Tamo gdje nema vlastite pameti, tuđa glupost nalazi svoje mjesto!

Aludiram na političku situaciju u koju smo kao u vrijeme pandemije zatvoreni pa nam navlače maske ne da bi nas bajagi zaštitili, što nije bila namjera ni tada, već da nas zaustave u pokušaju da bilo što kažemo. Svako reagovanje na stanje koje se u proteklih nešto više od pola godine manifestuje kao “loše i lošije” sa tendencijom daljeg padanja ispod nule, nudi nam nemušt odgovor kako su to radili isto i “oni prije njih”. Tako sam morao razmjenjivati poruke sa bratom meni dragog rahmetli generala, jednog od rijetkih u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, koji ima posebno mjesto u mom povjesnom sjećanju. Iz ne znam kojih razloga brat je branio aktuelni nepotizam pravdajući to upravo nepotizmom predhodnika u vlasti, o čemu sam pisao javno kada je to bilo aktuelno. Sada bi to trebalo biti predmet tužilaštva i suda, nikako medijskog prepucavanja. No, pravdati nešto što je u temelju lošije jer je neko prije počinio loše, u najmanju ruku navodi me na pomisao da smo postali kolektivno mentalno inficirani pa prihvatamo tvrdnju iz one moje prve rečenice. Toga se naprosto grozim, bez namjere da istaknem vlastitu pamet, to nikako, već nasušnu potrebu da samo promišljam. Potrebu da makar za sebe zbrojim dva i dva, umjesto da mi to “zbrajaju” oni sa intelektualnim predznacima na način kako je davno u narodu okvaklifikovano kao “jebavanje u zdrav mozak”.

Kako drugačije tumačiti formiranje vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, prije toga Republike srpske, sve pod palicom Švabe koji nas uvjerava da je voda mokra samo onda kada on kaže. Nemoj da bi neko gurao prst. Kako drugačije protumačiti formiranje vlasti na državnom, a potom na nivou Federaciji BiH, gdje jedan toliko bitan da će do kraja mandata (ako visoki predstavnik drugačije ne odluči jer glas građana je apsolutno nebitan, op.a.) zaposliti i tetku iz Amerike koje nema (ona mu je onomad slala pare, barem tako su mene uvjeravali kada sam pisao o enormnom bogaćenju, op.a.).

Kako protumačiti poniženja i uvrede koje se adresiraju isključivo prema Bošnjacima, dok nas visoki glasnogovornik u Bošnjaka (sam je kazao da je to njegova prednost u intelektualnom smislu, op.a.) uvjerava kako još postoji neka crvena linija koju on grčevito brani. Kako protumačiti gubljenje pozicija tamo gdje su to započeli davati prethodnici, samo sada brže, jeftinije, a da za odgovor imamo istup čike koji bi bajagi trebao da nas brani, “e jebali smo i mi njima.” Kako protumačiti da zaduženica za kulturu brine o količinama svinjetine u Sarajevu i rehabilitaciji ratnih zločinaca, a da pri tom njen naguzove izglasani premijer šuti jer “nije dobro govoriti o stvarima o kojima se ne može dogovoriti.” Da nije blesavo bilo bi smiješno. Kako objasniti poruku dužu od mogućeg promišljanja potpisnika, koju ovih dana posla jedan ratni hodža, bajagi pokazujući spremnost da ponovo krene u boj. Da nisam bio svjedok njegove borbe i osvojene zemlje koju evo prihvatam nositi na svojim krhkim plećima do tabuta, i njegovog misionarstva nakon rata svedenog na zadovoljenje vlastitog libida, ne bi me hvatao srklet. Stoga poručujem, nećeš hodža svojim ispraznim porukama povesti moje dijete u rat i nebrojeno drugih momaka koje također gledam ko svoju djecu bez obzira na boju, vjeru i političku pripadnost, jer su djeca. I kako protumačiti poziv “muslimanskim zemljama” da pomognu Bošnjacima kada ti isti pomažu da se milioni muslimana progone diljem svijeta gubeći identitet, porijeklo, kulturu, povijest. Ostavljajući im samo ono “muslimani” bivaju dočekani od tamo nekog drugog misionara, svećenika koji kaže “Eto im njihov bog koji ih je ostavio gladne, gole, bose, raseljene…”

No, vratimo se ovdje, na ovaj grumen zemlje koji se dva milenija zove Bosna, koji je odolio najezdi tri velika carstva, i evo više od stoljeća odolijeva najezdi srpskog i hrvatskog nacionalizma koji nadilazi razmjere fašizma. Iluzorno je očekivati od virtualne kovanice “međunarodna zajednica” koja u suštini postoji samo da zajebe male i nejake na račun onih “velikih”, da će reagovati na kontinuirano marginaliziranje Bošnjaka. To deklarativno čine pojedinci u Vijeću Evrope i sa pozicije ambasadora ali najčešće u završnici bez valjanog rezultata. Tu “pomoć” jednih, drugih i trećih osjetili smo mi koji smo stali u odbranu jedine nam Bosne i Hercegovine. Kako tada, tako i danas nagrađuju se oni što su im vezali pilote za stubove da bi, ako ko doživi, u budućnosti pisali historiju da su ih tako spašavali baš kao četnici u 2. svjetskom ratu. Iluzorno je očekivati pomoć i od zemalja sa muslimanskim predznakom te stoga tu opciju smatram samo pogodnom za nečije kupanje. Treba se pobrinuti o ozdravljenju Bošnjaka od intelektualnih budala koji se drsko nameću da nam kazuju je li voda mokra, i pada li napolju kiša dok nas uramljuju u prozor bezizlaza. Oni su tu među nama, željni dominacije po svaku cijenu samo i samo zarad vlastitog hedonizma koji nema mjeru. Te intelektualne budale po uzoru na one svjetske, imaju predznak u vidu akademskog ili nekog drugog obilježja veličine, ali sve iza je budalasto. Sve iza je mrak u kojem samo po njihovoj tvrdnji trebamo vidjeti sunce. I kako u poruci rekoh mom dragom prijatelju Amiru u dalekoj Americi, "Misli li iko među Bošnjacima, da se u savremenom svijetu ratovi dobijaju znanjem i kontinuiranim učenjem? Ne urlicima, pozivima na oružje pa i tekbirima koji su u temelju neiskreni".

Završit ću sa anegdotom koja se desila prije koju godinu kada sam u kasnovečernjoj kahvi razgovarao sa akademikom i književnikom a on me upita: “Znaš li ti kad te počnu zvati akademiče?” Pristojno odšutim znajući da slijedi odgovor pa će ti akademik: “Onda kad ti se više ne miče”.

Po definiciji, intelekt znači sposobnosti kroz razmišljanje, znanje doći do spoznaja ili uvida.

Uoči to Bošnjače!