Prije 14 godina Bošnjaci.Net počeli su objavljivati ratne priče autora Haruna Hodžića. Priče su opisivale ratni put autora ali i njegovih ahbaba, suboraca i mladosti koji su goloruki, u tenama i farmericama, stali u odbrani svoje domovine i naroda. U periodu 1992-1995. u redovima ARBiH i MUP-a herojski, časno i dostojanstveno pružali su otpor agresorskim snagama Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Nakon objavljivanja više od tridestak priča ubjeđivali smo Haruna da objavljene priče zaslužuju da se smjeste između dvije korice i trajno svjedoče o jednom teškom vaktu i bošnjačkoj mladosti koji nisu štedili i žalili svoje živote da zaštite civile i državu Bosnu koja je bili pod embargom međunarodne zajednice i snažne političke, vojne, policijske i paravojne agresije komšija / susjeda. Napokon knjiga pod naslovom „Sedžda na čistoj zemlji bosanskoj“, nakon štampanja pojavila se u ruke čitatelja, doživjela je više izdanja, doštampavanja i prijevod na turskom i engleskom jeziku. Praktično je razgrabljena u domovini i dijaspori. Obradovao nas je haber da se Harun Hodžić opet uhvatio pera i piše sadržaje za novu knjigu, koja će kroz priče svjedočiti o borcima ARBiH i MUP-a RBiH. Kako se bude odvijao rad na knjizi, tako ćemo s vremena na vrijeme objavljivati skraćene sadržaje. Vjerujemo da će i ljubitelji pisane riječi biti zadovoljni. Evo, hairom, da krenemo sa gazijom Hasanom Pinjićem, rođen 1962. god. u Selo Kape, Han Pijesak.

IZBAVLJENJE IZ OKUPIRANE VLASENICE: Poslije odsluženja vojnog roka doselio sam se iz rodnih Kapa u lijepu i mirnu varošicu Vlasenicu. Zasnovao sam porodicu, dobio posao kao kontrolor u fabrici aluminija i počeo praviti kuću blizu džamije. Sve je išlo lijepim tokom, Gospodar svjetova nam je podario dvoje djece, kuću sam završio i nekih osam mjeseci živjeli smo rahat u njoj, sve do 21.aprila 1992. god. Tada su srpske snage objavile da su okupirale Vlasenicu, a to su bile jedinice Užičkog i Novosadskog korpusa kao i naše pravoslavne komšije koje su već imale formirane paravojne jedinice.

Na vrata mi je pokucao komšija koji mi je saopćio da je grad blokiran i da ništa ne poduzimamo. Ja sam otišao do obližnjeg lokala “Bosanska kafana”, koju su držala braća Efendić, a jedan od njih Salih, bio je moj badžo. Bilo ih je osmorica, nažalost agresiju je preživio samo jedan. Tu sam primjetio da vlada panika među Bošnjacima i čuo da su Srbi počeli privoditi u stanicu milicije sve uglednije građane bošnjačke nacionalnosti. Brzo je došao red i na mene.

Jedno jutro su me pokupili i odveli u policijski pritvor.

Bila je to prostorija namijenjena za triježnjenje pijanaca ili neki interventni slučaj. Sobičak dva sa dva. Kad su me uveli unutra bilo je pretrpano mojim komšijama Bošnjacima. Bilo ih je tu oko četrdeset. Većina sa modrim krvnim podlivima oko očiju, uglavnom skoro svi pretučeni. Ni mene nisu poštedeli. Ne znajući kakvo je zlo zavladalo, došla je i moja žena za mnom da vidi šta hoće od mene. I nju su pritvorili, a dvoje djece od 5 i 3 godine ostali su sami u kući. Negdje oko podne, doveo me je pred sebe komandir policije Šargić i rekao mi:

- ”Gledaj me pravo u lice jer ću znati da li lažeš. Imamo i svjedoka za tebe.”
Ja sam u tom trenu čuo neko jecanje i šmrcanje, i nisam bio svjestan o čemu se radi. Rekao mi je da pod lipom imam zakopanu pušku i da ima svjedoka, a to je moja žena. Tek tad sam se okrenuo i vidio suprugu kako plače u strahu da nam se šta ne desi. Molim Boga da niko nikad ne doživi taj momenat pomiješanih emocija, straha, poniženja, nemoći.

Ja sam mu rekao:
- “Uredu, hajmo svi pod lipu, raskopajmo, pa ako je bude bilo, odmah me na lipi objesite.”

Rekao mi je da mi vjeruje i da možemo ići kući ali moramo se svakih 24 sata javljati. Kući smo došli u panici, zabrinuti šta je sa djecom, ali hvala Bogu bili su dobro.

