Poštovani karatisti, cijenjeni gosti, Dame i gospodo!
Srdačno vas sve pozdravljam i zahvaljujem na vašem prisustvu.
Istina je, što govore naši stari, sve što nije napisano nije se niti dogodilo'.

Zato me prijatelj i naša karate perjanica trener KK Mostar, gospodin Salko Grbić i zamolio, molim te Milane za ovu priliku da napišeš nešto o klubu i karateu u Mostaru, za 55. godišnjicu KK Mostar.
Dakle, nije ništa slučajno, znajući da sam u vode karatea uplovio daleke '70 godine, kao sportski aktivista, susretom i poznanstvom sa našom legendom i ljudinom rah. Salihom Salkom Ćurićem.
Kroz lik i djela našeg velikana karatea, na dostojanstven i značajan način i trenutak, koji mi je pogodovao da se počnem baviti kao sportski aktivista i ovom sportskom kockicom mozaika.
Upravo nam sport i karate život znače, a život nam je koliritni mozaik a jedna od tih kockica je naš karate.

Ljudska gromada od krvi i mišića, veliki humanista sa srcem i dušom.

Sportista nad sportistima! Pionir i utemeljitelj karatea na našim prostorima, nosilac crnog pojasa, majstora najvećega ranga. Vrijedan i sposoban intelektualac, diplomirani inžinjer elektrotehnike, porodičan ali iznad svega plemenit otac i suprug! Borac Armije RBiH koji je svoj život dao u odbrani voljene domovine! Naš sugrađanin za ponos i diku, rođeni Mostarac!
Ukratko bio bi to šturi portret moga i našeg Saliha - Salka Ćurića!


Upravo, uvijek kada za njegovu godišnjicu posjetim njegov mezar, ovoga velikana i palog borca Armije BiH, u haremu Lišani, radi sjećanja i podsjećanja. Na bašluku pročitam i sljedeću poruku iz Kur’ana: 154: „Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli, mrtvi su. Ne, oni su živi, ali to vi ne osjetite”.

Neka nam naš Salih, Salko mirno počiva. Lahka mu bila zemlja mostarska!
Trajno će biti čuvan u sjećanjima punim poštovanja, ljubavi, i neizmjerne zahvalnosti za sve što je bio, prije svega, kao ČOVJEK, a onda SPORTSKA VELIČINA! Jer, što bi Mak Dizdar rekao, za ovakve veličine: “Smrt nije kraj i smrti zapravo i nema!”

Danas ovom prilikom i pričom o 55-toj godišnjici KK Mostar, dužni smo otpočeti i svaku priču sa sjećanjem na lik i djelo njegovog prvog osnivača i glavnog trenara u klubu.

Kraj mezara našeg Saliha Salke Ćuriča

Prije svega želim vas potsjetiti da je naš organizator i agilni karate trener Salko Grbiuć već učinio veliko djelo, darujući nam kolosalnu monografiju KK „Mostar „ za 50 godina djelovanja, sa obiljem podatak i fotografija, nisam ranije imao prilike ovo istaći i zahvaliti se u ime svih karatista našem autoru.

Svakako su i ovom prilikom istaknuti mnogobrojni vrsni karatisti i majistori crnoga pojasa, koji su djelovali u klubu kao treneri i u mnogome doprinijeli afirmaciji karatea na ovim prostorima i u gradu Mostaru.
Sa ovom promocijom za 55.-tu godišnjicu kluba, malo je riječi za podsjećanje, jer rahmetli Salko Salih Ćurić zaslužuje sva najveća, bar posthumno, državna i sportska priznanja za doprinos sportu i sportskim aktivnostima i za obrazovanje mladih generacija u ovom plemenitom borilačkom sportu. Ponos je svoje porodice i djece ali i hiljada i hiljada mladih i sposobnih sportista koje je obučavao, obrazovao i vaspitavao u duhu ljudskih i sportskih vrlina, kao najvećih ljudskih vrijednosti!
Upoznao sam prvi put moga Salku, tako od milja nazvanog, početkom 70-tih godina, kada sam došao u Mostar. U samom startu opčinio me je i oduševio. Od trenutka kada je mojoj djeci i meni, nakon poznanstva, susretljivo prikazao i mnoge njegove filmove iz Japana, kolijevke ovog sporta, sa brojnim borilačkim scenama, nakon njegovog neposrednog učešća u istim događajima, što je bilo fascinantno, postali smo njegovi i ovoga sporta veliki zaljubljenici.

