Cionistički rabini koji pozivaju na istrebljenje palestinskog naroda u Gazi obavljaju time ritual svojevrsnog ideološkog striptiza: skidaju svoje rabinske odore i prikazuju se u bijedi vlastitih religijskih uvjerenja. Bog koji kroz njih govori bog je politike, kapitala, geostrateških interesa, kupoprodajnih odnosa, bog je to probuđene mržnje i civilizacijski oblikovane igre pretvaranja Drugoga u nebrata, nečovjeka, neljudsko biće, životinju, predmet, stvar, kamen koji smeta nozi koja bez smetnje želi hoditi etnički čistim putovima.

Osvajanje zemlje za vlastitog boga, kopljima, mačevima, topovima, zrakoplovima, tenkovima, raketama, dronovima, atomskim bombama – pretvaranje je Boga u vlasnika parcele na Zemlji. Brendiranje tla kao religijskog vlasništva predstavlja spuštanje religije na razinu marketinškog militarizma. Bog postaje vlasnik koji jednom narodu daje mjenicu na točno određenu lokaciju. Da ne donosi tragične posljedice bio bi to materijal za ismijavanje posrednika takvoga boga.

Pozivanje na Boga u ratu, poziv je razumu na ratovanje s religijom. U najmanju ruku s onom koja se na Boga poziva a zahtijeva smrt. Rabini koji, ohrabreni tenkovskim oklopima i bombama pristiglim sa Zapada, pozivaju na ubijanje i žena i djece i svega što je nečisto i nežidovsko, zapravo negiraju bit religijske vjere. Oni sami, puno snažnije nego ateisti, zagovaraju svijet u kojemu religija neće biti potrebna.

No s druge strane, snaga vjere palestinskog naroda, odlučnost tog naroda zatvorenog u logoru na otvorenom, svjedoči jedan sasvim drugačiji odnos prema Bogu. Palestinac, sljedbenik islama, predaje se svom Bogu, ali ne zaboravlja braniti svoju slobodu u ovozemaljskom, svjetovnom životu. I dok su židovski rabini isključivi i ne žele ni kršćane ni muslimane u svetoj zemlji, kršćani i muslimani podjednako osjećaju da sveta zemlja mora pripadati svima, a ne onima koji je marketinški brendiraju odnosno vojno 'očiste'.

Stoljeća koja su iza nas, stoljeća su u kojima se knjigom i mačem, u ime Boga, kolonizirao svijet. Zemlje s prirodnim bogatstvima dobivale bi Svetu riječ, a gubile slobodu, dostojanstvo i sva svoja bogatstva. Povijest kolonijalizma povijest je licemjernog prikrivanja krađe tuđega pod plaštem širenja Božje riječi.
Bog kolonijalizma bio je savršen izgovor za osvajanje tuđeg teritorija. Zemljama 'bez Boga' nuđen je kolonijalni Bog, a sljedbenici kolonijalnog Boga zadovoljavali su se zlatom dijamantima, robovima i naravno poštovanjem Boga.'prenosivog' u obliku knjige. Bog kolonijalizma slagao je cioniste nudeći 'zemlju bez ljudi narodu bez zemlje'. Palestina je bila bogata, lijepa, zemlja u razvoju. Široko je raskrilila svoje ruke dolasku prvih cionista. Palestina je znala da sveta zemlja pripada svima. Nažalost, oni koji su došli s molitvom i molbama na usnama uskoro su podržali politički ambiciozne i na sve spremne teroriste, koji su svetu zemlju poželjeli za samo jedan narod – narod prognanika iz Europe. U početku stidljivo, u uskim krugovima, a onda sve snažnije, počeli su Palestinom odzvanjati oni dijelovi Biblije koji se ne mogu protumačiti bez tenkova, raketa, zatvora, mučenja i 'čišćenja'. Žrtva, koja je stoljećima učila od svojih progonitelja, preuzela je njihovu metodu i postala neskriveni progonitelj predstavnika vjere koja je upravo tom žrtvovanom narodu kroz povijest najviše pomagala – islama.