Žena je istu noć sa djecom otišla za Kladanj, a ja sam pokušavao nekoliko narednih dana probiti se do slobodne teritorije. Vlasenicom je vladala panika, teror ubijanje, silovanje, i priče koje su dolazile do nas ledile su krv u žilama. Jedan dan, usred dana nas nekoliko uspjeli smo se izvući i ni sam ne znam kako i kuda, doći do Kladnja.

PUT U CERSKU: Po dolasku u Kladanj odmah sam se pridružio Armiji RBiH. Raspoređen sam u Ravne, ka Vlasenici. Obzirom da sam u JNA bio vodnik i imao neka osnovna vojnička znanja, brzo su me postavili za komandira voda. Liniju smo polahko i temeljito uređivali i kada su počeli dolaziti oficiri iz komande uzeli su našu liniju kao urnek kako će se i druge jedinice utvrditi i urediti da bi se smanjio broj poginulih i ranjenih. Ubrzo su mi ponudili da budem komandir čete. No kako je u međuvremenu došla naredba Načelnika Grneralštaba Sefera Halilovića, da se jedan broj vojnika treba po svaku cijenu probiti do Cerske i prenijeti lijekove i pokazati tamošnjim braniocima, da nisu ostavljeni. Ja sam se dobrovoljno prijavio i krenuo put Cerske, istim onim putem kojim sam došao iz Vlasenice do Kladnja. Prvu etapu puta do Vlasenice nismo imali problema. Sabah nas je zatekao u jednom potoku u blizini Sušice, čuvenog zloglasnog konclogora-, i tu smo pritajeni, predanili nas šezdeset. Iako smo bili pod punom ratnom opremom nismo smjeli rizikovati da budemo primjećeni. Kad je pala noć Allah je spustio kišu tako da smo prošli bez problema. Došli smo do mjesta Begići koje je bilo napušteno, i tu smo proveli sedam dana čekajući drugu grupu iz Kladnja, ali njih, nažalost, nije bilo. Trebalo je nastaviti ali mi nismo znali put, jer nismo imali vodiče koji poznaju taj dio naše Bosne. Morali smo se strpiti i čekati, nadajući se da će druga grupa sa vodičima ipak stići. Jedno veče dok su vojnici spavali, a ja i Murat Durić vijećali kud dalje ispred nas začusmo lomljenje grana i šuštanje lišća. Pomislili smo da su srpski vojnici - četnici. Nekoliko ljudi je ušetalo tačno među nas. Zaustavili smo ih uz prijetnju oružjem. Napetost je bila strašna i samo se čekalo ko će prvi pritisnuti obarač. Srećom jedan od njih je prepoznao Murata Durića po glasu. Ta grupa ljudi je često išla tim putem prenoseći ono što je bilo potrebno za Cersku i Kamenicu. Bili su to vodiči koje nam je poslao Naš Gospodar Milostivi.

Sljedeće veče smo ušli u Cersku.

Naš dolazak je mnogo značio tim ljudima. Donijeli smo municiju i lijekove. Ljudi su nas gledali kao spasioce. Proveli smo u Cerskoj nekih dvadesetak dana, nagledali se svega, a najradosniji trenuci za mještane bili su ti dolasci grupa sa slobodne teritorije. Oni bi donosili osim logistike i vijesti, nekom teške, a nekom lijepe. Jedan dan dobijem i ja pismo. Otvorim, a ono djeca nacrtala ruku i pišu:

- “Ova ruka putuje da se s tobom babo rukuje”.

I tada emocije proključaše. Duša hoće da poleti, srce bije hoće da iskoči.

Uvijek kad se toga sjetim, pa i sad kad ovo pišem, suze naviru.

Došla je naredba da ja i još dvojica mojih saboraca moramo nazad u Kladanj. Kako smo dobro upamtili put, vrlo lahko smo stigli do Kladnja.

POGIBIJA ŠEJHA I GAZIJE MEHMEDA EF. HAFIZOVIĆA: Po povratku u Kladanj počeli smo pripreme oko vođenja nove ekipe, dok me jedno jutro nije pozvao komandant Bećir Mekanić i saopćio da je formiran Vlasenički bataljon i da sam ja imenovan za komandira čete. Zadatke sam obavljao onako najbolje kako sam znao i umio. Negdje u augustu ‘93., urađena je i rekonstrukcija brigade, a ja sam imenovan za komandira Manevarske čete, koja je bila sastavljena od najboljih boraca brigade, koji su dolazili iz četiri općine, Vlasenica, Bratunac, Kladanj i Zvornik. Zadaci su se redali iz dana u dan, širom Bosne i Hercegovine. Najdraže nam je bilo saradjivati sa Živiničkim osama. Zaista su bili giganti. Imao sam dojam da se ti momci ničeg ne boje.


