Da licemjerju i podaništvu bošnjačke politike na državnom nivou nema kraja, potvrdio je dugo očekivani sastanak koalicije SNSD, HDZ i Trojke, održan prošle sedmice u Banja Luci. U vez s tim, zanimljivo je obraćanje javnosti lidera ove koalicije. Tako Dodik navodi da je postignut dogovor (valjada dogovoreno) o više tačaka, a da će ih Vijeće ministara BiH usvojiti, što se, nažalost, ubrzo i dogodilo. Nadalje, šef parade (Dodik) navodi da će dogovor o Planu rasta (ne navodi koga) biti nastavljen već ove sedmice, kako bi se došlo do prihvatljivih rješenja, a pri tome ne navodeći koja su to rješenja! Ono što je za njega u ugodnoj atmosferi, kako reče drug Nermin Nikšić, bilo važno, u suštini su samo dvije tačke. Prva od njih je da Glavni pregovarač BiH na putui ka Evropskoj uniji bude njegov čovjek, odnosno osoba srpske nacionalnosdti i iz RS-a, budući da su Predsjedavajuća Vijeća ministara BiH (Krišto) i Ministar vanjskih poslova (Konaković) iz druga dva konstitutivna naroda, pa je onda (po nemu) razumljivo da Glavni pregovarač BiH ka njeno putu u EU bude čovjek srpske nacionalnosti. Razumnom čovjeku nije shvatljiva ovako definisana nacionalna determinanta. Stoga postavljam kontra pitanje: Zašto ista determinanta ne vrijedi u domenu finansija s obzirom da su Ministri finansija na nivou entiteta, na nivou Vijeća ministara BiH i na nivou Uprave za indirektno oporezivanje BiH (UIO BiH) osobe iz reda srpskog i hrvatskog naroda, a da Bošnjaka tu nema ni u fusnoti!? Usto, član Upravnog odbora UIO BiH je i ekspert iz RS-a (Dalibor Tomsaš), iako je RS po osnovu indirektnih poreza u 2023. godini uplatio na Jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje (PDV, akcize, carine i putarine) svega 18,18%, a povukao 35% (podaci UIO BiH), ali takvog eksperta, koji ima pravo glasa, nema i iz Federacije. Usto, već dvije godine ne popunjava se mjesto člana ovoga Odbora ispred Vijeća ministara BiH! Da li je razlog tomu što po logici stvari ta osoba treba da bude bošnjačke nacionalnosti ili bi možda ovaj logičan zahtjev pokvario ugodnu atmosferu predstavnicima „Trojke“, ne znam?!

Drugi Dodikov zahtjev, vezan za kumovsku transakciju u vezi kupovine zgrade Uprave za indirektno oporezivanje BiH u Banja Luci, usvojen je u iznosu od 99,5 miliona KM, odnosno zaključeno je da ga Vijeće ministara BiH samo verifikuje. Nakon usvajanja ovoga, Dodikovog zahtjeva, sve je leglo u odnosima koalicionih partnera na nivou BiH. I kod ovoga, postavljam kontra pitanje: da li je Donja Jablanica toliko nevažna da se o njoj ne progovori baš nijedna riječ, a kamoli da joj se odobri bar 2% sredstava kao onih za upravnu zgradu UIO BiH u Banja Luci. Vjerovatni razlog je u činjenici da ovi jadnici u Jablanici nemaju tako značajnog kuma!

Raspoloženi domaćin (Dodik) nadalje tvrdi da su se dogovorili o Planu rasta, kako bi se došlo do zajedničke formulacije, ne navodeći koje i čega. To što je blokirao usvajanje traženih zahtijeva Evropske unije u vezi povlačenja 700 miliona grantovskih sredstava, ni riječi nije rekao, niti ga je ko od prisutnih, probosanskih čelnika priupitao. Da bi se u svom, već poznatom stilu,
prikazao kao kooperativan nakon što je postigao dva prethodno navedena glavna cilja, vezana za Glavnog pregovarača i kumovsku transakciju za zgradu UIO BiH, Dodik je velikodušno izjavio da su se dogovorili oko Zakona o zaštiti ličnih podataka i Zakona o graničnoj kontroli, iako u Radnoj grupi, kako on reče, postoje još određene nedoumice. Međutim, i ovdje je pokazao svoje pravo lice, bar za ljude koji znaju čitati izmerđu redova. Naime, decidno (i javno) je rekao da je put BiH ka Evropskoj uniji važan, ali da se moraju poštovati specifičnosti koje BiH ima. Stoga smatram da će pravac, sadržina i tempo našeg približavanja Uniji on diktirati preko svoga Glavnog pregovarača i u obimu i „kvalitetu“ koji će mu odobriti Putin.

