Za one koji Vas manje znaju, a sve je manji broj takvih, kako bi u par rečenica predstavili se i rekli, tko je Sandra Bagarić?
- SB je žena koja živi život kroz pjesmu, nasmijana, u stalnoj potrazi za ljepotom, uživa u malim običnim stvarima, voli kroz igru učiti, vesele je transformacije, kopa po emocijama, uživa u trenucima samoće i čitanju, svojom lakoćom življenja uveseljava svoje ukućane, svjesna onoga što ima i zahvalna na svim talentima…

Povezuje nas mjesto rođenja, ja kao Busovljak, iz gradića bez rodilišta rođen sam u Crkvicama – Zenica – Kad ste zadnji put bili u Zenici?
- U Zenici sam završila Osnovnu školu te smo preselili u Sarajevo gdje upisujem Gimnaziju i Srednju muzičku školu flaute i paralelno solo-pjevanja. Svaki dan je bio pun pjesme, harmonije kontrapunkta, otkrivam ljepote Sarajeva, sarajevske raje, učim, uživam u učenju, postajem začarana umjetnošću i njenom moći, počinjem sanjati san koji i danas živim... Prije par godina imala sam koncert u Zeničkom pozorištu. Za Zenicu me veže prekrasno i sigurno djetinjstvo. Moji roditelji imaju u Busovači vikendicu gdje se okupljamo na roštiljima i uživamo u prekrasnoj prirodi, šumi, potocima… bosanska pastorala je neopisivo lijepa, naročito u proljeće kad sve probehara…

Zavičaj je nešto u što je zavita duša – napisah. Koliko je bosanske duše u Vama?
- Divna je to zemlja, puna talentiranih ljudi, prekrasne pastoralne prirode, zemlja u kojoj stoluju tri Boga, bogata kulturom i tradicijom, obdarena nesalomljivim duhom, zemlja mojih djedova u kojoj žive moji roditelji i sestra sa svojom obitelji, zemlja u kojoj sam provela divno i bezbrižno djetinjstvo čiji duh pronosim gdje god da svijetom koračam i citirati ću našeg velikog pjesnika Enesa Kiševića – "Zemlja je svuda zemlja, a ako se po zemlji sudi, možda će i ljudi svuda biti ljudi."

Što Vas je privuklo operi?
- Igra, gluma, kostimi, prekrasne melodije… divno je biti svako malo, netko drugi, a opet biti svoj… Svi mi u sebi nosimo puno likova... ja sam operetni tip, ali moj alter ego je sakralna glazba. U opereti izravno komuniciram s publikom živim tekstom glazbe i ritmom govora tijela, sve izbacujem „na van“, dok u crkvi imam intimnu ispovijed, pobožno sam skrušena, uživam u prirodnoj akustici crkvenih prostora ta sam u promišljanjima sakralnih tekstova i propitkivanja naše prolaznosti. Da se ponovo rodim, izabrala bih isti životni poziv.

Srednje muzičko obrazovanje stekli ste u Zenici i Sarajevu, a potom se zaputili u Zagreb gdje završavate Muzičku akademiju Sveučilišta u klasi sopranistice prof. Ljiljane Molnar-Talajić. I ona je ako ne griješim podcrtana s BiH. Što iz tog vremena nosite u sebi kao uspomenu koja se ne da zaboraviti?
- Moja profesorica na akademiji Ljiljana Molnar – Talajić odškrinula mi je vrata sobe br. 13 u kojoj sam provela najljepše trenutke svoje mladosti, učenja, umjetničkih potraga u društvu velikog pedagoga, svjetske primadone, naše druženje je preraslo u veliko prijateljstvo, obostrano povjerenje, i danas se sjetim svih njenih savjeta i nesebično mi je otkrila mnoge pjevačke tajne.