U okviru naše brigade bila je i jedna jedinica koju je vodio šejh Mehmed Hafizović. Bili su stacionirani u Ravnama. Jedinica i šejh su imali poseban status. Svi su ih poštovali i pobožni i oni koji vjeru nisu uzimali ozbiljno, kao i mještani. Posmatrali su ih sa strahopoštovanjem. Počesto smo čuli i poneku nevjerovatnu priču, gdje su bile uključene Allahove blagodati u vidu kerameta. Oni su uz sve vojne obaveze, redovno namaz obavljali, dersove i zikr organizirali, ali ono što je bilo zanimljivo, imanja oko baze su obrađivali i sijali sve što je bilo potrebno. Nikad nisu molili za hranu, već su pomagali i druge.

Negdje početkom aprila devedeset četvrte, formirana je operativna grupa sa zadatkom oslobađanja Vlasenice, Milića i ostalih dijelova okupirane teritorije, kako bi se došlo do do enklava Srebrenica, Cerska i Žepa. Uz naše jedinice, pridodane su i Sedma muslimanska, Crni Labudovi, te skoro sve manevarske jedinice drugog korpusa. Kad je sve bilo spremno, prvi udar je bio žestok.
Uzeta je kompletna linija na Ašpiljama, zarobljeno puno MTS-a kao i motornih vozila. Moja ekipa je zarobila jedno sanitetsko vozilo, stodesetku. U pokušaju da je se prebaci na našu tetitoriju, trebalo je voziti kroz prilično težak teren, koji je bio pokriven minskim poljima. Četnici su napravili čistinu, tako što su odsjekli skoro svo drveće i postavili sigurno najveće i najkomplikovanije minsko polje. Mi smo polako čistli mine, pravili put za stodesetku i polahko napredovali. U jednom trenu se bukvalno nasadila na sprudove, koje su tegljači drveća napravili i nismo je mogli pomaći. Tako smo dočekali zoru.

Bio je mubarek petak. Neki smiraj se osjećao šumom. Uživali smo u pobjedi; u neko doba pridruži nam se Šejh Mehmed sa nekoliko svojih vojnika. Pravo smo se obradovali, vidjevši dobre borce i dobre ljude. Šejh je mene baš volio i to nije krio. Radosni, izgrlili smo se i upozorismo ih da paze gdje hodaju, jer je moguće nagaziti na minu na svakom pedlju. Šejh je podigao ruke i proučio dovu.
Mi smo malo pogurali stodesetku da krene naprijed. Zastala je ponovo u jednom močvarnom dijelu.
Svi skupa smo posmatrali kako je najlakše ponovo je pokrenuti. Ja sam stajao na jednom suhom dijelu zemlje i pomakao sam se metar u desno, da bi šejh stao na suho. Taman sam pokušao nešto reći, kad u tom trenu odjeknu eksplozija mine pod šejhovim nogama.

Detonacija me je bacila jedno dva metra preko jednog panja. Ošamućen, vraćao sam se u realnost.
Vidio sam krajičkom oka šejha kako se hvata za nogu iz koje je kuljala krv. Njegovi vojnici su iskakali iz stodesetke i panično mu prišli da ga izvuku na deminirani dio. Nisam uspio progovoriti da ga ostave, da paze. Kako su ga povukli, leđima je aktivirao drugu minu, koja mu je nanijela smrtne rane. Samo sam čuo iz njegovih usta, tekbir i šehadet i duša plemenitog čovjeka poletjela je u džennetske perivoje. Bosna se natopi krvlju jednog od najpoštovanijih ljudi koje sam poznavao. Umjesto panike i vriske nastupilo je neko blaženo stanje u kom smo svi osjećali Božiju milost. Tog momenta još čvršće sam vjerovao u budućnost Bosne i Hercegovine. Genocid koji je počinjen u Srebrenici nije nas obeshrabrio. Nastavili smo svoju borbu na putu slobode. Nekako se nazirao kraj agresije.

Dobili smo zadatak, rekli su nam izravno od Predsjednika Alije Izetbegovića, da odemo da Žepe i probamo izvući još po nekog od Bošnjaka koji su se krili po šumama, a i pokopati kosti oni koji su pobijeni, a nije ih imao ko pokopati. I taj zadatak smo uspješno obavili.

Jedan dan pozvani smo u Predsjedništvo i u srdačnom ragovoru sa predsjednikom Alijom proveli neko vrijeme. Rekao nam je da mu pričamo sve što smo vidjeli. Svi smo ono što smo mogli dočarati ispričali. Ostao sam šokiran kad me je upitao:

- ”Hasane, kako je bilo preko Žljebova?”
To je opasno mjesto između Han Pijeska i Sokoca gdje prolazi putna komunikacija koju smo morali proći ka Žepi. Ja sam pričao, a on je pažljivo slušao.... Kako mi fali danas da me neko tako sasluša…

Jedan je Alija…!