Ovog petka u Jutarnjem programu Federalne televizije gostovao je glumac i reditelj Alban Ukaj. Sa njim je razgovarala novinarka Hana Vranac.

Jesu li vidljive granice identiteta na sceni i u stvarnosti?
U susret sarajevskoj premijeri predstave Othello, prema tekstu Williama Shakespearea, u koprodukciji teatra Ulysses i SARTR-a, razgovarali su o tome kako reinterpretirati klasike sa stanovišta savremenosti. Na koji način nas umjetnost uči da identiteti ne mogu biti jednolični, premda se nacionalističke tendencije uporno zalažu za čistotu identiteta? Ovo su samo neke od tema jutrošnjeg razgovora.

Premijera predstave Othello
''Naša redateljica dolazi iz ratne zone iz Ukrajine i baš je sinoć stigla u Sarajevo. Ovo je drugi put da je tu s nama. Ona pokušava samo da zamisli, kao i kad sam prvi put stigao u Sarajevo i čuo koliko je premijera bilo za vrijeme rata u Sarajevu, koliko je repriza bilo, kako su ljudi za vrijeme rata kroz tunel otišli na turneje, ja to zovem ''sarajevski sindrom'' pa su onda jedva čekali da se ponovo vrate u svoj grad. Tako iz te prizme danas gledam i Oksanu koja putuje 19h vozom, onda iz Poljske dođe avionom. Oksana je ovog našeg Othella čitala iz neke svoje perspektive. To su muškarci koji se vraćaju s ratišta i manje-više svi imaju PTSP. Iz ove perspektive koju je nama Oksana predstavila, Jago je ratnik koji se vraća u miru i ne zna kako da se ponaša jer ne postoji više onaj adrenalin iz rata. Onda mora da smišlja nove intrige, nove laži da bi svoj adrenalin održao živim'', rekao je.

Graditi bolji svijet sa pozornice
''Evo, mogu reći da je prošao jedan dobar period života. Ja sam 22 godine u Sarajevu, pola života u Prištini. Ja mislim da imamo jednu od naljepših profesija i poziva u životu koje smo mogli smisliti. Samo 3% svjetske populacije se bavi onim što voli. S druge strane, mi nemamo taj luksuz da se bavimo samo umjetnošću bez aktivizma, a da ponekad toga nismo ni svjesni. Mi pokušavamo svaku predstavu da aktualiziramo, da je prevodimo problemima koji su politički i socijalni u našim prostorima. Da ona bude atraktivnija, ali s druge strane, očekujem kad će doći dan da ne moramo. Nesvjesno je naše pozorište postalo političko pozorište. Da li vjerujemo da će svijet učiniti boljim? Vjerujem da da. Ali u bombardovanju raznih medija, počevši od raznih platformi, da ne govorim o našim lokalnim medijima gdje vidite proteste ispred TV Pink. Publika se navikne na ono što mi nudimo, a ono što mi nudimo od 90-ih na ovamo je, da tako kažem, degutantno. Ova borba nekoliko ljudi koji se bave pozorištem je stvarno teška, ali ima smisla. I svaki put kad vidimo da je neko u publici promijenio mišljenje oko određene teme ili ideologije, onda nam bude drago.''

Društvena angažovanost kao imperativ
''Na filmskim festivalima imate, čak, i programe koji se bave određenim temama. Svijet nikad nije bio goroj situaciji, ali u isto vrijeme i boljoj u smislu da su se neke stvari osvijestile pa smo počeli govoriti o nečemu o čemu se prije nije smjelo ni govoriti. Ono što mene nekad ohrabruje je da vidim da prvi put, bez obrzira na okolnosti u kojima se nalaze, da ljudi imaju potrebu da izađu javno da nešto kažu. Sad ne znam koliko će trajati taj trend da moramo imati nešto anagažovano u filmu ili pozorištu da bismo bili na nekom festivalu ili repertoaru. Ono što sam siguran je da dobra predstava će ostati dobra predstava i dobar film će uvijek ostati dobar film, bez obzira kojom temom se bavi. Kako vrijeme prolazi, sve više vidim sa bombardovanjem HBO-a, Netflix-a i slično, sve ćemo se više i više vraćati klasicima jer nam ponestaje ideja ili ćemo raditi remake nekog filma koji je nekad bio. Citati su nam već izlizani. Konkretan slučaj kada smo počeli da radimo Shakespearea shvatamo da sva svjetska moderna dramaturgija se bazira, ipak, na tome od prije 600 godina. I da su to najkomplikovaniji ljudski odnosi, najslojevitiji karakteri, najzanimljivije teme koje su dan danas aktuelne što nam govori da se ljudska priroda i nije nešto puno promijenila za razliku od tad. Samo su nam sredstva za ratove malo medernizovana, ali su nam ideje, želje i halapljivost ostale iste'', kazao je Ukaj.

