BOSNA I HERCEGOVINA U RALJAMA SUSJEDA
Autor: Mehmed Meša Delić Objavljeno: 25. Apr 2024. 16:04:09
Bosna i Hercegovina nije i neće prestati biti strateški interesantnom njenim susjedima od srednjovjekovnog vremena do danas, ali i u buduće. Pa ni u vrijeme moćnog Osmanskog Carstva, oni Bosnu i Hercegovinu nisu ostavljali na miru, a posebno posljednjih dvjesta godina. Osnovni cilj im je da se teritorijalno prošire na njen račun. Da bi u tome uspjeli potrebno je bilo izbrisati je kao geografski i politički pojam. Zato je bilo nužno prvo onemogućiti nacionalnu emancipaciju Bošnjaka – muslimana i učiniti ih ljudima bez nacije, kulture i zemlje. Onemogućiti ih da imaju svoju državu, kao jedinog garanta političke budućnosti Bošnjaka – muslimana i njihovog uključivanja u svjetsku zajednicu naroda. Susjedi su u svim dosadašnjim agresivnim atakovanjima na Bosnu i Hercegovinu instrumentalizirali svoje sunarodnike: bosanske pravoslavce - Srbe, bosanske katolike – Hrvate i slavoljubive i frustrirane muslimane – Bošnjake. Oni su zloupotrebljavali nacionalna i vjerska osjećanja svojih sunarodnika i od njih pravili svoju „petu“ kolonu i izdajnike svoje domovine Bosne i Hercegovine. Svaki put povode za svoje agresivne namjere prema Bosni i Hercegovini obrazlagali su „brigom“ za svoje sunarodnike, „zaštitom“ svoje braće po vjeri, jer ih ko bajagi ugrožavaju njihove komšije Bošnjaci – muslimani. Imamo priliku ovih dana čuti od onih komšija koji su počinili genocid, a slave „Dan oslobođenja Vlasenice“, nakon obavljene 20. kolektivne dženaze žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu. Jedan od četnika iz regije Birač Miroslav Pajić, predsjednik Skupštine Udruženja logoraša koji je izjavio: -Poručujem komšijama muslimanima da ne uzimaju našu istoriju, tradiciju i kulturu. Možemo živjeti u slozi, u dobrim komšijskim odnosima, ali u njihovim težnjama vidimo o bratskoj ljubavi nema šanse. Ovo što sada pokušavaju da nam prepišu, da smo genocidni narod, to je sramno. Dolivaju ulje na vatru kako bi naše borbe i žrtve bile izaludne, izjavio je Pajić. Mada im komšije muslimani nisu ulazili u njihove avlije i nisu im uzimali njihovu historiju, tradiciju i kulturu, jer sve to sami imaju, četnici su komšijama muslimanima dolazili u avlije, na kućne pragove da bi im uzimali živote. Iz ove Pajićeve izjave kao i svake druge kada u tome ne uspiju, agresori su ostavljali svoje sunarodnike i suvjerenike na cjedilu, da sami izglađuju svoje poremećene odnose sa susjedima Bošnjacima – muslimanima. U historiji su poznati primjeri ekspedicije Eugena Savojskog 1697. godine, kada je popalio i opljačkao Sarajevu i sve krajeve kuda je prošao i plašeći se odmazde sa sobom iz Bosne i Hercegovine poveo oko 40.000 katolika. Taj odliv u stanovništvu katolici u Bosni i Hercegovini nikada kasnije nisu mogli namiriti. Isto je bilo za vrijeme vladavine Ante Pavelića. Još nije utvrđeno koliko je on za sobom povukao katolika – Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Srbija i Crna Gora su se skoro navikle da teritorije svojih država proširuju na račun Bosne i Hercegovine. Tu su im na ruku išle ne samo tadašnje evropske velesile, već na žalost i Osmanlije koji su se vojnički opirali političkoj emancipaciji Bošnjaka – muslimana i političkoj autonomiji Bosne u okviru Osmanskog Carstva, u vrijeme kada je tu istu autonomiju davala Srbiji i drugim pravoslavnim kneževinama na Balkanu. I ne samo da Bosni nisu davali autonomiju, već su Srbiju nagradili proširenjem teritorije na račun Bosne. Posljedice takve politike Bosna i Hercegovina i danas trpi. Srbija i Crna Gora su se Osmanlijama „revanširale“ ustankom 1875. godine bosansko – hercegovačkih pravoslavaca, čiji su bili idejni kreatori. Cilj je bio prisjedinjenje Bosne i Hercegovine već u to vrijeme velikoj Srbiji u duhu Garašaninove preporuke. Ovaj ustanak Srbija i Crna Gora su sve vrijeme vojnički i logistički podržavale. Ove zemlje su i tada, baš kao i danas, pravdale da sa ustankom nemaju ništa. Da bi na preporuku tadašnjih velikih sila „prale ruke“ od ustanka, jer su se „veliki“ sporazumjeli i prije Berlinskog kongresa na kome je to formalizirano, da Bosnu i Hercegovinu predaju na upravljanje Austro – Ugarske. Domaći pravoslavci su bili ostavljeni