Strateški ciljevi odmetničke skupštine sa Pala iz 1992. su u međuvremenu svima poznati. Tih šest strateških ciljeva su tada predstavljali okvir za akcije u nadolazećem ratnom periodu i definisani su kao: državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice, koridor između Semberije i Krajine, uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine i eliminisanje Drine kao granice, uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi, podjela grada Sarajeva i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti te izlaz Rs na more. Analizirajući sa ove vremenske distance gore pobrojane ciljeve, dokazuju se kao omča oko vrata manjeg bosanskohercegovačkog entiteta i dokaz promašaja njegovih tadašnjih stratega. Analizirajući dostignuća ovih ciljeva, ustvari se može govoriti o šest strateških promašaja.

Prvi cilj koji je definisao razgraničenje među narodima je sa neke tačke gledišta (npr. specifična gustina etničke skupine na nekom prostoru) određenim dijelom postignut, međutim ne i potpuno. Ako se uzmu zajedničke tačke koje su ostale narodima u BiH, onda se ne može govoriti o postignućima. Metode koje su korištene da bi se postigao cilj su nedvosmisleno osuđene. Etničko čišćenje i genocid na putu dostignuća tog cilja su osuđeni pred civilizacijom. Po tome su počinioci, organizatori, ideolozi, naratori i svi drugi protagonisti tog genocida pokupili sve najgore zasluge, ponijeli zločinačku hipoteku koju i danas tegle na grbači naroda i zaluđeno teturaju u vremenu i uzaludnoj nadi da će je konačno kapitalizirali. Pri tome pokušavaju prekinuti povrat povjerenja među ljudima svojim redovnim šovinističkim ispadima i nasiljem nad povratnicima Bošnjacima. Dakle, može se tvrditi da nisu u potpunosti uspjeli odvojiti narode nego su nasilno uspjeli uspostaviti oblast za etničko čišćenje u uslovima rata a za eksploatisanje i ponižavanje sopstvenog naroda u miru.
Drugi cilj koji također nije postignut u potpunosti predstavlja koridor povezivanja Semberije i Krajine. Ovaj koridor siromšnih opština i još siromašnijih sela je prekinut bosanskom oazom zvanom Brčko Distrikt. Ova bosanska oaza je integrisala barem trideset posto tog koridora a ekonomski dominira nad skoro devedeset posto ujedinjenih opština na tom koridoru. Finansijski dominira čak i nad zbirom budžeta Banja Luke, Prijedora i Bijeljine kao tačakama za povezivanje na tom koridoru. Fenomen Brčkog kao bosanske oaza i možda oglednog modela našeg daljeg srastanja jeste argument koji potvrđuje da se radi o drugom strateškom promašaju sa Pala.

Koridor duž rijeke Drine koji treba da predstavlja kičmu između istočnih i zapadnih Srba je ustvari slika i prilika grbave i sramne kičme. Dostignuće trećeg cilja sa Pala je ustvari uspostava koridora masovnih grobnica, skrivanih i premještanih leševa, neuspjelih vojnih pobjeda i uzaludnih gubitaka. Trenutna opustošenost sela i gradova na tom koridoru govori o prokletosti akcija koje su se vodile do postizanja trećeg cilja i uspostave koridora duž rijeke Drine. Jedino na tom koridoru, koji treba da spaja istočne i zapadne Srbe, postoji memorijalni centar svjetskog pamćenja kao svjedok zločinačkih namjera sa obje srane Drine i patnje mučenika. Potpuni strateški promašaj je takvo nešto i osmisliti i realizirati.

Četvrti cilj koji je definisan na Palama podrazumijeva granicu na rijekama Uni i Neretvi. Da se potvrdi da nije postignuto kako je i zamišljeno, ne treba mnogo argumentacije i dovoljno je posjetiti ove dvije prelijepe rijeke. Međutim opterećenost ograničavanjem i omeđavanjem pokazuje koliko je takav narativ strateški promašaj u Bosni.

Podjela Sarajeva se pokazala kao debakl i potpuni poraz otpadničke skupštine. Suštinska operacija, prethodnica ovom cilju koja mu i daje smisao, leži u naređenju za povlačenjem stotina hiljada Srba iz Sarajeva. Taj strateški promašaj je preko noći i na silu od Sarajlija učinio Srbinjake, Fočake, Zvorničane, Bratunčane i slično. Povlačeći stotine hiljada građana lojalnih međunarodno priznatim bosanskim vlastima nisu uspjeli podići slabu infrastrukturu duž rijeke Drine a zauzvrat su Sarajevo izgubili i potpuno predali u ruke Bošnjacima. Ovaj strateški promašaj secesionista je ustvari strateški dobitak i prevaga pobjede na bosanskoj strani.

Izlaz na more ne samo da je nedostižan cilj i strateški promašaj nego i dokaz kako jedan režim može uzurpirati narod, gurnuti ga u robovlasništvo i poptpunu političku zabludu koju drugi malo/više znaju i mogu iskoristiti. Ovdje se postavlja legitimno pitanje da su bosanski Hrvati kojim slučajem brojem kao Bošnjaci većina u Bosni, da li bi do Novog Sada bilo ikakvog traga ciljevima i narodu koje je zavela otpadnička skupština sa Pala. Na koncu, može se u potpunosti govoriti o strateškim promašajima a kada se dođe do takve jedne spoznaje onda valja stvari i mijenjati. Nadamo se na bolje a ne na gore.