‘Sa vrničkim kamenom gradili smo vile u Veneciji i Dubrovniku, Aja Sofiju u Carigradu i Partizanski smomenik u Mostaru’

Zahvaljujući gospodinu Roku Markovini, umirovljenom profesoru strojarstva u Splitu, dugogodišnjem stanovniku Mostara, moga rodnog grada na Neretvi u Hercegovini, koji nas je povezao i organizovao, idemo na razgovor sa Antom u Lumbardu, njihovo zajedničko rodno mjesto, i dok se smještamo u prijatnom dvoru roditeljske kuće porodice Markovina, njegova supruga Zina već iznosi kavicu i tortu od vanile. Oko nas razdragano trčkara Špiro Dalmatinac, kućni ljubimac njihovog sina Dragana, sociologa i književnika; mirišu cvjeće i dalmatinske trave, stablo limunova i mandarina pravi nam ugodan hlad. Septembar je, nije prevruće, i baš ugodno za druženje i lijepe razgovore.
Dolazi Ante, stidljiv je , kaze, ‘ne bi pred kamere’, ali se uskoro opušta i počinje interesantna priča
Govorim mu da jedna grupa nas Mostaraca entuzijasta i volontera okupljena oko projekta Partizansko.info, na čelu sa Minjom Pješćić pokušava da otrgne od zaborava korčulanske meštre kamenoklesare koji su gradili Partizanski spomenik u Mostaru, da želimo da ih upoznamo ako su još uvijek živi i voljni za razgovor, i da im se zahvalimo na radu na jednom od najljepših memorijalnih spomenika, ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u svijetu, koji se nalazi u mnogim udžbenicima urbanističko-arhitektonsko skulptorske literature, a sve u svrhu digitalnog predstavljanja ovog značajnog spomen groblja koje spada u najugrozenije lokalitete evropske kulturne baštine zbog cestih skrnavljenja, s ciljem da se popravi i zaštiti.

Evropa Nostra, panevropska organizacija za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa, dodala je Partizansko groblje u Mostaru na svoju listu sedam najugroženijih lokalitata kulturne baštine za 2023. godinu. Podsjećanja radi, ovaj spomenik je januara 2006. proglašen spomenikom od nacionalnog značaja, kao najveći antifašistički spomenik na Balkanu, nastojeći da se prizna njegova historijska i umjetnička vrijednost.

Kažem mu da sam imala čast da intervjuišem Bogdana Bogdanovića u Beogradu marta 1992., a potom Drago i ja u Beču jula 1995., prvi intervju bas kad su počele devastacije spomenika, ali da nećemo ovog puta o samom spomeniku i ratu nego o njegovim kolegama kamenoklesarima i njegovom iskustvu rada na ovom projektu.

Radio sam na Partizanskom spomeniku u Mostaru
‘Preduzece ‘Klesar’ sa ostrvca Vrnika blizu Lumbarde napravilo je ponudu za izradu ovog spomenika, počinje Anto, dobilo je posao i angazovalo koruculanske meštre uz nekoliko Dubrovcana, a zidarske poslove radilo je neko preduzeće iz Posušja čije ime sam zaboravio.


Direktor Klesara bio je Jakov Tvrdeić Turo. Vrnički kamen je veoma dobar i obradiv a koristili su i kamen iz Hercegovine koji se vadio sa područja izmedju Metkovića i Čapljine, zbog istih klimatskih uslova kao u Mostaru.
U Mostar se sa Vrnika prevozio poluobrađen kamen a vraćala se ‘savura’ šljunak istim brodovima u Račišće na Korčuli.

