No, taj praznik je jednom davno odigrao važnu ulogu kako za potpisnika ovih redova tako i za ostale još uvijek živuće članove nekadašnje SDA CG, pa ga i oni obilježavaju iako nisu hrišćani i ne slave Svetog Nikolu. Jer, čekajući drugostepenu presudu o svojoj “krivici”, tog datuma 1995. godine, nakon dvadeset i tri mjeseca provedena u pritvoru, oni su, “milošću” tadašnjeg vladara Montenegra, “abolirani” i izašli iz čuvenog “karadačkog zindana” čije je sjedište u Bijelom Polju, a čiji je naziv, gle čuda, Nikoljac. Kroz dozu humora smo tada govorili - poklopile se sretne okolnosti – hem sveti Nikola (čudotvorac), hem Velika slava, hem slavski raspoloženi Gospodar države, hem potpisan Dejtonski mirovni sporazum, hem se zindan zove Nikoljac… i, eto ti konačne presude koja “anulira” čak i jedan takav “veliki zločin” kakav je bio “pokušaj SDA da silom i ratom stvori državu Sandžak”.
Nameće se pitanje - da li bi ove 2024., i uopšte više ubuduće, bivši SDA-ovci trebali “obilježavati” Nikoljdan, da li je neophodno toliko puta prisjećati se nekog događaja pa makar se radilo i o jednom od najnečasnijih, najprljavijih, montiranih sudskih procesa nezabilježenih u analima crnogorskog sudstva, vođenog protiv jedne male, sada već davno ukinute “muslimanske političke stranke”. Pogotovo što se nalazimo u godini u kojoj se navršava ravno stotinu godina od jednog drugog, mnogo strašnijeg zločina nad “crnogorskim Bošnjacima” – genocida u Šahovićima. Ko biva – dosta je više obilježavanja tih zločina, dajte malo o miru i suživotu. Naravno, bez imalo sumnje jesmo za mir i suživot jer nam je to formula razvoja i opstanka, ali ne slažemo se sa protežiranjem zaborava, jer, ne postoji opravdan i pametan razlog za tako nešto. Zato u ovom tekstu ipak još jednom, po trideseti put, takoreći u privatnoj režiji, poklanjamo dužnu pažnju godišnjici ovog “manjeg” zločina, a o onom šahovićkom, rekoše, reagovaće država (gle čuda), donošenjem Rezolucije u Parlamentu. Kamo sreće!
No u ovom našem slučaju o kome država i ne sanja da donese rezoluciju, ukratko podsjećamo - radilo se o hapšenju, fizičkom i psihičkom maltretiranju, mučenju, pretresu kuća, istrazi oružja, premlaćivanju, zastrašivanju čitavog naroda, vrijeđanju po nacionalnim i vjerskim osnovama, te osudi na dogogodišnje zatvorske kazne 24 pripadnika, člana rukovodstva, lidera i simpatizera najlegitimnije, ikada, muslimansko-bošnjačke političke stranke u Crnoj Gori, koja je nedugo nakon toga prestala da postoji.
Dosta je pisano o tom nenormalnom i nemoralnom procesu koji je imao i svoju paralelu u srbijanskom dijelu Sandžaka, tj. vođen je skoro u isto vrijeme i protiv SDA iz Novog Pazara. Tada je, prema podacima Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava 17 hiljada ljudi pretrpjelo neki od najstrašnijih oblika policijskog maltretiranja. Bilo je čak i smrtnih slučajeva. Zato nećemo detaljisati o tim stvarima, već ovom prilikom “samo” još jednom podsjećamo da je potpisnik ovih redova, skupa sa ostalim svojim kolegama, tada osuđen na ukupno 87 godina zatvora. Naravno, nakon predsjednikove “abolicije” uslijedila je i presuda Vrhovnog suda CG kao konačan sudski odgovor na čitav slučaj. Bila je to drugostepena sudska odluka kojom je optužba protiv svih optuženih - odbijena. Tako je, nakon dvije godine pritvora i 30-setak odležanih godina zatvora, okončan jedan montirani postupak čija je namjera bila da se politički obezglavi jedan narod, da se, u procesu raspada tadašnje zajedničke države SFRJ, zaustavi započeto rješavanje njegovog ustavnopravnog statusa, da se diskredituju njegovi predvodnici pod etiketom ekstremizma, i da im se tako uprlja obraz i pred domaćom i pred svjetskom javnošću. No treba reći i to da je aboliranjem optuženih od krivičnog gonjenja tadašnji režim namjeravao spasiti sopstveni obraz preduprjeđujući tako drugostepenu, neminovno oslobađajuću, presudu, jer se očekivalo da će prvostepena, kao i svo montirano zamješateljstvo nesumnjivno biti raskrinkano i pasti pred drugostepenim, koliko toliko pravičnijim sudom. Međutim, u laži-montaži su kratke noge, pa će u analima beščašća ipak ostati zapisan još jedan u nizu zločina počinjenih nad bošnjačkim narodom u Sandžaku, odnosno, u Crnoj Gori i Srbiji, a obraz režima će ostati uprljan za sva vremena.