Predstava pod vedrim nebom na Brijunima
''Par kolega su imali priliku da tamo rade, meni je ovo bio prvi put. Ovo je prva koprodukcija SARTR-a u ovom zadnjem periodu sa međunarodnom produkcijom. Većina nas je bila iz Sarajeva. Raditi pod takvim okolnostim,a probe su počinjale od sedam navečer do dva ujutru jer je bilo jako vruće. Ono što ste radili u Sarajevu u zatvorenom prostoru više nema smisla. Promijene se okolnosti, mora se popuniti taj prostor. To što kažete ''pod vedrim nebom'', Shakespeare u svojim stihovima spominje i zvijede i vedro nebo. Mi smo to nekada u zatvorenom prostoru zamišljali i gledali u reflektore, a ovamo je stvarno bila zvijezda. Stvarno je bilo dragocjeno što su Rade i Lenka stalno bili tu uključeni, bez obzira što nisu učestvovali u predstavi, osim što su bili koproducenti. Oni toliko dobro poznaju Shakespearea, toliko su ga radili, živjeli su u Londonu, dosta su radili Shakespearea, koliko smo samo puta ponavljali jednu te istu repliku, govorili je iz raznih odnosa. Dobio sam takvih kritika i indikacija, a toliku podršku od Radeta koji je svaki put dolazio na probe. Ne želim da zvuči kao kliše, ali nam je stvarno bilo lijepo. Ponosan sam na sve kolege, na disciplinu, profesionalizam, istraživački rad kako je svaki put neko donosio nove ideje, Oksana je bila ostvorena prema tome'', kazao je.

Tijelo i pokreti u fokusu u predstavama
''Ono što smo mi učili na akademiji i što piše u literaturi ''koristite riječi kao zadnje sredstvo''. Čudno je kako tijelo zapamti ono što ste vi mislili da ste zaboravili. Svaki put kad pokušamo da rehabilitujemo neku predstavu koju nismo dugo igrali pa mislimo da smo zaboravili tekst, u trenutku kada dođemo na scenu vidimo kako tijelo šalje informacije mozgu i čudimo se kako to da znamo tekst. Zapravo, ono što ne laže je tijelo. Pozorište, ko zna da dobro radi, pokušava da ostavi riječ koja mora imati svoju težinu da ostavi kao zadnje sredstvo čime će se služiti na sceni. To nije lahko,to ne zna svako da radi, mora biti dosta istraživanja i povjerenja među partnerima da svi prate isti val da bi se na kraju dobio rezultat.''

Hibridni identitet protiv nacionalizma
''Nisam više siguran koji nam je identitet. Jedna Bugarska spisateljica je govorila o tome kada su se njene knjige počele prevoditi na druge jazike u smislu da nema puno razologa da bude ponosna što je Balkana, ali isto tako nema uvijek puno razloga da me bude stid. Ja kažem nemamo mi puno razloga da budemo ponosni, a stalno se busamo i na prvom planu nam je naš ponos. O nama u Evropi i svijetu znaju iz perspektive rata, rijetko će neko spomenuti nekog nobelovca ili neki uspjeh. Uglavnom nas vežu za taj period Jugoslavije i period rata. Mi se uvijek koristimo istom matricom da će doći do promjena i da treba imati strpljenja. Ja, evo, imam 43 godine i imao sam strpljenja. Ja mislim da su sad na redu radikalni potezi. Ne radi sebe više, nego je drugačije to kada imate dijete, radi novih generacija koje dolaze. Treba da oprostimo, ali kome da oprostimo? Ko je to tražio oprost ili izvinjenje, a da tu nije između ubacio ''ali''? Je li iko tražio oprosti? Ne možemo stalno relativizirati, nismo svi jednako činili. Postoji genocid u bivšoj Jugosloviji u jednom mjestu, a zove se Srebrenica. Ne postoji genocid u međunarodnom pravu u drugim mjestima sad za sad. I tako se on zove, i ako neko hoće da ga drugačije zove, onda je to njegov problem, ali ne mogu ja da oprostim tom nekom ko i dalje živi pod mišlju, da to što se desilo u određenim mjestima u bivšoj Jugoslaviji i određenim narodima, je apsolutno legitimno jer su bili manje vrijedni ili manje su zaslužili da budu živi'', rekao je.