Biblija nije samo najčitanija odnosno najumnažanija knjiga na svijetu. Ona je i najskuplja knjiga. (Ovdje govorimo o instrumentaliziranju religije za neprihvatljive osvajačke kolonizatorske politike europskih imperija.) Njeno je umnažanje plaćano životima Indijanaca, Asteka, Maja, afrikanaca, Indijaca, mnogih naroda i plemena koji su 'čeznuli' za izrabljivačkom kolonijalnom civilizacijom 's Božjim licencom'. Biblija je bila, a i danas je izgovor za osvajanja i krađu. Jednako kao što je Kur'an bila Objava-izgovor za američko-izraelsku tvorevinu ISIS-a.
Ideju kolonijalizma danas pratimo na našim mobilnim ekranima. Ulovljeni u mrežu industrijaliziranja svijesti posredstvom masovnih i mobilnih medija, mi ipak ulovimo i pokoju informaciju o ljudima koji se pozivaju na Boga da bi proizvodili smrt. Kada je prvi čovjek cionista u otetoj Palestini nedavno izjavio pred cijelim (medijski zarobljenim) svijetom: “Moraš zapamtiti što ti je Amalek učinio, kaže naša Sveta Biblija”, on je pozvao svoj narod, svoje vojnike i sve one koji im žele pomoći da krenu u istrebljenje palestinskog naroda. U Samuelovoj knjizi naime u 15. poglavlju 3. Stih glasi: “Sada idi i udari Amaleka, potpuno uništi sve što imaju i nemoj ih poštedjeti; ali ubijte i muškarca i ženu, dojenče, vola i ovcu, devu i magarca”. Poruka je jasna.

Pitanje je naravno jesu li stoljeća pisanja i prikupljanja pripovijesti Starog zavjeta mogla iznjedriti poruke istinski Bogom nadahnutih ljudi. Je li prijenos s usmene kulture na pisanu donio pravu verziju tog nadahnuća. Je li pobjeda kodeksa knjige nad svitkom značila i takvu vrstu oblikovanja svetosti koja će umnogome odgovarati intrumentaliziranju vjernika a ne njihovoj vjeri ili još manje sreći. Konačno, ljudski je griješiti, a pozivati se na ovakvoga boga zapravo je poistovjećivanje Božanskog spisa s manualom za uporabu neke terorističke grupe.

Veliki cionistički inkvizitor sa svojom terorističkom svitom (Netanyahu i njegova nomenklatura) želi zemlju bez Palestinaca. Da bi uspio u svojoj svjetovnoj, zemaljskoj, egoističnoj i neljudskoj namjeri, on mora probuditi u svojim sljedbenicima vjeru da zločin na koji ih upućuje nije ništa drugo nego ono što je Biblijom obnarodovano. Svoje svjetovne ciljeve proglašava božanskim. Njihovu savjest umiruje biblijskom porukom. Netanyahu je prorok zla. Njegova dijagnoza (izvor njegova proroštva) je egoističko-narcistički poremećaj. Taj će poremećaj povući u duboku provaliju sve one koji ga slijede. Nažalost i narode koji ne izađu iz tenkova i ne pogledaju Zemlju i nebo svojim vlastitim očima.

Pitanje Palestine prema tom egzekutoru nije svjetovno pitanje. To bi valjda trebalo biti pitanje biblijskih dimenzija. To bi valjda trebalo biti nebesko/teološko pitanje 'odabranog naroda'. To bi trebalo biti pitanje realizacije ideje odabranosti židovskog naroda na zemaljskoj kugli. To bi trebalo biti ono što Bog želi a ne on kao politički vođa. Tako Netanyahu u suradnji sa sebi odanim rabinima tumači svoje zemaljske interese nečim nebeskim.

Gaza nam danas omogućuje da zađemo iza kulisa teoloških objava i pozivanja na svete spise. U Palestini se danas pred licem i savješću cijeloga svijeta vrši direktni prijenos ubijanja jednog naroda. Igre gladi i slični SF filmovi mogu se posramiti pred realitetom u Gazi. Tamo se ubija čitav jedan narod, u ime odabranosti od strane Boga, u ime Objave Božje, uz pozivanje na holokaust koji je učinjen nad narodom koji sada ponavlja zlo koje je njemu činjeno.

