"Nije suština u kvadratima", kazao je reisul-ulema Husein-ef. Kavazović 22. jula 2023. godine na svečanom otvorenju adaptirane Tucakovića džamije u Rabranima kod Neuma.

"Interesuje me samo ono što mi danas ovdje na ovom prostoru možemo naučiti na primjeru ove džamije i ovih ljudi. Vidite ovu džamiju ispred nas, ona je mala. U svijetu ima džamija koje mogu primiti hiljade klanjača. Ovdje nije stvar u kvadratima. Stvar je u principu, odbrana principa prava da budemo muslimani i da imamo džamiju. To je ono što je bitno ovdje, što možemo naučiti", istakao je reisul-ulema Kavazović.

Dodao je "da su vjernici u Rabranima odlučili da se izbore za svoje pravo, da ne odstupe od želje da budu priznati i da, kao i svi drugi ljudi na svijetu, imaju prostor za molitvu i duhovni orijentir u kojem pravcu idu. To je najvažnije, da su stali u zaštitu tog važnog principa... Zato je nama važno da ovdje u Rabranima branimo princip slobode. Onaj ko ne razumije ovaj princip, ništa u svom životu neće razumjeti."

Općinska administracija u Neumu odbijanjem izdavanja potrebnih saglasnosti, nametanjem administrativnih zabrana, primjenom dvostrukih standarda i dajući tome političku dimenziju, pretvorila je rutinsku adaptaciju Tucakovića džamije u Rabranima i dogradnju munare primarno, s jedne strane, pitanjem principa na kojem javna vlast funkcionira i, s druge strane, pitanjem slobode (ljudskih prava dijela svojih građana). Ako jedan princip važi za jedne, mora važiti i za druge. Ako se po jednom principu rješavaju zahtjevi jednih, po njemu se moraju rješavati i zahtjevi drugih. Selektivna primjena prava i zakona je bezakonje. Premda se čini apsurdnim u Evropi i 21. stoljeću podsjećati na slobodu vjere i uvjerenja, slobodu vršenja vjerskih obreda pojedinačno i u zajednici ili posjedovanja adekvatnih obrednih mjesta, očito se ova civilizacijska dostignuća još uvijek moraju energično i permanentno štititi. PRINCIP u slučaju adaptacije Tucakovića džamije jeste insistiranje na nediskriminaciji i borba protiv aparthejda, zahtjev za istovjetnim tretmanom, zahtjev za dostojanstvom u vlastitom vjerskom identitetu čiji obim i potrebe proizlaze iz samorazumijevanja vlastite vjere, a ne vanjskog nametanja i diktata. SLOBODA, koja je u ovom slučaju ugrožena i koja se štiti, se sastoji u slobodnoj mogućnosti i dobrovoljnom izboru muslimana da vrše svoje islamske dužnosti i potrebe u obimu koji im je po volji i kako im njihova tradicija nalaže, naravno unutar zakona demokratskog društva i iznijansiranih ograničenja koja su opravdana legitimnim ciljem. Ta sloboda znači da se zbog svoje vjere nikome ne izvinjavaju, niti od koga dozvolu traže da budu to što jesu - bilo ih sedam ili sedamdeset i sedam, ili samo jedan.

Cijela suština i sama bit života muslimana na ovim prostorima i bošnjačkog identiteta u njegovoj sveukupnosti sadržana je u ovim porukama reisul-uleme, a posebno u dvije ključne riječi: PRINCIP i SLOBODA.

Naime, u svim područjima muslimanskog i bošnjačkog djelovanja PRINCIP i SLOBODA moraju biti dva kamena međaša i ključna orijentira, pragovi i direci. Dakle, kada bošnjački politički subjekti, intelektualna zajednica, privrednici, ulema, pojedinci i grupe imaju, bilo manju ili veću, dilemu, orijentir im je PRINCIP i SLOBODA.

U usklađenosti svoga rada s ovim načelima mogu biti sigurni da su ispravno postupili i u interesu dobra bošnjačkog naroda. Drugim riječima, destruktivno je sve ono što ugrožava princip duhovnog i materijalnog dobra pojedinca i zajednice ili umanjuje ukupnost slobode i prava. Osoba bez principa je amorfno živo biće koje tek treba dosegnuti stadij čovjeka kao krune svih Božijih stvorenja. Društvo ili zajednica bez principa je zvjerinjak bez ikakvih izgleda na uspjeh i afirmaciju, ali s ogromnim izgledima da će se urušiti u vlastitom (zlo)djelu i potpasti pod vlast drugoga. Princip je bitan i zbog nas samih i zbog naše komunikacije s drugima, on je ishodište autoriteta i kredibiliteta.