Selektivna kultura sjećanja
''Vrlo se često častimo sa tim izrazom fašizam, a ne znamo tačno šta znači, ali razlika između desnog i centra više ne postoji. Incidenti su nam slučajevi kada dolazimo do nekoga ko se bavi umjetnošću ili politikom koji su čisti u smislu ideja i da su ideološki na pravom mjestu i da im je srce na pravom mjestu. Kako se boriti s tim? Boriti se kao i do sada. Da li treba promijeniti sredstva? Vjerovatno da treba jer vidimo da neke stvari za koje smo mislili da funkcionišu, više ne funkcionišu. Zato kažem trebaju radikalni potezi, a tu smo, nažalost, trenutno sami i ja govorim, rekao sam to i prije. Mislim da se velika nepradva učinila prema BiH od strane međunarodne zajednice. To je sad teško popraviti. U pokušaju da se ispravi ono što se desilo u toku rata pa i nakon rata se uvijek koriste nekim floskulama ''vi morate naći rješenje'', ali rješenje se ne nalazi. Ovako je više neizdrživo. Ne možemo da pobjegnemo od toga, a da naša djeca u toku sedmice ili dana ne čuju rečenicu koja je postala svakodnevna ''prije rata i poslije rata''. Onda oni pitaju iz kojeg rata pa vi pokušavate da ih zaštitite od toga. Nama je to poslata svakodnevnica i mislim da je vrijeme da mi to iz našeg esnafa, što bi se reklo u žargonu, da prestanemo da govorimo o ratu, nego mi smo prestali da živimo'', rekao je Ukaj.

Bezvizni režim BiH i Kosova
''Uvijek se govori o tome kao pazi šta ćeš reći u javnosti da se ne bi naljutio ovaj s druge strane koji bi trebao da donosi tu odluku. Vlast Republike Srpske je fašistička vlast. Tako da ja ne gajim nade da će se tu nešto bitno promijeniti. I uopšte više nemam pardona prema tome nakon svih ovih godina. Osnovno ljudsko pravo je sloboda kretanja. Da u 340 km razdaljine porodica ne može da vidi porodicu, da prijatelj ne može da vidi prijatelja. Ima ljudi koji su iz Prištine studirali u Sarajevu, ima ljudi koji su iz Sarajeva studirali u Prištini i onda su stekli neka prijateljstva i oni već godinama ne mogu da vide jedni druge. Nalaze se u nekim međuzonama, međuprostorima. Kako će se to promijeniti, ja ne znam. Berlinski sporazum je potpisan od strane svih ministara vanjskih poslova zemalja regiona, jedina zemlja koja to još nije izglasala je Bosna i Hercegovina, zahvaljujući predsjedniku Republike Srpske i tom režimu u Republici srpskoj, zato što, eto, njima se ne sviđa. Zamislite, vi u 21. vijeku, i dalje govorite u javnosti kad predstavnik jednog naroda u Bosni i Hercegovini, koristite se terminologijom ''šiptari'', uopšte ne vidite nikakav problem u tome. A, onda ja treba da se pazim u javnosti da kažem da je to fašistička vlast. To je fašistička vlast koja se i danas dan poziva na heroje kao što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Tako se nedavno zvao studentski dom na Palama. I tu ja ne vidim ništa što se ne bi smjelo reći'', rekao je za kraj Ukaj. (federalna.ba)

Foto: Screenshot