U svom Prilogu kritici Židovskog pitanja, Karl Marx se u svojim ranim, Ekonomsko-filozofijskim manuskriprima, dotaknuo problema emancipiranja Židova u europskoj sredini, posebno Njemačkoj. Zapisao je niz rečenica koje danas zvuče puno realističnije nego u vrijeme njihova nastanka. Marx je naime problem židovstva vidio dublje od političkog problema religijske slobode. Jednako tako u židovstvu je detektirao crtu koja tek danas, s eksplozijama u Gazi – izlazi na površinu. Židovstvo naime Karl Marx ne gleda samo kao religijsku orijentaciju. U njemu ovaj, dijelom svog obiteljskog stabla Židov, pronalazi elemente koji povezuju svjetovne interese, bogatstvo, želju za posjedovanjem i pitanje odnosa religijske hijerarhije prema istinskim potrebama svakog ljudskog bića.

Marx je donio ključ za razumijevanje odnosa religijskih hijerarhija i ekonomskih interesa pojedinaca i naroda. U pozivanju na Boga vidio je kulise iza kojih se događa nesreća za običnog čovjeka. Kolorit koji stvaraju religijske hijerarhije smatrao je kulisama, a čovjeka nesretnom osobom kojoj su kulise, nažalost, još uvijek potrebne. Među ostalim je zapisao: „Mi ne pretvaramo svjetovna pitanja u teološka. Mi pretvaramo teološka pitanja u svjetovna.“

Rješenje je dakle u stvaranju uvjeta u kojima čovjeku neće biti potrebne religijske hijerarhije. Životne tegobe, smatrao je Marx, proizvod su realnih ekonomskih odnosa i igara umnažanja viška vrijednosti. Pojednostavljeno: Cionistima je Bog samo kulisa iza koje se kriju geostrateški interesi Zapada, osjećaj srama europskih zemalja zbog holokausta, želja da se stvori snažan poligon za pokoravanje zemalja koje je priroda nagradila naftom i istrebljenje naroda kojima je ta nafta ispod njihovih nogu. Bog daje argumente za ubijanje. Bog daje opravdanje i oprost. Sve miriše na križarske ratove.

S druge strane druga potvrda: Samo Bog može pomoći Palestincima osuđenim na medijsku blokadu, glad, žeđ, Palestincima (zasad) napuštenim od civiliziranih vlada svijeta, od civiliziranih naroda, pa i od vlada a dijelom i naroda koji bi barem zbog vjerske sličnosti trebali/morali pokazati više empatije. I, Palestinci su se uistinu duboko ukorijenili u ideji Boga. Njihova vjera će biti predmet mnogih studija koje će se pisati po okončanju ovog genocida. Palestincima, ograđenim zidovima i morem, stjeranim u tunele ispod Gaze, ubijanim, mučenim i zatvaranim, nije ostao na vidiku nijedan drugi horizont osim neba. Nebo je nada na usnama. Na usnama Palestinaca je riječ koju su cionisti ispisivali na transparentima i pokazivali aa brodova dok su uplovljavali u Palestinske luke. Nada je jedini smisao u logoru besmislenog etničkog čišćenja. Nada u Boga nada je u Onoga koji sve vidi i koji sve zna.

Globalne svjetske korporacije proizvode ratove u svijetu, istovremeno prodaju oružje, te sklapaju unosne ugovore za obnove porušenih zemalja u ratovima koje su same proizvele. Krug je to iz kojeg je teško pobjeći. Zatvor je to u koji je medijima zabranjeno ući. Dio je to Palestine o kojemu prosječni građanin cionističke tvorevine, zbog medijske blokade, uglavnom zna vrlo malo ili ništa. Sve je pretvoreno u industriju proizvodnje poslušne cionističke svijesti.
Stogodišnji rat vodi se i lobiranjem/potkupljivanjem najvažnijih osoba Zapada, medija, senatora, kongresmena. Rat se vodio i širio industrijom holokausta. Rat je pontonsko plovilo na napuhanim mješinama laži.

Palestincu ostaje vjerovati u Boga. I malo kada (osim u prvim danima kršćanstva i prvim danima islama) bilo takve istinske vjere. Kršćani su u iščekivanju spasa silazili u katakombe. Sljedbenici islama danas u Palestini tjeraju se u 'palestinske katakombe' – podzemna skloništa i mjesta iz kojih izranja otpor Palestinaca.