Moja djeca, sin Goran i kćerka pok. Ljiljana, odmah su počeli trenirati karate, a ja sam od tada postao angažovani sportski radnik i dogurao sam do Predsjedništva Karate saveza Jugoslavije, gdje sam se upoznao i sa našim legendama ovoga sport na nivou države Jugoslavije, braćom Vladimirom i Ilijom Jorga, kasnije redovnim profesorima Medicinskog fakulteta, koji su na čelu reprezentacije Jugoslavije dostigli sam svetski vrh, a poslednjih godina i nove potvrde ovih tvrdnji. Na naučnom planu se posebno isticao i još uvek niže uspehe stariji brat Vladimir, dostigavši, nakon brata Ilije, najviše zvanje u karateu - crni pojas 10. dan i zvanje SOKE (prvi u svetu pored legendarnih Japanaca).

Normalno da sam počeo pratiti sva dešavanja i sve manifestacije karatista, njihova kampovanja i seminare, od Zaostroga, preko Tjentišta i Boračkoga jezera do Mostara i Sarajeva, seminare i takmičenja u Splitu, Kraljevu, Skoplju, Beogradu i razne klupske aktivnosti kao i cjeloviti angažman i napredak ovih sportista, od kojih su mnogi postali vrsni i priznati majstori i izvan granica BiH. U svemu ovom, važno je napomenuti da je naš Salko bio “alfa i omega” svih ovih aktivnosti, neposredni rukovodilac i trener, organizator, sudija i ispitivač na seminarima i prilikom polaganja za sve nosioce raznobojnih pojaseva u karateu.

Naš Salko je bio ne samo veliki sportista, već i pedagog i vaspitač i roditelj, koji je uvijek imao istančan pristup svakom kandidatu, kao da je njegov najrođeniji član porodice. On je to, malo je reći znao, on je to i primjenjivao u svojim svakodnevnim aktivnostima. Naš je Salko bio i pravi asketa, u pozitivnom smislu te riječi, bio je ljudska gromada i veličina, a svi mi, koji smo ga bolje poznavali, znamo da je to bio čovjek Duša, koja se krila iza fizičkog izgleda, skladno građenog. Silni redovni treninzi i totalni sportski život koji je upražnjavao, svakako su uticali da se i oblikuje takvo sportsko tijelo, uz dušu i srce, puno ljubavi prema svima koji su imali sreću da ga upoznaju i sa njim se druže.

Baš, sam takvog i sam poznavao rahmetli Salku. Mnogo toga lijepog moglo bi se reći za njega. Ali ovih nekoliko redova, koje mu posvećujem, uz izraze poštovanja i suosjećanja sa njegovom poštovanom porodicom i prijateljima, samo su ram za portret ovog ljudine, uz koji idu samo LIJEPE RIJEČI!

Već poodavno ili Veliku zahvalnost i ljubav dugujem svojoj djeci, kojoj je upravo Salko, bio uzor i ponos jer im je udahnuo i vjeru i snagu i vještinu da postanu doživotnim zaljubljenicima ovoga sporta i svih njegovih dobrih ljudi, koji su ga upražnjavali. Uz djecu sam se i sam “kalio” i kao čovjek, roditelj i sportski zaljubljenik!

Sa manjom upadicom ili anegdotom, na treningu koje je često vodio i naš legendarni trener Muja Isović, postrojenim karatistima u stroju za početak treninga, kao prehlađen jako je kihnuo moj sin Goran, čime je poremetio besprijekornu tišinu, trener mu je rekao “ti Piksi na začelje kolone”, te je moj sin prepoznat i danas ostao Piksi za sve karatiste.

Ovo je ujedno i zahvalnost našoj drugoj mostarskoj karate legendi, Mustafi Muji Isoviću, koji je kao jedan od osnivača kluba i bio drugi trener u klubu sa našim Salkom, veoma hrabarborac Armije BiH i istrajan ali veoma skroman čovjek, te zaslužuje i svaku pohvalu.

Ova prisjećanja, upravo danas ispisuje, u zlu vaktu, kada su i naši političari u vlasti , guzonje i foteljaši, podanici i poltroni, okupirani sopstvenim interesima, te zaboravljaju na ljudsku veličinu i gromadu, koja je u svojim mladalačkim danima, darovala i svoj mlađani život u borbi, za sve ovo što oni danas uživaju. Zaboravili su na našeg Saliha, nažalost i njegovi suborci sa kojima je bio u prvim borbenim redovima, kao i njegovi sugrađani, čiju je djecu učio svim ovim vještinama. Dok su naši susjedi, preko puta i „U“ stanici, mogli riješiti i hoditi ulicama Mile Budaka, Lorkovića, Stepinca i inih njihovih „zaslužnih„ bojovnika i u glavnom gradskom parku postaviti pistu Bruce Lee, njihovom karatisti, za pitanje je zašto to i naši foteljaši nisu mogli inicirati i realizirati, da se odmah i već poodavno odgovori na naš zahtjev da se škola Elektrotehnička u Šantićevoj ulici nosi ime našeg Saliha.

Konačno smo i to uspjeli, a veseli me da sam kao professor te škole sa ostalim djelatnicima i posebno direktorom Jasminom Drljevićem, inače majistorom crnoga pojasa, dalii lični veliki doprinos, što smo ponosni.

Svakako, kao professor koji je obrazovao generacije budućših stručnjaka, kao roditelj koji sam u duhu sporta i zdravoga duha i odgajao svoju djecu, isto sam tako uveliko i svojim učenicima direktno prenosio nužna životna saznanja koja nam kroz sport bilo koje vrste , pruža sve ljudske vrijednosti.
Od djetinjsva do vremešnih naših dana, spoznajemo da nam je sport i život, jer nam omogućuje slobodu i zdravo tijelo, a u adravome tijelu je i zdrav duh . Latinska kaže: „U zdravome tijelu je i zdrav duh“.

Od roditelja koji nas odgajaju i svih ovih koji nas obrazuju, zavisi i naša orijentacija u životu sa čime će mo se baviti da bi organizovali i uredan i zdrav život.

Svakako i karate je jedan od tih sportova, čija je upravo filozofija u stvaranju čovjeka sa brojnim vrlinama; a svaki sport ima svoju filozofiju, koju treba dobro razumjeti i shvatiti, pa se i prikloniti prema željama i dugim navikama Još od ranog djetinjstva, poput sve djece i ja sam se volio bezbrižno igrati i biti slobodan.

Sloboda je najveće blago i biti slobodan znači biti živ. Živjeti i disati punim plućima, promatrati svijet različitih boja, osluškivati zvukove prirode, osjetiti miris cvijeća, dodirivati netaknutu poljsku travu, okusiti pčelinji med... I dan danas, to je osjećaj koji me pokreće i tjera me u nove avanture i nova istraživanja.

Bit i smisao života je svakako u slobodi i bavljenju sportom, kako bi se osjetilo i tijelo i njegove mogućnosti.