Zbog čitalaca, uzgred, pojašnjavamo - šta su to montirani (politički) procesi: to su oni sudski postupci čiji je ishod unaprijed određen i planiran po diktatu najviših organa vlasti neke države, pri čemu se pravosudni organi koji ih vode moraju povinovati tom političkom diktatu, nauštrb primjene prava i pravde. Glavna je svrha takvih suđenja "ukloniti" neku ličnost (odnosno ukloniti političku stranku kao u našem slučaju npr.) koju režim smatra smetnjom ostvarivanju nekih svojih ciljeva. Montiranjem postupka režim želi dati “pravnu podlogu”, takvoj “sudskoj” odluci. Motivi za pokretanje montiranih procesa mogu biti i propagandnog karaktera, npr. da se unutrašnja ili međunarodna javnost uvjeri u opasnost od tzv. državnih neprijatelja (muslimanska, ekstremistička, SDA, koja hoće da pokrene rat), i tako režim opravdava preduzimanje policijske, vojne, medijske i druge represije, kroz zastrašivanje potencijalnih protivnika i kroz spektakularnu demonstraciju svekolike režimske moći. Na taj način, tj. elminacijom, marginalizacijom i delegitimizacijom SDA, skinuto je sa dnevnog reda i zaustavljeno započeto internacionalizovanje i rješavanje bošnjačkog pitanja u Sandžaku, što je i bio glavni cilj režima. Također, malo dalekosežniji cilj režima bio je – “stvoriti uslove za nastanak nove, normalne, savremene muslimanske političke stranke, koja će biti kooperativna režimu i koja neće postavljati bilo kakva suštinska i teška pitanja.”
PS.
Pažljivijim posmatranjem možemo uočiti izvjesnu analogiju između ondašnjeg slučaja progona SDA CG i SDA Sandžaka s jedne strane, i današnjeg “progona” SDA BiH, s druge strane.
Nameće se pitanje - da li bi ove 2024., i uopšte više ubuduće, bivši SDA-ovci trebali “obilježavati” Nikoljdan, da li je neophodno toliko puta prisjećati se nekog događaja pa makar se radilo i o jednom od najnečasnijih, najprljavijih, montiranih sudskih procesa nezabilježenih u analima crnogorskog sudstva, vođenog protiv jedne male, sada već davno ukinute “muslimanske političke stranke”. Pogotovo što se nalazimo u godini u kojoj se navršava ravno stotinu godina od jednog drugog, mnogo strašnijeg zločina nad “crnogorskim Bošnjacima” – genocida u Šahovićima. Ko biva – dosta je više obilježavanja tih zločina, dajte malo o miru i suživotu. Naravno, bez imalo sumnje jesmo za mir i suživot jer nam je to formula razvoja i opstanka, ali ne slažemo se sa protežiranjem zaborava, jer, ne postoji opravdan i pametan razlog za tako nešto. Zato u ovom tekstu ipak još jednom, po trideseti put, takoreći u privatnoj režiji, poklanjamo dužnu pažnju godišnjici ovog “manjeg” zločina, a o onom šahovićkom, rekoše, reagovaće država (gle čuda), donošenjem Rezolucije u Parlamentu. Kamo sreće!
No u ovom našem slučaju o kome država i ne sanja da donese rezoluciju, ukratko podsjećamo - radilo se o hapšenju, fizičkom i psihičkom maltretiranju, mučenju, pretresu kuća, istrazi oružja, premlaćivanju, zastrašivanju čitavog naroda, vrijeđanju po nacionalnim i vjerskim osnovama, te osudi na dogogodišnje zatvorske kazne 24 pripadnika, člana rukovodstva, lidera i simpatizera najlegitimnije, ikada, muslimansko-bošnjačke političke stranke u Crnoj Gori, koja je nedugo nakon toga prestala da postoji.
