Nacizam i zlo fašizma je oficijelno prestalo da postoji 1945. godine. Veliko zlo i zločin u sijvetu prestaje, pravda trijumfuje nad nepravdom, svi znamo iz istorije da je to završetak Drugog svjetskog rata.
Kod nas, na Balkanu jasno je rečeno i dokazano da je narod na strani dobra bio protiv četnika i takvih pokreta koji su brutalno ubijali nevino stanovništvo i masakrirali nedužne zbog čega su bili dovedeni pred lice pravde i osu]eni za katastrofalna zlodjela protiv čovječnosti.
Od Nimberške povelje iz 1945. godine preko Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda, specifičnije član 7, kao i Povelje Ujedinjenih nacija, Poglavlje VII: od člana 39, jasno je da svaka vrsta zločina i povrede situacije trenutnog mira povlači neke zakonodavne mjere. Na veliku žalost nisam u stanju da citiram zakon Republike Srbije jer to ne bi imalo smisla zbog toga što deluje kao mrtvo slovo na papiru ili implementacija brutalnog zakonodavstva važi samo kada treba da se forsira nad bošnjačkim narodom. Naime, zakon nije bio pravedno implementiran ni prošle godine niti ove godine kada su jadnici prijetili i vrijeđali cjelokupno bošnjačko stanovništvo ratnim pokličima i pjesmom „Božić je pucaj u džamije“.
Božić je pravoslavni praznik koji bi trebalo da veliča ljubav među vjernicima i međusobno uvažavanje ljudi, veliki pravoslavni praznik koji simbolizuje pomoć božiju. Valjda je pomoć Božija u smislu prihvatanje svega i širenje ljubavi, mislim da nije podsticanje na ubijanje, pucanje, rušenje i razaranje vjerskih objekata. Pogotovo ne ciljani zločin protiv bošnjačkog stanovništva.
U Prijepolju je pokušaj pozivanja zločina protiv čovječnosti lijepo je obilježen. Uskliknulo se s mržnjom uz četničke povike tokom božića protiv ničim izazvanog bošnjačkog stanovništva koje živi u Prijepolju. Ovakav zločinački čin nije izolovan jer se u Sandžaku dešavaju ovakvi zločinački poduhvati periodično bez da se vjerska zajednica ili država oglasi te sankcioniše isto zločinačko ponašanje jednom kako treba. Ovaj, nimalo izolovani, zločinački akt je bio usmjeren ka ometanju mira svih Bošnjaka koji žive u Sandžaku.
Dr. Martin Luter King je rekao „Nepravda bilo gdje je prijetnja pravdi svuda.” Jasno je da oni koji nisu glasa podigli kada su jadnici pjevali fašističko-četničke pjesme nemaju pravo da se ni sada izjašnjavaju niti traže bilo kakav vid pravde jer ukoliko bi sada neko tražio ili forsirao pravdu. Taj pojedinac i Takve ustanove bi bile izrazito licemerne a ti pojedinci dvolične osobe. Dvolične osobe nekada zarad ličnog ili političkog interesa guraju nedužne u ponor ili zatvor. U zaključku to je nepravda.
Funkcionalno sudstvo, fašističko ponašanje, nacističko ophođenje i četnički orjentisane osobe dovodilo bi pred lice pravde i takve stavljalo van dodira normalnog društva. To je dakle zakon, to je činjenica i istina. Bilo bi licemerno osloboditi takve zločince među ljude ili još jadnije da se prećuti na takav zločin pozivanja na uništavanje bogomolja i javno nasilje prema pripadnicima islamske vjeroispovesti.


Pitanje je jasno, zašto se verska zajednica ili državni aparat nije oglasio kada su jadnici u Prijepolju počinili stravičan zločin protiv cjelokupnog bošnjačkog stanovništva zagovarajući versku netrpeljivost kazivajući „Božić je pucaj u džamije“?! Vjerski pozdrav je “Pomoz Bog” dok u romanu Zločin i Kazna od autora Fjodora Dostojevskog napisano je “Kad razum zakaže, đavo pomaže!“ Ko prešuti na nepravdu, ko nije glasa podigao na nepravdu, ko nije reagovao dok je nepravde bilo nema pravo da traži pravdu jer nema pravo glasa. U Srbiji, vjerska zajednica nije ništa rekla kada je zločin mržnje bio počinjen niti je državni vrh našao za shodno da posjeti Prijepolje i pruži javno izvinjenje svim Bošnjacima. To je činjenica, to je istina ma koliko bila bolna to je istina.
Dok je bolesnih ljudi i njihovih punih mržnje akcija, dokle će trajati bošnjačka tolerancija u Prijepolju i cijelom Sandžaku? Moramo znati da se Istina mora izneti kao i činjenice jasno obzaniti kako bi znali razliku između brutalnog zločinačkog djelovanja grupe ljudi usmjerene ka cjelokupnom bošnjačkom stanovništvu i izolovanu nesuglasicu između vršnjaka u srednjoj školi.
Jedna izolovana situacija između vršnjaka, nesuglasica između srednjoškolaca koja je sigurno mogla i mirno da se riješi je dovedena na stepen hiperbolisanosti od strane vlasti. Prost razlog jeste demonstracija sile kako bi se ukazalo da Republika Srbija može nedužnog Bošnjaka da liši slobode dok se zločinački bolesnici kreću slobodno Prijepoljem.
Javni tužilac je morao da postupi na osnovu tri momenta, lice je nevino dok se ne dokaže suprotno i nije nikada osudjivano maloletno lice, druga bitna činjenica je ta kako može lišavanje slobode uticati na njegov dalji razvoj ličnosti uz preventivne i represivne mere, i ako zakon dozvoli da mu se sudi. Mlad Bošnjak je pretrpio nacionalnu uvredjenost, Bošnjaci u položaju potlačenog naroda bivaju gdje je uvrijeđen maloljetni momak, Bošnjak, bio revoltiran te kao svaki zdravorazumni mladić odreagovao na ogroman propust državnog zakonodavstva i ko zna kakve još provokacije od strane zločinačkih jadnika. Van svake pravde i ljudskosti je staviti maloljetnu osobu u pritvor i to je loše po društvo. Zločinačkim jadnicima sredina i roditelji daju dovoljno goriva da i dalje pucaju na dzamije. Treći momenat koji dovdi do momenta neispravnih vaga a to je dakle ona pravda. Justicija držeći dva tasa u kojima je jedan bošnjački narod dok u drugom srbijanski. Na veliku žalost nisu isti tegovi te se na neke zločine mržnje biva izrazito slep dok na maloljetničku nesuglasicu Republika Srbija i zakonodavstvo će na 100 kilometara da odvedu mladog Bošnjaka iz svog rodnog Prijepolja i liše slobode. Iz ovoga je nacionalna mržnja jasan element.
Mi ne smijemo posmatrati brutalizovano društvo potencijalnih pucača, mrzitelja i fašističkih pjevača nego moramo sazrijeti i shvatiti da odmah trebamo reagovati kada se nepravda pojavi, kako vjerske ustanove i država tako i mi kao društvo djelovati zajedno. Dok ne naučimo da živimo u jedinstvu jedni s drugima nikada nećemo moći da uživamo u ljepotama oko sebe.