Obred obožavalaca kamena
Voditelj radova je bilo Preduzeće za parkove i nasade Mostar, a svakodnevno je sa nama bio Ahmet Ribica, inače i član uprave Veleža pa je bio popularan, koji je kontaktirao sa Bogdanom, nama i Barbom. Dolazio je i Asim, zaboravio sam mu prezime, oni su vodili dnevnik završenih komada kamena, jer se po njima i plaćalo, za ono vrijeme veoma dobro.
Barba Nikola Miko Lipanović, zvani Balaun je bio nas rukovodilac, koji bi rad počinjao pjesmom pa bismo mu se svi pridruzili kao jedan, i onda su svi pjevušili bez riječi istim ritmom i snagom, podjednakom jačinom i brzinom obrađivali kamen da budu svi jednaki i to se posebno dopadalo meštru Bogdanovicu’
U svojim sjecanjima u knjizi ‘Ukleti neimar’, to klapsko pjevanje Bogdan je detaljno opisao kao neki Obred obozavalaca kamena, činilo mu se da se pojavljuje duh iz kamena, pa je sve činilo neku mitsku kosmičku atmosferu. Ja sam upravo tako i naznačila moj intervju sa Bogdanociem “Kosmički simboli Bogdana Bogdanovića’, objavljen u mostarskoj Slobodi 24. marta 1992., rađen u njegovom beogradskom stanu, u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini.
‘Barba je’, nastavlja Ante, ‘dalmatinski naziv za strica, djeda, ili staratelja. Stanovali smo u jednom montažnom objektu blizu gradilišta, kupali smo se svakog dana u Gradskom kupalištu blizu hotela Neretve, a tu je bio i bazen u kome smo plivali i opustali se nakon napornog rada. Imali smo i kantinu u kojoj je izvrsna kuharica bila Zdravka sa Širokog brijega, koja nam je pravila hercegovačke specijalitete, zapamtio sam i volio japrak, a dobijali smo svakog dana i bocu vina koju bismo razblazili vodom i tako smo gasili žeđ u vrelim mostarskim danima, a mi Dalmatinci ne možemo bez bevande’.
Tu prekidam našeg sagovornika i pitam ga čija su vina bolja, hercegovačka ili korčulanska, a on će bez razmišljanja, ‘naša’ . Dok se smijemo, kažem mu da sam još kao studentkinja radeći sa stranim delegacijama iz Beograda ponekad posjećivala Hepočke vinograde iz kojih su se Titu i stranim državnicima slale odlične Žilavka i Blatina, pa smo i mi često u našoj porodici dočekivali goste sa domaćim vinima iz rodnoga kraja.
‘U neposrednoj blizini bio je i Zdravljak’, prisjeća se Ante, ‘u kojem je radila Hajrija, a smjenjivali smo se svakodnevno ko će ići u kupovinu, svi bismo mu davali spisak šta da nam kupi. Nije nam bilo mrsko ići u Zdravljak’, mangupski se smješka Ante, dok ga mi zadirkujemo kako je lijepo zapamtio Zdravku i Hajriju sve ove godine, a on nastavlja.
‘Stariji radnici radili su teže i složenije oblike, razna i zahtijevna udubljenja i ispupčenja, mi mlađi i neiskusniji radili smo lakše poslove, uglavnom na kamenim cvjetovima ispisivali smo imena poginulih, jer za jedan cvijet trebalo je dva do četiri dana, zavisi od dužine imena i prezimena, jer smo sve radili priručnim alatom, koristili smo šablone i išli abecednim redom, bilo je ukupno 718 cvjetova.
Radili smo u kontinuitetu 7 do 8 mjeseci, a dolazile su nam u posjetu i naše supruge, djeca, roditelji, jer je cjeli posao trajao 5 godina, i završen 1965. godine.’
Zajedničkim naporima, a ponajviše Ante i Roka, sastavili smo spisak klesara sa Korčule:

Klesari iz Lumbarde:
1. Ante Jurjević Antunica
2. Nikola Miko Lipanović Balaun
3.Stjepan Jurjević Skorin
4. Ilija Šestanović Kristić
5. Stjepan Šestanović
6. Kristić Siromah
7. Ante Kriletić Barbare
8. Ive Lozica Zane
9. Ante Milina Lave
10. Stanko Musić Crnej
11. Ante Musić Tuce