Koje je teološko 'pitanje' cionista? Njihovo pitanje je imaju li kao narod koji je preživio holokaust pravo pozvati se na Bibliju i imati vlastitu državu. Njihovo pitanje je imaju li pravo ubijati u ime Boga da bi ostali sami u 'svojoj' zemlji. Pitanja su naizgled opravdana i medijski glasnogovornici cionističke ideje daju sve od sebe da uvjere svijet u cionističko poslanje na Zemlji. Nažalost, još im je Marx rekao da se svjetovna pitanja ne smiju pretvarati u teološka. Ideja o osnivanju cionističke države u zemlji u kojoj su i prije prvog židovskog dolaska živjeli ljudi, a u kojoj su i zadnjih stotinu godina ratovanja za tu zemlju živjeli ljudi, svjetovna je ideja Europljana koji nisu željeli Židove u svojim zemljama. Ideja je to pokušaja istjerivanja nuđenjem nečega što pripada drugome. To je dakle geostrateška ideja kršćanskog cionizma koju su Židovi preuzeli i koju danas pokušavaju do kraja realizirati bez obzira na zločine koje ona sobom donosi.
Europljani Europe i Europljani koji su nakon genocida nad Indijancima postali Amerikanci, danas vrše još jednu presudu nad Židovima. Šalju cionistima oružje za rat protiv Palestinaca, streljivom, tenkovima i zrakoplovima hrane ideju koloniziranja zemlje u ime Božje objave. Prave se da ne znaju da će račun na naplatu doći Židovima cijeloga svijeta. Razgolićenje kolonističke cionističke politike, raskrinkavanje borbe protiv terorizma kao terorističke borbe protiv naroda druge vjere – ostavit će trajnu mrlju na židovskom narodu.

Kada je Veliki cionistički inkvizitor, Netanyahu, pozvao cionističke i 'slobodne' plaćenike svijeta da krenu u rat za oslobođenje njegove države, on je na umu imao geostratešku ideju koju je hranio prvo britanski a nakon njega američki imperijalizam. Europska ovisnost o Americi uplela je u priču i Europljane kojima nije strana ideja koloniziranja nerazvijenih zemalja svijeta (kao niti ideja da se Židovi pošalju bilo gdje samo da nisu u Europi). Židovi su ponovno prevareni od Zapada. Nakon što su bili u getima, nakon kršćanskog cionizma, holokausta i usmjeravanja Židova prema Palestini – danas Europa šalje oružje cionistima da im krvave ruke učini još krvavijim. Primjer Njemačke je indikativan.
Ubijanja i razaranja u Palestini uzrok su rata za zemlju, za bogatstva koja u sebi skriva, za ljepote koje su je gotovo predodredile da bude 'Svetom'. Rat je to za nova područja plasiranja kapitala najvećih svjetskih korporacija koje se 'dobro razumiju' u poruke Starog zavjeta. Rat je to za stvaranje platforme novog uzleta potpuno nove vrste pokoravanja svijeta.

Pandemija je pokazala da kada imate medije, vlade, organizacije i kapital u svojim rukama – čovjek/građanin pretvara se u uplašenu životinju stjeranu u stupicu u kojoj donosi odluku o tome hoće li pristati biti robom ili će biti izopćen iz društva. Pokušaj istrebljenja Palestinaca s očiglednom genocidnom namjerom, nastavak je pandemijske filozofije drugim sredstvima: Čovjek je biće koje treba biti oblikovano Objavom masovnih medija. Čovjek/građanin svoju vjeru dokazuje slijedeći mainstream koji se svakodnevno određuje s masmedijskih oltara. Čovjek je biće čija svijest i savjest ne smiju biti prepušteni slučaju – o njima se brine industrija svijesti.

Kada Karl Marx bilježi: „Ne tražimo tajnu Židova u njegovoj religiji nego tražimo tajnu religije u zbiljskom Židovu. Koja je svjetovna osnova židovstva. Praktična potreba. Sebičnost. Koji je svjetovni kult Židova? Trgovanje. Tko je njegov svjetovni bog? Novac.“ Onda on stavlja u pitanje religijske kulise na koje se cionisti pozivaju. Marx sugerira da je pitanje koje bi se ograničilo na političku emancipaciju Židova u Europi zapravo lažno. Problem vidi dublje. Vidi ga u židovstvu koje je opterećeno željom za posjedovanjem. Vidi ga u svjetovnosti židovskog boga koji se pojavljuje u obliku novca.