Čović je, po običaju, bio hinjav, ali je naglasio da će dogovoreno na ovom sastanku biti usvojeno na sjadnici Vijeća Ministara BiH. Njegova suzdržanost vjerovatnmo je povezana sa Južnom gasnom interkonekcijom, koju namjerava da poklopi njegov HDZ, pa nema rezona da se suprotstavlja Dodiku, koji je svojevremeno čak i Peljaški most tretirao ka srpski nacionaslni intertes i kumovao da se donese odluka na štetu države BiH.

I dok se očekivao ovakav nastup Dodika i Čovića, razumnog čovjeka najviše je razočarao nastup i izjave druga Nikšića. Naime, umjesto da se fokusira na pitanje zašto iste, nacionalne determinante, ne vijede u domenu finansija i zašto novca ima za Dodikovog kuma, ali ne i jedne marke za katastrofu u Jablanici, Nikšić slavodobitno izjavljuje da je atmosfera bila dobra, da se ugodno osjećao (kao da to narod interesuje) i da je dosta toga urađeno (ne navodeći šta je urađeno za dobrobit Bošnjaka), da je funkcionisanje koalicije u korist građana (ne kaže kojih!), da su dogovorili put za rješavanje otvorenih pitanja kada su u fokusu važni zakoni na putu ka EU, te da će sa svoje („Trojkine“) strane ispoštovati sve što je dogovoreno. Dakle, sve same fraze bez vrijednosti, a posebno bez ozbiljne upotrebne vrijednosti za Bošnjake i za državu BiH.

Autor ovoga teksta pravovremeno je uputio probosanskim strankama (9.11.) pismo u kojem ih upozorava da mjesto Glavnog pregovarača ne smiju prepustiti Dodikovom čovjeku, jer će ga on zloupotrebiti. Isto tako, ustvdio sam da Glavni koordinator za povlačenje sredstava iz evropskih fondova treba da bude Bošnjak, s obzirom da nas nema u domenu finansija ni na entitetskom, na nivou Vijeća ministara BiH, ni značajno u Fiskalnom vijeću UIO BiH. Dakle, zatupao sam posve logičan stav, bojažljivo očekujući da će ga predstavnici „Trojke“ anticipirati. Međutim, znajući da se kod nas često puta u nevrijeme probudi beduinska narav, to se i dogodilo u Banja Luci. Stoga sam javno apelovao da se sada mora najsnažnije uključiti naša akademska zajednica i da ona mora biti četvrti stub Države (nakon zakonodavne, sudske i izvršne vlasti). Jer, stavovi akademske zasjednice, podsebno Bošnjaka, moraju snažno da odjekunu kako u bosanskohercegovačkoj javnosti, tako i šire, a posebno u domenu odbrane naše Države, naše Nacije i našeg sveukupnog kulturološkog bića, znajući da je za to potrebno imati materijalnu podlogu, odnosno konačno shvatiti da svaka politika koja se ne zasniva na novcu, biva isprazna priča (A, Wagner). Zbog toga naglašavam svojevremenu izreku rahmetli velikog Meše Selimovića, koji je kazao da „Bosanci dođu pameti onda kada im ona više neće biti od koristi“. Bojim se da će se to dogoditi i ovaj put, ako se struka povuče, a akademska zajednica prihvati već dobro oprobani projekt, koji se zove šutnja i dobro plaćena hladovina, kao što je već poodavno kod bosanskih političara svih nivoa javno-pravnih kolektiviteta.