Dokumentarni film Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine “Samir Mehić Bowie – Pisma iz Srebrenice” premijerno je prikazan na 30. Sarajevo Film Festivalu u programu “Suočavanje s prošlošću“.

S još tri kratkometražna filma, dokumentarac novinarke Detektora Lamije Grebo u punoj kino sali doživio je svoju premijeru.

Grebo je nakon prikazivanja filma kazala da BIRN BiH uvijek želi predstaviti drugačije priče za koje ljudi vjerovatno nisu čuli. Dodala je da su u konkretnom slučaju željeli prikazati da žrtve iz Srebrenice nisu samo brojke, da postoje pojedinačne priče te da je ovaj film prirodni prijelaz iz priče na kojoj je radila prije nekoliko godina.

Prisjetila se kako je otišla u Srebrenicu i pričala sa Samirovim prijateljima i porodicom, nakon čega su pronašli pisma, a kroz njih imali i Samira koji je ispričao jedan dio svoje priče. Dodala je da je kreiranje ovoga filma suprotstavljanje negiranjima genocida.

“Mislim da je to jako zanimljivo, da ljudi nikad ne uzimaju u obzir da je u Srebrenici postojao život prije rata, prije genocida. Srebrenica nije samo o genocidu. Imala je sasvim normalan život i mi smo ljude željeli podsjetiti na to“, izjavila je ona te dodala da im je bilo važno predstaviti Srebrenicu u nešto drugačijem svjetlu, kroz muziku i rock'n'roll.

Film je urađen u saradnji s Memorijalnim centrom Srebrenica. U proljeće 1992. godine, rat razdvaja prijatelje i članove rock'n'roll muzičkog benda. Bubnjar Faruk odlazi iz Srebrenice, dok gitarista Samir ostaje u gradu. Preko pisama oni sanjaju ponovni susret, sve do jula 1995. godine.

Uz autoricu Lamiju Grebo, film je montirao Elvedin Zorlak, urednik je Semir Mujkić, producent Denis Džidić, a snimatelj Mirza Mršo. Zamjenica urednika je Džana Brkanić. U igranim scenama filma, Mehića igra glumac Igor Skvarica.

Direktor fotografije igranog dijela filma je Alen Alilović, uz operatera kamere Mirzu Mršu i prvog asistenta kamere Farisa Dobraču. Ton je zabilježio Samir Hrković, a kompozitor muzike za film je Dino Šukalo.

“Ja sam novinarka i moj svakodnevni posao je da pričam s ljudima koji su doživjeli rat i ove priče moraju biti ispričane. Mi smo društvo koje nikada nije pravilno suočeno s posljedicama rata. Nemamo jasne podatke koliko ljudi boluje od PTSP-a i svako ko je imao kontakt s ratom pati na ovaj ili drugi način”, pojasnila je Grebo.

Dio ekipe koji je radio na filmu “Samir Mehić Bowie – Pisma iz Srebrenice” /Foto: BIRN BiH/

Željko Stanetić, režiser filma “Milena“ koji je sinoć prikazan, prisjetio se kako je prije sedam ili nešto više godina imao ideju da napravi dokumentarac o nasilnoj mobilizaciji, ali je tokom skupljanja intervjua počeo pratiti suđenje u Beogradu, nakon čega je povezao tačku koju ranije nije uviđao. Kazao je da nije mogao vjerovati da su neki ljudi iz Hrvatske bili poslani u Srebrenicu.

On je izjavio da je njegov prvi kontakt s ratom bio kada je imao devet godina i kada je slušao priče svoje majke i tetke koja je s mužem iz Bihaća došla u Srbiju. Kazao je da je tokom slušanja priča, ali i na studijima, mislio o važnosti ove teme.

“Onda sam počeo raditi s različitim organizacijama u regionu i kako je ova grupa ljudi uvijek na marginama. Niko ne zna o nasilnoj mobilizaciji i šta to zapravo znači, je li to drugačije od regularne mobilizacije osobe iz države u kojoj je rođena. Kopao sam dublje i dublje, i u jednom momentu smo kolege i ja iz Vojvođanskog građanskog centra odlučili, s obzirom da je veliki broj ovih ljudi iz Vojvodine, da skupimo ova iskustva, tako da smo više od dvije godine kucali ljudima na vratima i pokušavali smo im ponuditi, kao novinari s terena, jedan siguran prostor“, kazao je on.

Film Stanetića govori o Mileni i Stevanu koji 1995. bježe iz Hrvatske u Srbiju. Dvije decenije poslije, njihovo iskustvo bilježi novinarka koja istražuje izbjegličke priče.

Stanetić je kazao da je ovaj film odlučio predstaviti iz ženske perspektive i ispričati priču o Stevanu kroz Milenu, jer žene u ovom regionu u pričama o ratu kao da nisu ni postojale, ukoliko nisu bile direktne žrtve.

“Ja ne znam koliko je ljudi u mom gradu povlačilo okidač u ovom ratu jer nemamo dovoljno suđenja kako bismo saznali sve o njima. Ali brojke se ne poklapaju, čak i u ovom slučaju – zvuči mi čudno da je sedam osoba moglo ubiti 1.313 osoba. Tako da mislim da mnogo ljudi koji su radili loše stvari žive među nama i umrijet će bez suđenja“, naveo je on.

Sinoć je prikazan i film “Čovjek koji nije mogao šutjeti“ koji govori o 27. februaru 1993., kada su srpske snage u Štrpcima zaustavile putnički voz i izvele civile, a samo jedan od 500 drugih putnika im se usudio suprotstaviti.

Panel-diskusija nakon projekcije filmova. Foto: BIRN BiH

Režiser Nebojša Slijepčević je ispričao da je o Tomi Buzovu i tome šta se desilo u Štrpcima saznao od novinara Borisa Dežulovića, koji je na 20. godišnjicu ovog zločina napisao tekst o razlozima zbog kojih je Buzov zaboravljen u Hrvatskoj, Srbiji i BiH.

“Svjedočim iz prve ruke da je Tomo Buzov bio skoro nepoznat, iako je bio Hrvat koji je rođen u Hrvatskoj i bio je heroj koji je spasio život čovjeka kojeg nije poznavao, a koji je bio s njim u vozu. On je neko koga vrijedi pamtiti, ali nacionalistički narativi koji su dominanti u Hrvatskoj kažu da on nije dobar Hrvat“, naveo je Slijepčević.

Prema njegovim riječima, ova priča je vrijedna spomena, ne kao lekcija iz historije, nego kao nešto što nam mnogo govori o sadašnjosti.

“Publika gleda film, prati glavnog heroja i s njim se identifikuju, ali ne smatram da iko od nas ima pravo da se identifikuje s Tomom Buzovom. Mislim i počinjem od sebe, ja da sam bio u vozu, poprilično sam siguran da ne bih ništa uradio jer bih bio uplašen i vjerujem, kao i većina nas, da se publika ne bi ponašala kao Tomo Buzov, nego kao Dragan“, kazao je on.

Uz ova tri filma, prikazan je i esejistički lični kratki dokumentarac “Izlaz kroz ludaru“ koji priča priču o vojniku koji nikada nije htio povući obarač, a njegovo protivljenje ga dovodi do vojnog zatvora. /Aida Trepanić, detektor.ba/