Iz Zrnova:
1. Berislav Bere Curac Goga
2. Jure Curac Goga
3. Jakov Curac Skajko
4. Ante Brčić Abel

Sa otočica Vrnik Skoj:
1. Jure Kucija Marinice
2. Mauro Fabris
3. Vinko Braco Fabris Skojar

Iz Vele Luke?
(njih se Ante ne sjeca, ovo su im nadimci, moguće da su bili iz Dubrovnika:
1. Mikele
2. Brada

Iz Dubrovnika
1. Vinko Dragojević (koji oženio i ostao u Mostaru
2. Ivo Biočin
‘Ja sam zanat učio u Školi učenika u privredi u Korčuli, nastavnik nam je bio Marin Sain Nosa. I odmah nakon škole, otišao sam u Mostar na ovaj posao što mi je donijelo dosta iskustva, a bila nam je i čast raditi na spomeniku. Sada samo starije generacije to pamte, dok mlađe ne znaju, sve je palo u zaborav. Sada ima malo učenih klesara koji se školuju u Pučišćima na Braču, moj unuk je jedan od njih. Ja sam svoj nadimak vjeroatno dobio po pra pra djedu koji je bio kovač pa je stalno nešto tucao radeći sa užarenim željezom.
Još da kažem da me za Mostar vežu i lijepa sjećanja na boravke u kući Rokovog oca Stanka Markovine, stručnjaka za duhan, koji nam je pokazivao grad, a često smo boravili i u Biskupiji koja je bila veoma lijepa. Mostar je bio prvi grad u koji sam otišao sa otoka, bio je lijep i prijatan za život, a njegovi ljudi su nas poznavali i bili prijateljski prema nama. Saznao sam da su moji preci Musići rodom iz Drežnice iz okoline Mostara koji su se doselili na Korčulu, pa je i to bila neka veza među nama.
Drugi dio našeg druženja sa Antom bio je u njegovoj kući u koju nas je pozvao na piće i da mu upoznamo suprugu i familiju. Divna kamena kuća na uzvišici iznad mora odiše čistoćom i Antinim rukotvorinama. Prije svega, on ju je sam svojim rukama izgradio, a potom i ukrasio. Kameni dupini, hobotnice, morski konjici, puževi, zvijezde, ribe i rakovi dočekuju nas veselo, kao da iskaću iz samog mora, a po zidovima njegove slike u ulju, kuća pradjedovska, motivi sa krša i otoka. U dvorištu na kaminu njegovi izumi kako da se brze i bolje peče janjetina na drvima, kao i ribe i ostala mesa, a pokazuje nam i hvataljku koju je takođe projektovao i sam napravio. Njegova žena Neda se smješka i klima glavom na Antine dosjetke, a na pitanje ‘gdje ti je dupin’ Ante odgovara ‘u moru’.
Rastajemo se u dobrom raspoloženju i ponavljamo:
Hvala ti Ante na vrijednom radu na Partizanskom spomeniku u Mostaru, kao i svim tvojim kolegama, korculanskim i dalmatinskim klesarima. Sad ćeš ući u istoriju i na elektronske portale, pa će i tvoji unuci moći da te vide kad te požele.

Izvori:
1. Minja Pješčić, Partizansko.info
2. Intervju sa Antom Musićem Tucetom, Lumbarda, 16. septembar 2023.
3. Intervju sa Rokom Markovinom, Lumbarda, 16 septembar 2023
4. Selena Seferović, Razgovori i intervjui sa Bogdanom Bogdanovićem u Beogradu 24. marta 1992. i jula 1995. u Beču
5. Fotosi i video zapisi Dragoljub Batar, Lumbarda, 16. septembar 2023.

Tekst i snimci: Selena Seferović i Dragoljub Batar

Lumbarda, otok Korčula, 16. septembar 2023.