da sa svojim susjedima Bošnjacima – muslimanima, a i sami su tada bili Bošnjaci, popravljaju odnose poremećene u ustanku. Nastamkom kraljevine SHS 1918. godine, inicijativom koja je došla iz Beograda, bosanski pravoslavci – Srbi su atakovali na bošnjačka imanja i njihovu čast, osokoljeni novouspostavljenom vlašću koja nije ništa učinila da spriječi to bezakonje. Poznati su pokolji (genocidi) muslimana 1924. godine u Sandžaku i u periodu 1941. do 1945. godine. Svugdje tamo gdje je kročila četnička noga, koji su bili najdosljedniji u provođenju velikosrpske politike i ideologije „krvi i tla“. Iste metode su primjenjenje i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992. do 1995. godine. Primjenili su metodu pohoda Eugena Savojskog, metoda vladavine Ante Pavelića i vlasti koju je primjenjivao HVO na terenu koji je kontrolirao. Kao što nije bilo nikakve razlike u metodama koje je primjenio Car Dušan kada je napao Bosnu sredinom 14. stoljeća i metoda koje su primjenili „ustanici“ 1875., 1941 do 1945., sa onim metodama koje čine bosanski pravoslavci – Srbi i crnogorski četnici, pod idejnim vođstvom SANU i Srpske pravoslavne crkve (SPC), a pod zaštitom međunarodne zajednice. Kada je riječ o agresiji 1992. do 1995. godine na Bosnu i Hercegovinu, u odnosu na ranije, bitna razlika je u tome što je napadnuta Republika Bosna i Hercegovina kao međunarodno pravno priznata država i članica svjetske zajednice naroda. To je davalo pravo da se posluži svim instrumentima međunarodnog prava da zaštiti svoj teritorijalni integritet i državni suverenitet. Bosnu i Hercegovinu i njene branioce napala je i Srbija i Hrvatska i njihovi sunarodnici, komšije Bošnjaka – muslimana. Druga bitna razlika jeste što je imao ko da brani i odbrani Bosnu i Hercegovinu. Njeni branitelji prvi put od srednjovjekovne Bosne do 90-tih, prošlog stoljeća ne vojuju za volju tuđih careva i kraljeva, već vojuju za svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Iz tih dviju bitnih činjenica proizlaze značajne konsekvence za one domaće stanovnike koji su stali na stranu agresora. S jedne strane, što se njihovo uključenje u agresiju kvalifikuje kao teška izdaja domovine, pa ako neće snositi kaznene konsekvence za izdaju, vjerovatno im je jedini izlaz da biraju drtugu zemlju za svoju buduću domovinu, misleći da dio Bosne i Hercegovine mogu sa sobom ponijeti. Tako je ova agresija (rat), kao i svi dosadašnji pohodi protiv Bosne i Hercegovine, a u koju su sramno bili uključeni i domaći građani (državljani), njima samim vraća kao bumerang, gubitkom svoje domovine. A sada se ljute na Bošnjake – muslimane nad kojima počiniše i genocid, što tako čvrsto stadoše u odbranu i odbraniše cijelovitu Bosnu i Hercegovinu, mada imaše Tuđmanove ustaše i Miloševićeve četnike protiv sebe. U agresiji su i Tuđman i Milošević ušli osiljeni raspolaganjem velikim naoružanjem, protiv golorukog naroda sa lozinkom: „Sve ili ništa“. Golorukom narod bijaše uveden embargo na oružje. Na kraju će, kao i u svim ranijim slučajevima dobiti „ništa“. I jedni i drugi pred licimjernom međunarodnom zajednicom, trebalo je u ovom „vjerskom“ ratu uništiti Bošnjake – muslimane i ukloniti tragove njihove materijalne i duhovne kulture i postojanja, odnosno učiniti genocid nad njima. A one koji bi preživjeli prisilno preseliti u „rezervate“ ili da se vrate „prađedovskoj vjeri“. Čak i promišljeni general Rouz je procijedio iz svojih usta „da rat u Bosni i Hercegovini nije trebao ni počinjati“. Dakle, kada je riječ o Bosni i Hercegovini u strategiji njenih susjeda, Bosna i Hercegovina treba da zna da je susjedi neće ostaviti na miru ni u buduće. Oni će se zbog svjetske političke situacije primiriti, pokušati ponovo „uspavati“ Bošnjake – muslimane propovijedajući najbolje namjere, do prve prilike, kada osjete da je Bosna i Hercegovina slaba, a Bošnjaci – muslimani „uspavani“ ponovo otvoriti svoje ralje i pokušati da ih pokore. Taj scenario i te ralje postoje od kada je i Bosne i Hercegovine i njenih braniooca Bošnjaka – muslimana. Nema ni jednog argumenta zašto bi taj scenario bio promijenjen. Znamo da vuk mijenja dlaku, ali đud nikad. Ali, Bosna i Hercegovina će biti još toliko dugo, koliko ostane sama sebi vjerna, kao što je bila i do sada. |