Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo, i Njemu se utječemo od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Allahovo određenje se ne može izbjeći i mi smo svi Njegovi i Njemu se vraćamo. Zadovoljni smo s onim što je On odredio, iako naša srca nose tugu zbog smrti članova iranske predsjedničke delegacije.
Uz dove Uzvišenom Bogu iskreno se molim da predsjedniku Ebrahimu Raisiju i ministru vanjskih poslova Amir-Abdollahianu podari svoju milost, njihovim porodicama strpljenje a narodu Irana dostojanstvo u boli.


Smrt je naša neminovnost. Neko završi na ovaj, neko na onaj način, ali svi se vraćamo našem Stvoritelju. Predsjednik Islamske Republike Iran je zajedno sa svojim saradnicima preselio na bolji svijet. Sada je na istražnim organima Irana da utvrde način grubog prizemljenja predsjedničkog helikoptera kako se još uvijek tretira ova nesreća koja je u smrt odvela predsjednika Ebrahima Raisija, ministra Abdollahiana i njihovih saradnika tog nesretnog 19. maja. Zasad niko ne može sa preciznošću kazati šta je uzrok rušenja helikoptera. Ali, odmah se rodila teorija zavjere prema kojima je jedan avion srušio predsjedničku letjelicu. Izrael je odmah demantirao da on ima ikakve veze sa padom helikoptera i zasada je najizvjesnija mogućnost da je do pada došlo zbog loših vremeskih prilika, kiše, vjetra, guste magle i otežane vidljivosti.

Sada ću Vam ispričati sličan događaj predsjedičke delegaciji Bosne i Hercegovine koja je za prvomajske praznike 1998. godine poletjela iz Sarajeva ka Bosanskoj krajini. Bio je sunčan dan tokom leta ka Bihaću. Iz helikoptera su se vidjeli ljudi koji su toga dana bili obuzeti slavljeničkom atmosferom. U „muzejskom“ helikopteru MI-8 ruske proizvodnje, koji je prepravljen za ovakve prilike, „carovala“ je zaglušujuća buka. Sjedio sam preko puta Alije i teškom mukom smo zbog zaglušujuće buke dogovarali detalje za brifing sa novinarima. On je već bio pripremio neke bilješke. Kada sam ih pročitao upitao me je za mišljenje. Zbog zaglušujuće buke tokom leta ne uspijevamo uspostaviti kontakt, pa ćemo o tome razgovarati kasnije kada stignemo u hotelu Sedra.

Helikopter je sletio na fudbalski stadion u Bihaću. Kao pod konac, pored aut-linije, poredali su se prvi ljudi USK na čelu sa predsjednikom Ismetom Veladžićem i njegovim saradnicima da pozdrave predsjednika Izetbegovića.

Nakon obilaska šehidskih mezarja, predsjednik Izetbegović je u prepunoj dvorani Doma Armije održao slovo o povratku prognanih, o pomirenju i oprostu te o novom vremenu koje dolazi, o obnovi moralnih vrijednosti.

Uvečer smo u „kućnoj“ atmosferi sjedili u hotelu gdje smo gledali intervju koji je Alija Izetbegoviću dao TV Hayat prije polaska na put. Noć je već pala. Prošetali smo pored rječice. Predsjednik je bio u kućnim pantalonama i papučama a na sebi je imao prigrnut polover. Žubor vode je odmarao, što je za Predsjednika bila dobrodošla relaksacija. Alija je, inače, dane provodio u kabinetu u Sarajevu, nije se kretao ulicama, pa je tako izgubio bližu vezu sa vanjskim svijetom i običnim ljudima… Kratkotrajne šetnje u popodnevnim satima unutar rezidencije Konak bile su ipak nedovoljne. Saosjećao sam s njim zbog takvog načina života i, mislim, da su mu godine u politici bile u neku ruku produžetak zatvora u koji je dopao zbog verbalnog delkita .

Drugog dana boravka posjetili smo Cazin gdje je Izetbegović položio kamen-temeljac za medresu «Džemaludin Čaušević», koja se nalazi na jednom uzvišenju na kojem vjetar žestoko „brije“. Nakon posjete Velikoj Kladuši, Bužimu, Sanskom Mostu, Ključu i na kraju posjete ukrcavamo se u helikopter u Bosanskom Petrovcu. Vrijeme za let bilo je nepovoljno nakon obilne kiše koja se sručila na ovaj dio zemlje. Nakon sat vremena leta «uhvaćeni» smo u bijeli «okov». Svuda je bila magla, helikopter se spustio nisko, zarobljeni smo među stijenama, očekujem udar o neku od litica. Na licima strah, ubijeđen sam kao i ostali na tom letu da ćemo se srušiti. Svi u helikopteru smo podigli ruke, učimo Fatihu i druge kuranske sure, molimo Boga za spas. Samo su pripadnici bezbjednosti na nogama, u dramatičnoj komunikaciji s pilotom i «zemljom». Mrak se već počeo spuštati, magla nas „stišće“, svjesni smo da helikopter nije osposobljen za noćni let. Ipak, velikom vještininom pilota letjelica se izvlači iz klopke koju nam je postavila priroda.

Obezbjeđenje naređuje povratak nazad, u Petrovac. Predsjednik, kojeg umiruje sin Bakir, traži od šefa bezbjednosti da se helikopter spusti u Drvaru. Ovaj to odbija. Objašnjava da nije moguće spustiti se u najbliži Drvar, koji je proteklih dana bio zahvaćen velikim neredima. Nema druge, letimo ka Petrovcu. Vidimo u daljini svjetla grada. Napeti smo. Sekunde su bile preduge. Mrak je potpuno osvojio. Ipak, stari ruski helikopter Mi8 mehko se spušta. Napokon, zemlja. Zabrinuti pilot izlazi iz kabine i raportira Aliji Izetbegoviću. Kaže da se pokušao probiti kroz «Kupreška vrata», ali da nije mogao i bojažljivo dodaje kako je tražio mogućnost «proboja» i na drugom mjestu, «ali magla je bila pregusta».

Prvi put sam vidio tako iznerviranog predsjednika Izetbegovića. Nije mogao dočekati da mu pilot preda raport.

-Kad si vidio da ne možeš proći, što nas nisi vratio!!!

Mislim da se odmah pokajao, ali niko nije zamjerio jednom starom čovjeku koji je toliko puta gledao ravno smrti u oči tokom bosanske ratne odiseje. Ipak, i on je samo čovjek, od krvi i mesa. A strah je stalni pratilac svakog od nas.

Dočekali su nas isti zvaničnici. Uzaludan je njihov pokušaj da nagovore Aliju Izetbegovića da prenoćimo i odmorimo se od napornog i uzbudljivog leta, pa da put nastavimo sutra. Tvrdoglavo ostaje pri svom. Formira se eskort. Krećemo automobilima kroz duboku tminu prema glavnom gradu. Alija komunicira sa kćerkom u Sarajevu, traži da mu pripremi omiljenu vruću čorbu…Nakon pet sati vožnje dočekuju nas svjetla usnule prijestolnice… (Knjiga 1, Alija izbliza, str. 115).

(Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića)