ENSARIJSKA ULOGA ISLAMSKE ZAJEDNICE U DRUŠTVU
Autor: Dr. Ekrem Tucaković
Objavljeno: 24. Apr 2024. 16:04:39
U vremenima kada ekonomske, pravne, i socijalne neizvjesnosti kidaju niti društva, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini svoju tradicionalnu vjersku ulogu proširuje pred zahtjevom identitetskih izazova kao i promocije općeg dobra među Bošnjacima. Ovaj tekst donosi pregled o tome kako se, suočena s historijskim iskustvima i savremenim izazovima, Islamska zajednica angažira u jačanju društvene kohezije i očuvanju drugih vrijednosti.

Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini historijsko iskustvo i društveni kontekst "tjeraju" da s vremena na vrijeme bude više od “obične” vjerske zajednice. Ovaj iskaz nije rezultat poređenja državno-pravnog i društveno-historijskog položaja dviju ili više vjerskih zajednica ili, pak, previđanja savremenog evropskog konteksta prihvatljivih polja odvojenosti i saradnje državnog i religijskog autoriteta. Razlika se uočava usljed bitno drugačijih društvenih prilika u kojima se treba realizirati vjerska misija te specifičnih historijskih uvjetovanosti.

Višedecenijski stabilna, uređena i materijalno sigurna društva uvjetuju tome prikladnu misiju i djelatni fokus vjerskih zajednica. U ekonomski i pravno nesigurnim i neuređenim društvima, posebno u stanjima ugroženosti fizičkog opstanka naroda ili permanentnog negiranja njegovog identiteta, što je nažalost slučaj s Bošnjacima, prioriteti i djelatni fokus vjerske zajednice nužno jesu i moraju biti drugačiji i toj stvarnosti prilagođeni. Upravo te šire okolnosti obavezuju Islamsku zajednicu da, pored duhovnog, na odmjeren način svojim resursima blagotvorno podstiče opći razvoj i uzdizanje društva u kojem djeluje kako bi ono moglo štititi i sebe i Islamsku zajednicu. Zadovoljstvo pružanjem isključivo obrednih usluga, s obzirom na postojeće okolnosti, bio bi redukcionizam u kojem se ignoriraju realne i suštinske opasnosti i prijetnje po ukupnost života vjerničke zajednice.

S druge strane, odudaranje od prisutne konvencije ili ustaljene javne percepcije društva nosi sa sobom izloženost ozbiljnom nerazumijevanju i riziku. U pravilu, drugačije potrebe vode stanovitom izdvajanju ili percepciji odudaranja od normalnosti, bez obzira šta se pod normalnošću podrazumijeva i ko je definira. "Nenormalnost", pa i "drugačijost", nije lahko nositi na ispravan način, unatoč latentnom pozitivnom potencijalu.

Imajući to u vidu, šta je, dakle, Islamskoj zajednici činiti? Ili, možda, ne treba ništa izuzev uobičajene rutine, odnosno pustiti da stvari teku kuda ih vrijeme i okolnosti usmjere? Ovo drugo, uvjeren sam, treba energično odbaciti.

Ensarijska uloga

Islamska zajednica, poput drugih vjerskih zajednica, ima "svoj" narod - u konkretnom slučaju bošnjački narod u njegovoj ideološkoj i svjetonazorskoj heterogenosti unutar koje se zajednički dijele određene duhovne i(li) kulturne poveznice i ishodišne tačke. Bez naroda bi bila forma lišena sadržaja. Narod mora imati svijest o sebi kao takvom, inače je amorfna grupa pojedinaca. Narod, uz biološke i materijalne, ima nepatvorene duhovne potrebe iz kojih se pojavljuje i potreba za autentičnom vjerskom organizacijom. Na taj način se uspostavlja odnos uzajamnosti, u kojem je narod prvi član tog odnosa. Iz tog prvog i osnovnog, ustvari, emaniraju se ostali ključni odnosi, potrebe i prioriteti.

Vjerska zajednica, naravno u dijelu u kojem jeste organizirana struktura i organizacija, u moralnom i faktičkom smislu na ovom svijetu odgovorna je "svome" narodu, dok pojedinci koji je vode - poput svih ostalih ljudi, ali na nivou individualne odgovornosti - imaju punu i krajnju odgovornost pred Bogom na Danu obračuna. Jasno je da ne postoji kolektivna odgovornost Islamske zajednice pred Bogom, nego isključivo odgovornost njenih pojedinaca u tome da li ispravno i odgovorno ispunjavaju preuzete obaveze i emanate, prije svega doprinoseći općem dobru. Takva konceptualizacija odgovornosti nazire se već u Ebu Bekrovom preuzimanju hilafeta i javnom pozivu da ga se podrži u onom što je dobro i spriječi ili pozove na odgovornost u slučaju pogrešnih postupaka.

U Islamsku zajednicu, kao složenu organizaciju, direktno je uključen značajan ljudski, intelektualni i materijalni potencijal Bošnjaka. Iz te činjenice dodatno proizlaze obaveze. Polazeći od ovih i drugih obaveza i odgovornosti – od kojih su krunske doprinos zaštiti života i dostojanstva – danas se iznimno važnom čini sposobnost pravovremenog redefiniranja i nadogradnje temeljnih polja i načina djelovanja Islamske zajednice, ne zato što su neka od njih bila suštinski pogrešna već stoga što su trenutni izazovi društvene i egzistencijalne zbilje Bosne i Bošnjaka u stanju da dovedu u pitanje kako vrijednosti vjere tako i biološki opstanak naroda. Usljed toga, djelovanje Islamske zajednice ne može podnijeti indiferentnost prema sagledavanju šire slike, nego se mora usmjeravati tako da u svojim implikacijama, koliko je moguće, umanjuje primarno egzistencijalne rizike i opasnosti. Usto, potrebno je osnaživati nacionalnu i duhovnu otpornost prema negativnim tendencijama i, paralelno s tim, razvojne elemente kojima se postiže dobrobit pojedinca i zajednice. Kako bi se u tome uspijevalo, neophodno je razumijevanje dubljih slojeva iz kojih se razvija i na njima izrasta ovovremeni duh i mentalitet naroda, kao i suštinskih sadržaja koji ga dalje u njegovoj ukupnosti formiraju, čime će Islamska zajednica osiguravati pretpostavke za mogućnost valjanog vršenja temeljne misijske zadaće i duhovnog oblikovanja vlastite zajednice. Usmjeravajući svoje djelovanje jače prema tim poljima, unutar bošnjačkog naroda, Islamska zajednica se izraženije pozicionira ili zauzima ensarijsku ulogu, tj. ulogu pomagača, podržavatelja, sudjelovatelja u zaštiti i doprinositelja snaženju i razvoju društva. Tako štiti i sebe. Višeznačna je kur’anska metafora o zajmu koji se drage volje daje Allahu i poslije mnogostruko vraća. (El-Bekare, 245; El-Hadid, 2; Et-Tegabun, 17) Ensarijska uloga donosi mnogostruke koristi, to je investicija u opće i vlastito dobro s dugoročnim efektima.

Razumijevanje ensarijske uloge u vremenu

Ipak, da bi se kvalitetno ispunila ensarijska uloga potrebno je vlastiti položaj i ukupne aktivnosti prosuđivati u kontekstu općeg duha vremena, ali i specifičnog duha balkanskog i bosanskog vremena, naravno, a to je posebno važno, kroz prizmu historijskog iskustva bošnjačkog naroda i muslimana Balkana. Naime, duh vremena, konkretno mjesto (ili okolnosti) i historijsko iskustvo određuju i usmjeravaju sadržaj, karakter, tok i obim individualne i institucionalne reakcije i djelovanja, i svjesnog i refleksnog pojedinačnog i kolektivnog odnosa prema tekućim pojavama i procesima.

Nije ovdje mjesto, a u tome ne vidim ni naročitu korist, ulaziti u filozofske eksplikacije sintagme "duh vremena" (zeitgeist), osim za ovaj tekst funkcionalnog i pojednostavljenog objašnjenja da se pod ovom sintagmom imaju u vidu dominirajuća mišljenja, ideje, intelektualna, društvena i kulturna gibanja i uvjerenja određene epohe koja, sljedstveno tome, preovlađujuće određuju ukupnost pogleda na život konkretnog vremenskog razdoblja. U muslimanskoj bošnjačkoj obrazovnoj tradiciji duh vremena i okolnosti (mjesto) su najranije izraženi u vakufnami Gazi Husrev-bega da se u njegovoj medresi uči ono što zahtijeva mjesto i običaj. Čak i kada je izostajala praktična realizacija ove dalekoumne i progresivne odredbe, bivala je i ostajala snažan intelektualni i kreativni podsticaj.