 IZ ARHIVE BOŠNJACI.NET: Lider SDA Harun Hadžić na jednom od mitinga u Rožajama |
Dosta je pisano o tom nenormalnom i nemoralnom procesu koji je imao i svoju paralelu u srbijanskom dijelu Sandžaka, tj. vođen je skoro u isto vrijeme i protiv SDA iz Novog Pazara. Tada je, prema podacima Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava 17 hiljada ljudi pretrpjelo neki od najstrašnijih oblika policijskog maltretiranja. Bilo je čak i smrtnih slučajeva. Zato nećemo detaljisati o tim stvarima, već ovom prilikom “samo” još jednom podsjećamo da je potpisnik ovih redova, skupa sa ostalim svojim kolegama, tada osuđen na ukupno 87 godina zatvora. Naravno, nakon predsjednikove “abolicije” uslijedila je i presuda Vrhovnog suda CG kao konačan sudski odgovor na čitav slučaj. Bila je to drugostepena sudska odluka kojom je optužba protiv svih optuženih - odbijena. Tako je, nakon dvije godine pritvora i 30-setak odležanih godina zatvora, okončan jedan montirani postupak čija je namjera bila da se politički obezglavi jedan narod, da se, u procesu raspada tadašnje zajedničke države SFRJ, zaustavi započeto rješavanje njegovog ustavnopravnog statusa, da se diskredituju njegovi predvodnici pod etiketom ekstremizma, i da im se tako uprlja obraz i pred domaćom i pred svjetskom javnošću. No treba reći i to da je aboliranjem optuženih od krivičnog gonjenja tadašnji režim namjeravao spasiti sopstveni obraz preduprjeđujući tako drugostepenu, neminovno oslobađajuću, presudu, jer se očekivalo da će prvostepena, kao i svo montirano zamješateljstvo nesumnjivno biti raskrinkano i pasti pred drugostepenim, koliko toliko pravičnijim sudom. Međutim, u laži-montaži su kratke noge, pa će u analima beščašća ipak ostati zapisan još jedan u nizu zločina počinjenih nad bošnjačkim narodom u Sandžaku, odnosno, u Crnoj Gori i Srbiji, a obraz režima će ostati uprljan za sva vremena.
 OVDJE JE LOMLJENA KIČMA SDA - BOŠNJAČKIM PRVACIMA: Kazamat u Nikoljcu - Bijelo Polje |
Zbog čitalaca, uzgred, pojašnjavamo - šta su to montirani (politički) procesi: to su oni sudski postupci čiji je ishod unaprijed određen i planiran po diktatu najviših organa vlasti neke države, pri čemu se pravosudni organi koji ih vode moraju povinovati tom političkom diktatu, nauštrb primjene prava i pravde. Glavna je svrha takvih suđenja "ukloniti" neku ličnost (odnosno ukloniti političku stranku kao u našem slučaju npr.) koju režim smatra smetnjom ostvarivanju nekih svojih ciljeva. Montiranjem postupka režim želi dati “pravnu podlogu”, takvoj “sudskoj” odluci. Motivi za pokretanje montiranih procesa mogu biti i propagandnog karaktera, npr. da se unutrašnja ili međunarodna javnost uvjeri u opasnost od tzv. državnih neprijatelja (muslimanska, ekstremistička, SDA, koja hoće da pokrene rat), i tako režim opravdava preduzimanje policijske, vojne, medijske i druge represije, kroz zastrašivanje potencijalnih protivnika i kroz spektakularnu demonstraciju svekolike režimske moći. Na taj način, tj. elminacijom, marginalizacijom i delegitimizacijom SDA, skinuto je sa dnevnog reda i zaustavljeno započeto internacionalizovanje i rješavanje bošnjačkog pitanja u Sandžaku, što je i bio glavni cilj režima. Također, malo dalekosežniji cilj režima bio je – “stvoriti uslove za nastanak nove, normalne, savremene muslimanske političke stranke, koja će biti kooperativna režimu i koja neće postavljati bilo kakva suštinska i teška pitanja.”
PS.
Pažljivijim posmatranjem možemo uočiti izvjesnu analogiju između ondašnjeg slučaja progona SDA CG i SDA Sandžaka s jedne strane, i današnjeg “progona” SDA BiH, s druge strane.