Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

ZADAH KUKAVIČLUKA: Vidjeli smo kako su reagirali u savezničkim zemljama na upad njemačkih trupa u susjednu Austriju 1938. godine. Nacisti su pravdali upad ovih jedinica u Austriju provedbom prava na samoodređenje, odnosno faktom da su mnogi Austrijanci sami sebe smatrali integralnim dijelom njemačke nacije od koje su bili odijeljeni nametnutom, umjetnom granicom. Videći neodlučnost savezničkih zemalja koje su po svaku cijenu željele mir sa Trećim rajhom, Hitler je odlučii da isti scenario ponovi u Sudetima u susjedoj Čehoslovačkoj, gdje su Nijemaci predstavljali dominantnu većinu. Čehoslovačka nije u početku željela da pregovara oko nacionalne cjelovitosti zemlje, računajući prvo da je dobro naoružana, a drugo pouzdavala se u vojno-politički savez Malu antantu, koji su uz nju činile još Jugoslavija i Rumunija. Također, Čehoslovačka se pouzdavala u svoju saveznicu Francusku za koju je vjerovala da je neće izdati. Osim toga, računali su da je Sudetska oblast fortifikacijski dobro osigurana. Hitler je svoju agresiju temeljio na sve snažnijim glasovima sudetskih Nijemaca, kojima je Berlin suflirao da napuste samo proteste i traženje autonomije već da zahtjevaju pridruživanje Njemačkoj. Osnovali su političku stranku predvođenu Konradom Henleinom, koja je bila logistički dobro „naoružana“. Stalno je prikazivan težak život Nijemaca pod čehoslovačkom vlašću što je Hitleru davalo izvanredan predtekst za pritisak na Britance i Francuze. Nijemci su ih stalno pritiskali da pristanu na „kompromisno rješenje“ za sudetski problem. Njihove note su urodile plodom pa je dogovoreno da se sudetsko pitanje napokon riješi u Münchenu, a na sastanak su pozvani talijanski duce Benito Mussolini, šef britanske vlade Neville Chamberlain, predsjednik francuske vlade Édouard Daladier, uz domaćinstvo Adolfa Hitlera. Hitler je agresivno nastupio prema Chamberlainu i Daladieru. Ova dvojica nisu bili spremni na ratni konflikt sa Nijemcima. Pokazivali su spremnost da udovolje vođi njemačke države. Politika appeasementa je bila na djelu, podarazumijevajući maksimalno popuštanje. U namjeri da se riješe neugodnog pressinga iz Berlina saveznici su uputili ultimatum čehoslovačkom predsjedniku Edvardu Benešu prijeteći mu da će Čehoslovačka u eventualnom ratnom sukobu ostati potpuno sama. Poručili su predsjedniku Čehoslavačke da ne računa na njihovu pomoć ukoliko ne pristane. Politika popuštanja je doživjela kulminaciju 22. septembra kada su se sastali Chamberlain i Hitler u Bad Godesbergu. Njemački diktator je odmah pročitao Britancu svoje uslove, a ovaj je očigledno bio spreman da dâ i više od očekivanog. Okuražen defetizmom i popustljivošću Chamberlaina Hitler je sada tražio još više.

Dobitak Sudeta
Njemački diktator je zatražio hitnu evakuaciju Sudeta, postavio je rok 26. 9. 1938. godine. Sa namjerom da potpuno „pojede“ Čehoslovačku tražio je revidiranje poljske i mađarske granice. Sastanak je završio bez konkretnog dogovora s tim da je Hitler u međuvremenu malo „popustio“, jer je odmaknuo rok za odgovor na ultimatum. Postavljen je novi rok, 28. septembar, a da povlačenje Čehoslovačke započne 1. oktobra 1938. godine. Francusko-britanska delegacija kukavički se vratila u Njemačku 29. septembra da završi ovu diplomatsku blamažu, tj. da potpuno preda Sudete i udovolji ultimatumu Adolfa Hitlera. Mussolini je predložio plan iz Bad Gotsberga, koji je prethodno dobio iz njemačkog Ministarstva inostranih poslova. Raspravi koja je počela odmah poslije 12 sati nisu prisustvovali čehoslovački predstavnici dr. Hubert Masaryk i dr. Vojteh Mastny, koji su prisustvovali „minhenskoj konferenciji“ u drugoj sobi bez prava da iznesu čehoslovačko mišljenje iako se radilo o njima. Tek negdje oko 22 sata istog dana im se obratio britanski predstavnik koji je tom prilikom nesretnim Česima uručio izmijenjenu kartu njihove zemlje. Čehoslovačka vlada je dobila nalog o evakuaciji sudetskog teritorija. Nije bilo nikakvih pregovora, samo je ponuđena opcija: uzmi ili ostavi. Čehoslovaci su mogli odbiti a to je značio rat sa Njemačkom bez podrške Francuske i Britanije, što bi značilo dalje komadanje države. Pošto je rok za potpis isticao u 5 sati ujutro dr. Hubert Masaryk i dr. Vojteh Mastny su potpisali i makar malo odgodili definitivan raspad svoje države. Čehoslovačka vojska se morala povući sa „njemačkih“ teritorija u Sudetima do 10. oktobra, s tim da su morali ostaviti netaknutim vojna postrojenja. Ovim sporazumom je utvrđeno, također, da se u preostalim spornim područjima sa poljskom i mađarskom manjinom plebiscitom narod odluči kojoj će državi pripasti. Određen je rok od 3 mjeseca za rješenje ovog pitanja. Referenudum, međutim, nikada nije održan. Britanija i Francuska su ostavile Čehoslovačku na milost i nemilost Hitlerovoj Njemačkoj, koja će ih nešto kasnije rasturiti za tili čas. Izdajom evropskih zemalja u Münchenu Čehoslovačka je izgubila 29.000 km² svog teritorija sa preko 3,5 miliona ljudi, što je 25% njene ukupnosti. Razvijena industrijska država je potpuno osiromašila. Izgubljeno je 66 posto ugljena, 70% željezne i čelične industrije, 90 procenata porculana po kojem je Čehoslovačka bila poznata, 80% ugljena (lignita) i 80% hemijske industrije. Raspadanje nekada jedinstvene države je nastavljeno njemačkom okupacijom, a Slovačka je pretvorena u satelistsku kvazi državu. Završena je tako revizija Versailleskog sporazuma. Njemačka se ujedinila. Bila je skoro na vrhuncu svoje moći. Hitlerovoj gramzivosti, međutim, nije bilo kraja. Otimačina tuđih teritorija nije zaustavljena na Čehoslovačkoj nego je ona bila uvod u Drugi svjetski rat.

(Sutra: Teror i kazna)

Photo Credit: United States Holocaust Memorial Museum, courtesy of Galerie Prospect