Madam Troubadour

Bili ste glumica u sljedećim operama: Madame Troubadur, Grofica Marica, Šišmiš, Boccaccio, Noć u Veneciji, Kneginja čardaša, Mala Floramye, Tko pjeva zlo ne misli (ZGK Komedija), Kod bijelog konja (Narodno gledališče Maribor), Ljubavni napitak (HNK Split), s kojim bi novim ulogama mogli nadopuniti ovaj impresivni niz?
- Danas sam se okušala u svim scenskim formama, koketirala s mnogim žanrovima, pomicala svoje granice, od opere, operete, mjuzikla, dramskih uloga, žirija do TV sapunica, voditeljstva, zaštitnih lica raznih brendova, sve sam to radila s velikim veseljem i odgovornošću te me sve to izgradilo u svestranu umjetnicu koja je imala hrabrosti odškrinuti mnoga vrata te doći do simpatija publike, gledatelja, slušatelja.
Imala sam ogromnu sreću, startala sam s glavnom ulogom u opereti „Madam Troubadour“ te već 30 godina igram glavne uloge. Moja intuicija je znala prepoznati medijski atraktivne angažmane, ali velikim svojim uspjehom smatram i angažmane koje sam odbila...
Ja sam Sylva, kneginja čardaša! Kalman mi je oduvijek bio omiljen skladatelj, uloge strastvene, temperamentne, ranjive, melodramatične, koketne i kapriciozne, hrabre, žene koje su u ono doba pomjerale granice, zanosnim melodijama dolazile do srca slušatelja, pomalo kitnjaste, ali nikada banalne, moćne i bogate partiture, dramaturške dubine, unatoč šlagerskoj dopadljivosti to je briljantan duboko emotivan notni zapis, paleta likova sjajnih kontrapunkta, čardaši, valceri i naravno Happy End.
Igrala sam Anu Šafranek u mjuziklu „Tko pjeva, zlo ne misli“, preko stotinjak predstava... Petrunjelu u „Dundo Maroje, Brigitte u mjuziklu „Byron“... Primarno sam u mom matičnom Kazalištu „Komedija“ držala operetni repertoar. Vlado Štefančić pomno je razmišljao o mom scenskom odrastanju. Ponudivši mi ulogu Nine Filipovne u mjuziklu Jalta, Jalta, moj prvi odgovor je bio negativan jer sam tu ulogu uvijek vezivala uz karizmatičnu interpretaciju Sande Langerholz i iskreno, prepala sam se usporedbi... nakon par razgovora s Vladom, ohrabrio me, danas sam mu beskrajno zahvalna jer sam na toj ulozi jako glumački profitirala te otkrila u sebi još dosta slojevitosti i imala hrabrosti razbiti stereotipe.
Mjuzikl je puno prihvatljivija i modernija muzička forma od opere i operete te mu danas rado pristupaju i izvođači i autori, i upravo zbog svoje „pitkosti“ ima mnogobrojnu publiku. Darko je napisao mjuzikl „Byron“ na libreto Mire Gavrana koji je izveden u Komediji i dobio nagradu Hrvatskog glumišta, a trenutno igram u mjuziklu „Ljepotica i zvijer“ i „Jalti“.

Zapaženi su vaši brojni nastupi širom svijeta kao i nastupi u reklamnim spotovima i kampanjama. Za HTV nastupali ste u muzičkoj emisiji Za srce i dušu. Trenutno ste angažirana u zagrebačkom teatru Komedija, i što još novoga ima a da nije u ovom mom predlošku pitanja?
- Koncertom 21. prosinca u mom matičnom Kazalištu Komedija proslaviti ću 30 godina umjetničkog rada. Iako je cijela ova godina u obljetničkom raspoloženju, imala sam tridesetak koncerata od Sarajeva, Crne Gore i Hrvatske, u kazalištu igram u mjuziklima Jalta, Jalta i Ljepotica i zvijer.

Srednje glazbeno obrazovanje stekli ste u Zenici i Sarajevu, a potom je vašu bezbrižnost prekinuo rat. U Zagreb ste došli 1992., kao 18-godišnjakinja, iz ratnog Sarajeva. Kako pamtite, pamtite li rat, ili ga potiskujete u sebi? Kako se nosite s Tim sjećanjem?
- U kolovozu 1992. godine cijela obitelj dolazi u Zagreb, ne volim govoriti o tom ratnom razdoblju, preko noći sam odrasla, nisam si mogla dopustiti puno traženja i neodgovornih postupaka mladosti, roditelji su otišli u Njemačku da bi mogli školovati sestru i mene, sigurnost obiteljskog života je poljuljana, gubitak krova nad glavom, neizvjesnost i strah, naglo su ušli u naše živote, trebalo je puno snage skupiti za taj razrušeni mozaik, ja sam našla utjehu u umjetnosti, bijeg u glazbu i riječ gdje se slave humanost, dobrota, ljubav, zajedništvo...