Općinska administracija u Neumu odbijanjem izdavanja potrebnih saglasnosti, nametanjem administrativnih zabrana, primjenom dvostrukih standarda i dajući tome političku dimenziju, pretvorila je rutinsku adaptaciju Tucakovića džamije u Rabranima i dogradnju munare primarno, s jedne strane, pitanjem principa na kojem javna vlast funkcionira i, s druge strane, pitanjem slobode (ljudskih prava dijela svojih građana). Ako jedan princip važi za jedne, mora važiti i za druge. Ako se po jednom principu rješavaju zahtjevi jednih, po njemu se moraju rješavati i zahtjevi drugih. Selektivna primjena prava i zakona je bezakonje. Premda se čini apsurdnim u Evropi i 21. stoljeću podsjećati na slobodu vjere i uvjerenja, slobodu vršenja vjerskih obreda pojedinačno i u zajednici ili posjedovanja adekvatnih obrednih mjesta, očito se ova civilizacijska dostignuća još uvijek moraju energično i permanentno štititi.

PRINCIP u slučaju adaptacije Tucakovića džamije jeste insistiranje na nediskriminaciji i borba protiv aparthejda, zahtjev za istovjetnim tretmanom, zahtjev za dostojanstvom u vlastitom vjerskom identitetu čiji obim i potrebe proizlaze iz samorazumijevanja vlastite vjere, a ne vanjskog nametanja i diktata.

SLOBODA, koja je u ovom slučaju ugrožena i koja se štiti, se sastoji u slobodnoj mogućnosti i dobrovoljnom izboru muslimana da vrše svoje islamske dužnosti i potrebe u obimu koji im je po volji i kako im njihova tradicija nalaže, naravno unutar zakona demokratskog društva i iznijansiranih ograničenja koja su opravdana legitimnim ciljem. Ta sloboda znači da se zbog svoje vjere nikome ne izvinjavaju, niti od koga dozvolu traže da budu to što jesu - bilo ih sedam ili sedamdeset i sedam, ili samo jedan.

Muftija mostarski Salem-ef. Dedović pokazao je na primjeru Tucakovića džamije iznimnu upornost u realizaciji potreba muslimana kojima služi i razumijevanje ovih pojmova, te na najsvjetlijoj višestoljetnoj tradiciji časnih i autoritativnih mostarskih muftija odlučno i čvrsto stao u zaštitu humanističkih vrijednosti i modernih evropskih tekovina. Mali džemat u Rabranima se u to osvjedočio i na tome mu je zahvalan.


A ukupna problematika Tucakovića džamije iz perspektive stanovnika Rabrana može se jednostavno i kratko iskazati u sentenci: Tuđe nećemo - ne treba nam ni milimetar ni općinskog ni državnog - ali svoje ne damo, ni milimetra!

Naime, unazad najmanje 400 godina, mada usmena predanja govore i mnogo duže, Rabrani su u kontinuitetu bili rodna gruda i stalno prebivalište Tucakovića. Gdje god po svijetu ima Bošnjaka Tucakovića, a ima ih širom svijeta, vuku porijeklo iz Rabrana. Štaviše, to predanje kazuje o mladiću, davnom pretku, odvedenom u zarobljeništvo u Mletke (kako predanje kaže "odveden je u tucakluk" - od turske riječi "tutsak" u značenju zarobljenik, od koje je, moguće, i nastalo prezime). Pošto je banica, kod koje je bio u službi, stekla izvjesne simpatije prema njemu, dopustila mu je da se, ako želi, vrati u rodni kraj.

Predanje, dalje, kazuje da mu je dala za put nekoliko brašljenica (putnih pogača), kazavši mu koju će razlomiti tek kada dođe u zavičaj. Kada je došao na gomilu u Grabovinama (stanovnici Rabrana znaju o kojem je toponimu riječ), prepoznao je svoj zavičaj, razlomio brašljenicu i u njoj našao dukate. Za te dukate kupio je posjed od Basarića gradine na jugu do brda Sanduk na sjeveru, a u sredini te velike površine formirano je selo, udaljeno nekih 1,5 kilometara od starih kuća (a ta stara lokacija i sada se naziva Starina i Kućetine, kamenje od tih kuća je na toj lokaciji doskora bilo jasno vidljivo).

Taj novokupljeni posjed je, skoro pravolinijski s jednog brda na drugo, ostao do danas u istim gabaritima i vlasništvo Tucakovića, dok je jedan dio zemljišta ostavljen za gradnju seoskih kuća i drugih objekata kao slobodan prostor u zajedničkom vlasništvu svih stanovnika, nazvan Mejdan. Prostor na kojem su smještene kuće i džamija (Mejdan) ustvari je nekada davno kupljeno zemljište i zajedničko je vlasništvo mještana i ne može biti državno, općinsko ili bilo čije mimo mještana ili onih kome oni dopuste izgradnju.

Prema tome, i džamija je izgrađena na zajedničkoj imovina svih Tucakovića, a ako je greška napravljena da je privatna imovina mještana upisana kao državna, tu grešku treba ispraviti.

Ukratko, džamija je izgrađena ne na državnoj, nego na privatnoj imovini voljom vlasnika te imovine. Dakle, ni argument općinske administracije da je tih nekoliko kvadrata zemljišta na kojem su postavljeni temelji munare vlasništvo države te stoga ne može izdati potrebne saglasnosti, nije utemeljen. Postojeće katastarsko-gruntovno stanje ne odražava stvarno i izvorno vlasništvo i vlasnike, već, najblaže rečeno, pogrešan upis i uzurpaciju imovine stvarnih i izvornih vlasnika.
(Preporod.info)