Šta je za Islamsku zajednicu prioritet prvog reda koji proizlazi iz duha našeg vremena, naših okolnosti i historijskog iskustva? To je svestran napor kojim se osnažuje fizički opstanak naroda u njegovom dostojanstvu, identitetu i državi, tj. fizički i državotvorno preživjeti evropsku povijest i sačuvati vjeru! U prvom planu se pojavljuju dva puta do tog cilja, uz dilemu koji je, u postojećim prilikama, preči ili prvi izbor: a) aktivno raditi na izgradnji vjerske svjesnosti kod Bošnjaka, a potom biti podrška razvoju drugih identiteta, kulturnog i nacionalnog bošnjačkog identiteta gdje se niko ne isključuje niti uvjetuje vjerskom ili ideološkom pripadnošću; b) biti dio podrške izgradnji nacionalne bošnjačke svijesti vezane za bosansku državu sa specifičnim uklonom na afirmaciju islamskog, muslimanskog identiteta i samosvijesti.

Kod drugog izbora polazi se od pretpostavke da se, čuvajući narod i državnu cjelovitost, osigurava ambijent za očuvanje vjere. Ukoliko fizički nestane bošnjačkog naroda, kao što ga je već nestalo s određenih prostora, nestaje i islama i Islamske zajednice, naročito kao činilaca bazične autohtonosti ovog geografskog područja. U krajnjim konsekvencama, ovo nije samo nacionalno i političko pitanje, nego i vjersko. Ta opasnost nestanka vjere s nestankom naroda naslućuje se u dovi koju pred Bitku na Bedru upućuje Muhammed a. s. "Allahu, ako propadne ova šaka muslimana, neće Ti se robovati na Zemlji nakon nje."

Naravno, isključuje se svaka vrsta generalizacije, jer bi bilo apsurdno smatrati kako nacija čuva Allahovu vjeru ("Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti." El-Hidžr, 9), ili da pad jednog naroda vodi općenito padu moći i vrijednosti islama. Naime, ovdje je riječ o bosanskom kontekstu i sasvim konkretnom geografskom području. To dvoje je dovoljan referentni okvir da se može utemeljeno pretpostaviti kako bi s nestankom određenog naroda nestalo njegove vjere i kulture i njihove autohtonosti. Štaviše, historija donosi napretek takvih primjera. Opisujući stradanja u posljednjoj oružanoj agresiji, Alija Isaković zaključuje: "Činjenica je da danas ginemo kao muslimani, ali - zapamtite, bitka se vodi zbog naše zemlje bosanske, a ne zbog naših duša i uvjerenja. (I u Nišu ima muslimana!) Ginemo, dakle, što smo Bosanci, Bošnjaci, vlasnici zemlje, a ne što smo vjernici, jer vjeru možemo ponijeti i u izgnanstvo, da okupator lakše useljava u naše domove i ore naše njive. U tome je suština agresije i smisao naše obrane." (Antologija zla, str. 361)

Opravdani prigovor gornjem stavu dolazi iz činjenice da nas Bog na Sudnjem danu neće pitati za našu naciju i državu, nego za realizaciju vjere iz koje proizlazi vječno spasenje. A vjernički cilj je vječnost. To je tačno, međutim ne smije se previdjeti da se do Sudnjeg dana i vječnosti posljednjih stoljeća dolazi, ipak, kroz pripadnost naciji i državi. Čak kada pojedinac ignorira značaj nacije ili države ili ne osjeća bilo kakvu osim vjerske pripadnosti, ipak koristi usluge nacionalne države i s njenim pasošem putuje. Prema tome, koliko su nacija i država društveni i historijski konstrukti, toliko su danas i neporecive činjenice u kojima se organizira i realizira život pojedinaca i zajednica. U okviru tih činjenica naše savremenosti, vjernik priprema pretpostavke za spasenje i vječnost.

Iskazana potreba redefiniranja temeljnih polja i načina djelovanja, o čemu se promišlja u ovom tekstu, ne tiče se karaktera vjerskih istina, objavljenog Teksta, autentične Tradicije, intervencije u vjersku ortodoksiju pa ni hijerarhiju. Prvenstveno je riječ o pregrupisavanju energija i resursa na ona polja i aktivnosti kojima se osnažuje fizički opstanak i sloboda, učvršćuje identitet i ekonomska neovisnost naroda kao cjeline. Reisul-ulema Čaušević, u praskozorje uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, suočen s mnogobrojnim zločinima nad bošnjačkim narodom i nemoći da se narod zaštiti, zavapio je pred francuskim novinarom: "Mi ćemo nepravdu podnositi, javni život može da se upravlja bez nas, ali neka se respektira barem naš život, naša čast i naš imetak. Zar je to suviše zahtijevati (tražiti)".