Ovo me se toliko dojmilo. U Zagrebu ste upisali Muzičku akademiju i prvi dan tamo upoznali sadašnjeg supruga, pijanista Darka Domitrovića, koji je radio kao viši korepetitor na Odjelu solo pjevanja. Vaša veza bila je tajna s obzirom na to da je Darko ipak bio Vaš profesor. A na prvom zajedničkom ljetovanju, nakon čašice vina vi ste kleknuli i zaprosili Darka koji je pristao voljeti vas do kraja život. Recite mi nešto o tome.
- U sobi br. 13 na Muzičkoj akademiji ugledasmo se, on pomisli - “uf, nevolja”, ja - “evo oca moje djece”…, ostalo je povijest… Mi smo u brak ušli zaista iz ogromne obostrane ljubavi, povremeni potresi nas nisu uspjeli poljuljati, dapače možda su nas i zbližili još više, odlučili smo ulagati i rasti zajedno, pratiti se i pokušati ići istim smjerovima, biti podrška u životu jedno drugome, imamo uspomene i povijest, ponosni smo na naše zajedništvo, imamo još jako puno planova koje bismo voljeli ostvariti, uživamo u sličnim, ako ne već i istim stvarima, nasmijavamo jedno drugo i smijemo se skupa. Naša glazbena pratnja je jedna bogata partitura sa svim krešendima i dekrešendima, ad libitumima, koronama, pianima i fortima, povremenim modulacijama u puno boja i još uvijek ispisujemo našu Sonatu od sna...

Muzičku akademiju završili ste u klasi sopranistice prof. Ljiljane Molnar-Talajić koju volite nazvati svojom scenskom majkom. Pjevala ste u Madame Troubadur;, Grofici Marici;, Šišmišu, Boccaccio;, Noć u Veneciji;, Kneginja čardaša;, Mala Floramye,Tko pjeva zlo ne misli;, Kod bijelog konja;, Ljubavni napitak;, Jalta, Jalta;... Zagreb je, priznali ste, u vama prepoznao vedrinu, spontanost i osmijeh koji otvara sva vrata. Vi ste pak demistificirali operu, operetu, uopće tu klasičnu glazbu koja je, kao, bila nedodirljiva. U srca Zagrepčana ušli ste preko televizije, koketirajući s lakim žanrovima, ali došli ste i do one kumice na placu.
- Dobila sam jako puno talenata... na meni je da radim na njima i da ih dijelim, dopadljiva ambalaža je uvelike olakšala moj probitak na scenu, ali u mom slučaju puno više igram na kartu vedrog karaktera, otvorenosti, temperamenta, iskrenosti, ne kopiram, svoja sam, volim sa igrati, obožavam transformacije, odabirom repertoara i uloga šaljem poruku svog životnog mota, kao npr. „Ja ljubim“, „Život je lijep“.

Objavili ste i tri CD-a, Na prvom je “Sonata od sna” Darko uglazbio ljubavnu poeziju Enesa Kiševića, a glumac Boris Pavlenić i Vi pjevate i recitirate. CD BelCante “Teatar marmelade” suradnja je s Martinom Tomčić i Zdravkom Šljivcem, te Simfonijskim orkestrom HRT-a, kroz eksperiment kako doživjeti klasiku u novom ruhu, dopadljivo, populistički, u duhu vremena. Treći CD “Adagio” koncertni je sakralni program, posvećen Ljiljani Molnar Talajić, jedna druga Vi, ozbiljna, obučena do grla, a zapravo potpuno glazbeno razgolićena. Što bi u međuvremenu izašlo mogli dodati ovome nizu?
- Do sada sam snimila pet CD izdanja – Sonata od sna (ljubavna poezija Enesa Kiševića koju je uglazbio Darko), BelCante (cross over klasika s Martinom Tomčić i Simfonijskim orkestrom HRT), Adagio (sakralna glazba), Sjećanja (Hrvatska vokalna lirika s Darkom), Happy End (opereta s orkestrom Zagrebačke filharmonije) i božićni CD “Kyrie eleison”.

U sretnom ste braku s Darkom Domitrovićem više od 20 godina te imate dva sina Marka i Lovru. Kakvi su njihovi pogledi na kraj iz kojeg dolazite?
- Moji sinovi su ponosni na svoje bosanske gene, vole sve što je vezano za BiH.