OD EUROPSKOG PARLAMENTA 15. JANUARA 2009. DO GENERALNE SKUPŠTINE UJEDINJENIH NACIJA
23. MAJA, 2024.
Nije bilo tako davno. Prije šesnaest godina dok sam 2008. god. spremao džumansku hutbu u Potočarima povodom 11. jula, koji je te godine padao baš u petak, dobio sam telefonski poziv iz Londona od prijatelja Abdullaha Faliqa, bangladeškog muslimana. Očekivao sam da me zove kako bi mi izrazio suosjećanje povodom 11. jula. No, otkrilo se da on uopće nije svjestan značenja tog datuma. Ne znam ko je od nas dvojice bio više postiđen – on što ne zna šta je 11. juli za Srebrenicu ili ja što ga nisam tome poučio.

Shvatio sam tada da smo mi ti koji treba da učimo Europu, posebno muslimane u njoj, da se sjećaju 11. jula u Srebrenici, kao opomenu na zlo genocida nad Bošnjacima – muslimanima.

Da, shvatio sam da je na početku uvijek bila riječ, koju sam imao u svojstvu reisu-l-uleme u Bošnjaka i koja je imala najveći odjek baš u Potočarima. Nisam bio siguran hoću li biti shvaćen, ali bez rizika nema ni uspjeha. Tom prilikom napisao sam i objavio sa minbera u Potočarima na džumi-namazu poziv Europi (Europskom parlamentu) da „11. jul proglasi danom žalosti u kojem bi se svi ljudi i narodi Evrope obavezali jedni drugima da se više nikad i nikome neće ponoviti holokaust i genocid“ sa dovom:
Allahu Uzvišeni!
Neka tuga bude nada!
Neka osveta bude pravda!
Neka majčina suza bude dova
Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

Znao sam da su me svi čuli, ali nisam znao kako da uvjerim Europski parlament da donese rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici 11. jula, 1995. No, znao sam da iskren nijjet uvijek nađe put do uspjeha.

U međuvremenu, posjetio sam Njujork, gdje sam se rado viđao sa Bošnjacima/Bosancima, koji žude za Bosnom. Jedan od meni dragih i vrijednih Sarajlija u Njujurku je Haris Hromić, kojeg sam zamolio da nađe najboljeg američkog pravnika, koji bi nam napisao tekst rezolucije o sjećanju 11. jula na genocid u Srebrenici, koji bi bio prihvatljiv za Europski parlament. Bez pogovora, Haris je za 48 sati uradio zadaću.

Upravo taj tekst je delegacija „Udruženja majki Srebrenice i Žepe“ na čelu sa Munirom Subašić predala u Brisalu potpredsjednici Evropskog parlamenta Diani Wallis iz političke grupacije Liberala i Demokrata za Evropu (ALDE) uz posredništvo slovenskog poslanika u EP Jelka Kacina (LDS/ALDE). Tri mjeseca nakon toga, 19. januara, 2009. god., Europski parlament je sa 556 glasova „za“, 9 glasova „protiv“ i 22 glasa „uzdržanih“ usvojio rezoluciju o Srebrenici kojom se 11. juli proglašava evropskim Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Tako je sve počelo iz Potočara u petak sa minbera na džumi-namazu, 11. jula 2008. da bi se jučer (23. maja 2024.) na Generalnoj skupština UN-a krunisao glas žrtava srpskog genocida u Srebrenici sa porukom „nikad više“ genocid nigdje i nikome.

Osamdeset četiri (84) savjesne i odgovorne članice UN-a su digle svoj glas za rezoluciju Generalne skupštine UN-a pod naslovom: Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995., 19 glasova bilo je "protiv" i 68 glasova bilo je „uzdržanih“.

Foto: Esad Krcić, Bošnjaci.Net

Ovim povodom ponovit ću riječi koje sam izgovorio u Potočarima na dan 11. jula 2006. god.:

Svi su drugačiji. I veliki i mali, i moćni i nemoćni. Ovdje u Potočarima veliki su postali mali, a mali su postali hrabri u borbi za istinu i pravdu. Ovdje u Potočarima moćni su ostali sramni, nemoćni su postali uvjereni da će pravda stići svakog zločinca ma koliko bježao i ma koliko se krio. Ovo je dolina bosanskih šehida koja svjedoči o ljudima koji nisu imali dušu da spase nevinog čovjeka.

Istina je naša vjera, pravda je naša sudbina. Bosna je naša mjera suživota, Srebrenica je naše more i naša obala spasa. U njoj se svi možemo utopiti, ali u njoj se svi možemo spasiti.

Uz zahvalnost svima koji su na bilo koji način pridonijeli usvajanju jučerašnje povijesne rezolucije o genocidu nad Bošnjacima – muslimanima u Srebrenici, čestitam srebreničkim majkama i svim majkama svijeta na odvažnosti i upornosti na putu borbe za istinu, pravdu, mir i pomirenje u našoj Bosni, Europi i svijetu.

Ova Rezolucija je najuvjerljiviji dokaz da se zlo genocida ne isplati čak ni onima (Dobrica Ćosić), koji lažu da bi obmanuli sebe, da uteše drugoga; lažu iz samilosti, lažu iz stida, da ohrabre, da sakriju svoju bedu, lažu zbog poštenja. Lažu zbog slobode. Laž je vid (njihovog) srpskog patriotizma i potvrda njihove urođene inteligencije. Lažu stvaralački, maštovito, inventivno, poput Aleksandra Vučića jučer u UN-u, ali porazno i sramno da c(ij)eli sv(ij)et vidi. To je, zapravo, njima najveća i najteža kazna – vlastita b(ij)eda.

Naš sljedeći korak treba da bude zahtjev za kompenzaciju za ratne zločine – genocida, koju Srbija treba da plati žrtvama genocida, a to je, nakon moralne i materijalna kazna, koja se ne može izbjeći. To je uz našu upornost i predanost ostvarljivo kao što se ostvarila i naša ideja o rezolucijama EP i UN-a u Božju i pomoć naših prijatelja u svijetu.

Allahu Milostivi,
Ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;
Ako nas zamrači krivovjerje, osvijetli nam um Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem;
Ako nas zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;
Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (a.s.) hrabrošću;
Ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;
Ako budemo protjerani iz domova, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) voljom za povratkom domovima našim. Amin!