Vapaj reisul-uleme Čauševića i danas odzvanja kao upozorenje da se više ne dolazi u okolnosti u kojima se mora podnositi nepravda i pristajati da se javnim životom upravlja “bez nas”, tj. ignorirajući vitalne interese i potrebe Bošnjaka i muslimana. Ne zato što to Islamska zajednica neće dopustiti, nego što to neće dopustiti savjesni Bošnjaci, izrasli na snažnoj i autentičnoj podlozi vlastite tradicije i duhovnosti čije vrijednosti u predstavničkom, kulturnom i ekonomskom životu ponosno nose sa sobom i postaju im granične linije ispod kojih se ne ide. U kreiranju ambijenta za izrastanje takvih generacija Bošnjaka ogleda se ensarijska uloga i doprinos Islamske zajednice, pri čemu ona nije aktivni igrač na sekularnom terenu društvenih procesa već aktivni edukator i moralni korektor unutar vlastitog legitimnog polja. Riječ je o kontinuiranom radu s narodom i u narodu, s ciljem podsticanja i izrastanja raznovrsnih civilnih i društvenih struktura na autentičnim vrijednostima morala i kulture i jačanja međubošnjačke kohezije. Bez snažnih i mnogostrukih kohezivnih niti i mreža, zajednica i društvo se raspadaju. Iz kredibilne mreže organizacija civilnog društva, kulturnog života, predstavničkog, političkog i ekonomskog sektora koje karakterizira visoka svijest o identitetu, zajedničkoj sudbini, solidarnosti, zajedničkim naporima, žrtvama i nadanjima, ustvari, treba da se pojavljuje uvijek svježa i svjesna nacionalna avangarda u svim ovim sektorima. Osviješteni i sektorski kvalificirani mnogobrojan društveni sloj može dobrom sinergijom efikasno osigurati stabilan i siguran položaj naroda u svim okolnostima.

Kreacija i inoviranje autentičnog modela

Islamska zajednica je, iz više razloga, rijetko kada mogla ići utabanim stazama. Moglo bi se reći, s obzirom na njeno polje djelovanja i geografski prostor, da takvih staza nema. S druge strane, ništa što je bilo ne može se identično prenijeti i preslikati na današnje prilike, koje za Bošnjake u postojećim okolnostima mogu biti prelomne i prekretne, a usto oblikuju se u potpuno novim društvenim procesima. Stoga joj preostaje stalna kreacija i inoviranje vlastitog autentičnog modela organizacije i djelovanja na svojim duhovnim izvorima i tradicijama. Implementacija tuđih modela ili posezanje za hibridom često ima mnogostruke nuspojave i gubitak autentičnosti.

Da bi se razvijao autentičan i vjerodostojan vlastiti model, prvo se mora sebe i svoju historiju znati (umjesto poznavati), ne kao zbir pukih historijskih činjenica i opisa, nego kao sintetizirano znanje relevantno i orijentirajuće u sadašnjosti. Primjera radi, mi još uvijek čekamo “svojom” rukom ispisanu opću historiju Islamske zajednice, kulturnu historiju Islamske zajednice, čekamo da se pregledno sredi njena arhiva, a nema autentične i utemeljene historije bez sređenog i proučenog arhiva. Zato je, u suštini, naše znanje o nama i površno i fragmentarno, a iz te površnosti ne možemo sebe definirati niti se valjano i stabilno usmjeravati prema budućnosti.

Može li se uistinu biti bošnjački i muslimanski intelektualac visokih aspiracija i nadanja u društvenom životu, osjetiti i razumjeti srčika i duh bošnjačkog i ovdašnjeg muslimanskog identiteta i pledirati na njegovo vođstvo ako se prethodno studiozno nisu pročitala temeljna djela naših velikih pisaca, historičara, politologa, sociologa, kulturnih teoretičara, životopisi reisul-ulema, značajnih muftija, istaknutih alima, itd?

O modelima i prioritetima rada Islamske zajednice, uključujući i moguće modalitete njene ensarijske uloge, važno je postići preovlađujući konsenzus do kojeg se dolazi kroz otvoreni intelektualni dijalog. U tim dijaloškim i debatnim razmjenama kompetentnih učesnika, odgovornim analitičko-kritičkim sagledavanjima i introspekciji, neminovno će se propitivati temeljne postavke naše samosvijesti, uviđati vlastiti potencijali te historijska i trenutna nesnalaženja. Zdrava interakcija perspektiva izbistrit će kad i koje uloge su potrebnije i u kojem obimu, a nakon toga, s pouzdanjem u Božiju providnost i vođstvo, predano i s radošću raditi.

Historija nam neće suditi po tome u koga smo upirali prstom, nego šta jesmo a šta nismo uradili - a mogli smo. (IIN Preporod)