NOVINARI, OD HEROJA DO REKETAŠA
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 10. Nov 2023. 00:11:09
U današnjici, onakvoj kakva ona jeste, niti jedna profesija nije pošteđena od natruha oboljele ljudske svakodnevnice. Interesi svih vrsta dovode mnoge u iskušenje da posrnu, pokleknu, a često i da se uruše. Državni službenici i zdravstveni radnici se nalaze na čelu kolone onih za koje javnost zna da prednjače u nepoštenju i zloupotrebi benefita koje im omogućavaju njihova radna mjesta. Ali, najteže posljedice društvu i pojedincima nanose i stvaraju oni koji bi trebali biti korektivni faktor svakog sistema. Ljudi koji nazivamo novinarima iz kojekavih razloga prednjače, zahvaljujući javnoj riječi kojom gospodare, u trovanju istine i duševnom ubojanju pojedinaca!

Kažu da rana od koplja zaraste, ali od riječi nikada! Oblaćeni, potvoreni ili ismijani od strane sredstava informisanja, ljudi se znaju odlučiti i na suicid. Njihova nemoć pred lavinom upornog ponavljanja informacije putem svih vrsta medija, koja može, a i ne mora biti tačna, doslovno ubija. Posljednja haranga bez granice rezultirala je samoubistvom jedne stanovnice grada Banja Luke!

Zbog knjige naslova Ko je bio Meša Selimović i ja sam preživio golgotu te vrste. Novinari, najvjerovatnije po direktivi urednika, a ovi opet po naredbama sa većeg nivoa, dugo su me blatili, vrijeđali i omalovažavali, a da niti jedan argument, koji bi osporio tačnost onoga o čemu sam pisao, nisu naveli. Naprimjer, četiri stranice jednog sedmičnog bošnjačkog lista, oni sa srpskohrvatskim predznakom me nisu interesovali, samo su pisane o meni. Ko sam, šta sam i odakle meni pravo da uopće pišem i još osporavam našeg Mešu. Slijepi na perfidnu dehumanizaciju Bošnjaka koja je u osnovi nijjet Derviša i Tvrđave, novinari su kopali po mojoj biografiji tražeći neki oslonac za negiranje moje kompetentnosti. Prvo sam penzioner pa onda moj poziv nije vezan za književnost, zatim tekstovi mojih pjesama snimanih diljem bivše Jugoslavije nemaju nikakve vrijednosti... Zamišljao sam često hodžinog sina, novinara, koji je bio autor tih nebuloza, kako se osjeća dok vrijeđa čovjeka kojeg nikada nije ni vidio. Gdje mu je tada bio iman? Može li se svome ocu opravdati za ono što je učinio ili ga je on tako odgajao pa savjesti i nema? Šta bi rekao da je vidio suze moje supruge kada je plakala jer u svojoj nemoći nije znala kako da mi pomogne? A, pisalo je o meni njih još mnogo... I najčešće, jako ružno! Veoma interesantno je da su po dnevnoj štampi negativne kritike objavljene i prije nego je knjiga bila promovisana i dostupna čitateljima!?

O nepravdi ima pravo govoriti onaj kome je nanesena! Zato se pitam čemu služi udruženja novinara? Znaju li njegovi uposlenici da često brane doslovno reketaše novinare, one koji traže novac da nešto ne pišu ili da nešto napišu?! Nisam nikada pročitao da je zbog nekorektnog pisanja i izvrtanja činjenica i jedan novinar kažnjen, bar ukorom!

Na kraju, uz dužno poštovanje veoma malog broja novinara profesionalaca koji žive i djeluju na ovim prostorima, obraćam se onoj drugoj, lošoj većini. Prestanite se prodavati! Po posljedicama koje činite prostitutke su vas oličenje poštenja. Stidite se svih onih vaših kolega koji, ovih dana, u Gazi doslovno umiru zarad istine. I u jedno budite sigurni. Sve se u životu vraća i dolazi nazad, na naplatu.