. U sportu se jača osobnost, volja i upornost kao i timski duh i zalaganje za zajednicu. Samo napornim radom može se ostvariti cilj na poslu, u školi ili na privatnom planu. Tome nas uči sport, da nema lakog poena, lake pobjede i da je žrtva jedini način uspjeha. Sport nas uči da je bol prolazna i da se lako nadilazi, ne dopušta nam da budemo razmaženi. Mala upala mišića neće naškoditi, neće nas posjekotina ili uganuti zglob ubiti. Kada shvatimo da nismo od šećera i da prevelika briga i zaštita roditelja ponekad i nije dobra tada ćemo shvatiti kako treba ploviti kroz život pun turbulencija. Ne borimo se s drugima, protivnik je samo zdrava konkurencija koja nam ne dopušta da se opustimo, u sportu se borimo sa samima sobom. Nije važna medalja ili nekakvo priznanje, nećemo se od toga obogatiti, važan je trud, važno je sudjelovati. Kada pogledam oko sebe vidim koliko je mladih bojažljivo, koliko je djece s nepravilnim držanjem i oštećenim vidom.
Najviše od televizije, kompjutora i drugih stvari koje su danas, nažalost, postale zamjena za stvaran život i odlazak u park i prirodu uopće. Ljudi su se otuđili od prirode i sve im je to postalo strano. Moramo se boriti da se ovakve pojave ne događaju.

Zašto ovo ističem, jer upravo kao profesor i sportski aktivista, često sam ukazivao svojim učenicima značaj i potrebu dobrog odgoja kao temelja i obrazovanja kao nadgradnje, za sportski duh i kvalitet dostojnoga života u zdravoj zajednici.

Kao sport i borilačka vještina, karate potiče samodisciplinu i razvija usredotočenost i svijest, lako trening karatea traži puno discipline, njegova interaktivna narav nudi temelj za učenje i vježbanje životnih vještina poput skromnosti, uzajamnog poštovanja, iskrenosti i pozitivnog razmišljanja. Sve to, uz poštenje, pravila ponašanja (koja uključuju samokontrolu), čine načela na kojima je karale utemeljen.

Bavljenje karateom kao sportom, idealna je pretpostavka za razvijanje pozitivnih psihofizičkih osobina kod mladih ljudi, posebice u školskom uzrastu. Suprotno predrasudama koje borilačke sportove karakteriziraju nasilnim, karate svojim vježbačima primarno nudi disciplinu, poštovanje i samokontrolu kao osnovne pretpostavke za bavljenje ovim sportom. Bilo da je riječ o katama (sustavno povezani slijed obrambenih i napadačkih tehnika), ili borbama (realno nadmetanje dva borca), osnovni cilj karatea je – suparnika nadvladati vještinom, a ne “uništiti” ga.

Uvriježeno je mišljenje vježbača karatea da ako se mogu strogo pridržavaju načela karatea, nema razloga da svoj cijeli život ne provedu poštujući pravila. Od vježbača se traži da imaju dobre higijenske navike, da budu poslušni i da održavaju visoke standarde dicipline. Razumljivo da će ista načela postati dijelom njihove svakodnevice. Prihvaćanjem pozitivnog razmičljanja olakčat će napredak u savladavanju tehnika. Pozitivan stav i razmišljanje povećavaju samopouzdanje, olakšavaju reakciju i prilagodbu na novonastalu situaciju bez obzira da li je riječ o onoj na borilištu ili u svakodnevnom životu. O rezultatu borbe često odlučuju stavovi i trenutno slanje duha.

Čast i vjernost su dva najvažnija principa. Ništa manje značajni nisu i pravednost, hrabrost, dobrota, ljubaznost, iskrenost, skromnost, a naročito samokontrola u svim prilikama. Ove vrijednosti neophodne su za život u zajednici. One čine čovjekov duhovni sklop, ali se, nažalost, u modernom društvu često izgube.

Prvi zadatak svih vježbača karatea, a prije svega majstora karatea, obnavljanje je tih principa i predstavljanje njihovog živog primjera.