Prvi pokušaji rasprodaje osvojenog zemljišta Gaze jednostavan su i svima dohvatljiv dokaz kako nije riječ ni o pitanjima sigurnosti, niti slobode. U pitanju je klanjanje Bogu u obliku novčanice. Sigurnost se inače postiže dogovorom i jednakim pravima za sve a ne protjerivanjem, ubijanjem, rušenjem, zatvaranjem, ograđivanjem. Sloboda se inače postiže povjerenjem koje se mora razvijati kod naroda koji je cioniste u njihovim prvim dolascima lijepo prihvaćao. Današnje rasprodaje osvojenoga (najavljene u Kanadi) i prvi planovi izgradnje naselja u Gazi dokaz su da je njihovo nepovjerenje prema cionistima i te kako bilo opravdano.

Marx piše: „Židov se emancipirao na židovski način, ne samo tako što je prisvojio novčanu moć, nego što je pomoću njega i bez njega novac postao svjetska sila, a praktički židovski duh praktičkim duhom kršćanskih naroda. Židovi su se toliko emancipirali koliko su kršćani postali Židovi.“
Marxove se riječi ne mogu i ne smiju zaboraviti. Na kulturolozima, antropolozima, teolozima, historičarima, sociolozima, pa i filozofima je analiziranje uzroka te vrste židovstva o kojoj piše Karl Marx. Je li odredbeni razlog bio također teološke naravi i proizišao iz kršćansko-židovskog rivalstva? Je li protjerivanje Židova iz građanskog života iz Rima i kasnijih 'rimskih' odnosno kršćanskih provincija rezultiralo isključivošću koja je sada dobila krila s bombama i argumente s granatama? Je li u odluci da se lihvariti mogu samo 'oni drugi' ali ne i braća sadržano i odbijanje svih drugih kao nebraće? Prostora i materijala za analizu ima i previše.

No posebno svjetlo na Marxove riječi baca situacija u Palestini. Nerijetko susrećemo izjave rabina o tome kako treba istrijebiti sve Palestince, kako su palestinska djeca potencijalni 'teroristi', kako su žene svojevrsni inkubatori 'terorista', itd. Bog koji bi tako mislio objavio bi se (potcrtajmo) vojnim priručnikom a ne Objavom. Njegove riječi trebaju se odnositi na svu njegovu djecu koja su braća, a ne samo na one koji su odabranost pretvorili u isključivost, a ne kao odgovornost.

Za kraj ovog uvodnog susreta Marxa i Palestine, još jedna osuda židovstva (onako kako ga Marx vidi): „Novac je revnostan bog Izraela, pred kojim ne smije postojati nijedan drugi bog. Novac ponižava sve čovjekove bogove i pretvara ih u robu. Novac je opća za samu sebe konstituirana vrijednost svih stvari. Stoga je cijeli svijet, čovjekov svijet, kao i prirodu lišio njihove osebujne vrijednosti. Novac, to je čovjeku otuđeno biće njegova rada i njegova postojanja, i to tuđe biće njime vlada, a on mu se moli. Bog Židova se posvjetovio, on je postao svjetovni bog. Zbiljski bog Židova jest mjenica. Njegov bog samo je iluzorna mjenica.”

Marx je humanist i njegovo mišljenje usmjereno je prema ljudskoj emancipaciji. Nje nema bez političke emancipacije. No sama politička emancipacija ne donosi ljudsku slobodu i mogućnost realiziranja ljudskih potencijala. Marx je mislio globalno. Kada je govorio o židovstvu govorio je o toj ljudskoj crti koja je najviše došla do izražaja u židovskom narodu. Kada govori o emancipaciji Nijemaca on također misli na globalno oslobađenje čovjeka. No imajući i to u vidu Marxov novi dolazak u Svetu zemlju tjera nas na razmišljanje. Imajući na umu kumuliranje bogatstva u rukama korporacija i banaka koje ili pripadaju židovskim vlasnicima ili u čijim odborima sjede Židovi, ozbiljno mišljenje ne može se ne pitati: Do koje je mjere Marx bio u pravu?
Je li Palestina zemlja raskrinkavanja lažne svetosti?