Bahrija Jakupović iz Kozarca imao je 23 godine kada je u avgustu 1992. određen u konvoj logoraša iz “Trnopolja” koji će krenuti na razmjenu prema Travniku, a više od 200 ih je potom ubijeno na lokalitetu Korićanskih stijena.

U koloni autobusa i kamiona u tom trenutku bilo je oko 1.200 logoraša iz Prijedora, civila nesrpske nacionalnosti, a koje su sprovodili pripadnici Interventne jedinice prijedorske policije.

Kolona je u kanjonu Ugra zaustavljena, a Jakupović je određen sa još oko 220 ljudi da uđe u autobuse koji su krenuli na Korićanske stijene, 15-ak kilometara od tadašnjeg Skender-Vakufa. Objašnjava kako su ih po dolasku na lokalitet Korićanskih stijena istjerali iz autobusa.

“Postrojili su nas u dva reda. Bili smo okrenuti prema provaliji i morali smo čučnuti. Ja sam se nalazio u drugom redu. Tad nisam znao šta se dešava. Nešto su govorili, ‘živi za žive, mrtvi za mrtve’, i onda su počeli pucati u nas. Svuda su se čuli jauci. Bio je jedan ispred mene. Ja sam njega oborio i ja sam za njim skočio. Sad kad vidim koliko je duboko, možda ne bih ni skočio”, priča svoju ispovijest Jakupović za Detektor.

Kako je rekao, pao je niz provaliju, ali, na sreću, nije bio ranjen, te se mogao dočekati na noge. Na dnu provalije je vidio da ima neki stari mlin, gdje je sačekao da odu pripadnici policije koji su ih sprovodili.

“Tu su bili jauci ljudi koji još nisu bili mrtvi. Ja sam se vratio da vidim da li ima još ko živ. Međutim, ti što su nas sprovodili, takođe su se vratili, pucali su dolje i bacali bombe. Ja sam se sakrio iza jedne stijene. Neko je uzviknuo sa obližnjeg brda: ‘Ima još živih.’ Pucali su na mene, ali sam uspio pobjeći”, dodaje Jakupović.

Jakupović je jedan od 10-ak osoba koje su preživjele strijeljanje na Korićanskim stijenama 21. avgusta 1992. godine. Nakon što je preživio strijeljanje, lutao je okolinom dva dana i opet je uhvaćen te odveden u bolnicu u Banjaluci, a nedugo zatim je razmijenjen posredstvom Crvenog krsta.

Danas je, kako priča, tek drugi put od tada došao na mjesto gdje je pukom srećom preživio, te je zajedno sa svojim sugrađanima odao počast ubijenima na ovom lokalitetu.

Nekoliko stotina građana u znak sjećanja na ovaj zločin bacilo je ruže i vijence u jamu u kojoj su ubijeni logoraši.

Munevera Avdić, predsjednica Organizacije porodica šehida, poginulih osoba Vrbanja – Kotor-Varoš, kaže da je na Korićanskim stijenama ubijen i jedan dio njenih sugrađana, te da je nađeno i pet tijela osoba iz ove opštine.

“Naše pretpostavke kada je riječ o ljudima iz Kotor-Varoši jesu da su oni možda čak i ubijeni na drugim mjestima, a da bi se prikrio zločin, oni su dovezeni ovdje, tri Hrvata i dva Bošnjaka”, kaže Avdić.

Kako je rekla, još uvijek se traži ogroman broj osoba iz Kotor-Varoši koje su nestale, te je pozvala sve institucije da intenziviraju napore da bi se saznala sudbina i ostalih koji se vode kao nestali, a za koje se pretpostavlja da su žrtve ovog i sličnih zločina.

“Izumrijećemo ali moramo ovo prenositi na naša pokoljenja i ne smije se nikad zaboraviti, nikome ponoviti”, navela je Avdić.

Bahrija Jakupović (Foto: BIRN BiH)

Predsjednik Saveza logoraša BiH Seid Omerović kaže da zločin na Korićanskim stijenama nad 224 logoraša predstavlja trostruku egzekuciju.

“Prvi oblik egzekucije bilo je samo strijeljanje logoraša nad ovom provalijom, gdje smo danas prisutni. Drugi oblik egzekucije je sam pad u ambis ubijenih i ranjenih logoraša, i treći oblik egzekucije je bilo naknadno mitraljiranje i bacanje bombi na ubijene i ranjene logoraše koji su već bili dolje”, kaže Omerović.

Podsjetio je i da je najveći broj ekshumacija tijela sa lokaliteta Korićanskih stijena bio između 2013. i 2017. godine.

Mirsad Duratović, predsjednik Saveza logoraša regije Banjaluka, podsjetio je da je prije 10-ak godina na mjestu zločina postavljena spomen-ploča, ali je samo nekoliko časova nakon toga neko uklonio.

“Ovo nije jedino mjesto, nažalost, bez spomen-obilježja, a ni jedino mjesto gdje su ubijana lica nesrpske nacionalnosti. Imamo preko 500 lokacija gdje su ubijani Prijedorčani nesrpske nacionalnosti”, izjavio je Duratović.

Kako je rekao, zločin na Korićanskim stijenama je kruna zločina Interventnog voda prijedorske policije, te da su mnogi pripadnici pomenutog voda osuđeni za ratne zločine.

“Neki su čak presuđeni za dva ili tri zločina, vode se još uvijek i neki procesi, ali i istrage, i biće još procesa za Korićanske stijene, ali i za taj Interventni vod”, zaključio je Duratović.

Detektor je u “Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH” analizirao presude Haškog tribunala u kojima je utvrđeno da su srpske snage, odnosno policajci iz Prijedora, 21. avgusta 1992. na Korićanskim stijenama na planini Vlašić ubili oko 200 muškaraca, kojima je bilo naređeno da izađu iz autobusa i kleknu na ivicu provalije.

Darko Mrđa, bivši pripadnik Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Prijedor, zbog ovog zločina je u Haškom tribunalu osuđen na 17 godina zatvora, nakon priznanja krivnje.

U Sudu BiH je za ovaj zločin pravosnažno osuđeno deset prijedorskih policajaca. Kazne dugotrajnog zatvora od po 23 godine dobili su Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja. Zoran Babić je osuđen na 22 godine, a Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu zatvora. Kazna od 15 godina zatvora izrečena je Željku Stojniću. Damir Ivanković je osuđen na 14 godina, Ljubiša Četić na 13, a Gordan Đurić na osam godina zatvora, i njima trojici su kazne izrečene po sporazumima o priznanju krivnje. (Đorđe Vujatović, detektor.ba).