ČOVJEK KOJI JE NADIŠAO EPOHU: Alija Izetbegović i Bernard Henry Levy
VJENČAO SAM SE ZA BOSNU (6)
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 22. Jun 2023. 03:06:11

Čudan smo mi neki svijet. Kada nekog volimo to činimo do iznemoglosti, a kada ga prestanemo voljeti iz nas počne izbijati vulkanska mržnja koju je teško opisati. Ovih dana na udaru se našao prvi predsjednik BiH r. Alija Izetbegović. Neki njegovi prijatelji, koji su do jučer isticali svoju privrženost Izetbegoviću, počeli su još prije nekoliko mjeseci otvorenu i vrlo prljavu kampanju protiv njega. Ovim su izgleda pravovremeno najavili dolazak novog doba u kojem će Alija Izetbegović biti označen kao poželjna meta za pljuvanje. Kampanja je nastavljena ovih dana, a među pljuvačima su se našli neki akademici i pisci. Među njima i jedan bivši pandur, policijski isljednik Alije Izetbegovića iz prethodnog sistema. To je onaj što mu Izetbegović nije vratio milo za drago dok je bio na vrhucu moći, već ga je unaprijedio i dao službu u policiji nove države. Neću se baviti imenima, oni znaju ko su, ali bih skrenuo pažnju čitaocima da ne padaju u vatru i histeriju, da ne budu žrtve kampanje koja će se ovih dana itekako zaoštriti uz pomoć domaćih slugana. Bošnjaci, koji vole Bosnu i Hercegovinu i poštuju pripadnike drugih naroda, danas moraju prepoznati namjere onih koji im ne žele dobro. Znam sigurno da se sa ovakvom situacijom u društvu ne bi složio nikako Alija Izetbegović niti bi prihvatio apartheidska pravila uspostavljena na izborni dan. Jer, to je nezabilježeno u historiji parlamentarizma. Ne bi ni aplaudirao oktroiranoj vlasti koja je uspostavljena matematičkom akrobatikom Christiana Schmidta.
U tom veoma spontanom razgovoru (jer, kako reče Lévy, prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj ) otvaram temu muslimanskog integrizma i kažem da oni koji ne vole Bosne optužuju Aliju da je bio islamski fundamentalista.

- Pitao sam mnoge važne ličnosti, - misle li da je Alija Izetbegović zaista bio islamski fundamentalista? Kratko sam zastao, provjeravam efekat pitanja, i dodajem:
- Svi odreda, čak i oni koji nisu bliski Izetbegoviću, opovrgnuli su mi utemeljenost takvih optužbi. Šta Vi o tome mislite?

- Najprije da kažem da sam Aliju Izetbegovića zaista volio. To ne krijem. Mnogo toga smo zajedno prošli i znam njegove vrijednosti, posebno ističem njegov izvanredan karakter. Nije mi nepoznato, da ga mnogi optužuju za islamski fundamentalizam. Ali on nije bio islamski fundamentalista iako ga je u mladosti zaokupljala ova tema. On to, uostalom, nije ni tajio. Ali, ako pročitate njegovu Islamsku deklaraciju, koju je napisao u mladosti, vidjet ćete da se u njoj ne zalaže za uvođenje nekakve vjerske države. Osim toga, on se vremenom i mijenjao. Dakle, ne može se govoriti o Alije Izetbegoviću kao islamskom fundamentalisti. To nikako. Moglo bi se reći da je on bio konzervativac, zapravo umjereni konzervativac u evropskom značenju te riječi, koji je poštovao i čuvao vrijednosti porodice i tradicije...“

Prisjeća se da je u tom smislu sa Izetbegovićem vodio razgovore o škakljivim temama, Izraelu, Palestini, Salmanu Ruždiju, ali da nikad nije uočio islamski fundamentalizam za koji ga neki optužuju. Lévy svjedoči da je čuo od Izetbegovića, onog dana kada mu je donio knjigu Opasna čistota, „da i on misli da je muslimanski ekstremizam, naročito u Alžiru, jedna od prijetnji u narednom vijeku“. Bosanski islam, ponavljat će, to je nešto sasvim drugo – on je umjeren, tolerantan, nimalo opskuran i to mi je davalo argumente kada sam se prije petnaest godina borio u Francuskoj i na Zapadu za bosansku stvar. Čitam naknadno Lévyevo pismo premijeru Eduardu Baladuru[4] iz maja 1993. u kojem navodi da u Bosni ima jedna snažna muslimanska populacija, „da su ti muslimani suprotnost glupavim fundamentalistima... da su otvoreni, i tolerantni, i umjereni...taj islam koji bismo morali pozdraviti, i voljeti, i čuvati, taj islam - model, taj primjerni islam , eto kakvog ga imamo i kakvog smo ostavili da umre...“


Najveći francuski živi filozof Bernard Henri Levy i Adamir Jerković ragovaraju o Aliji Izetbegoviću

Lévy upozorava da se u Sarajevu odigrava budućnost Evrope. U istom pismu upozorava premijera Baladura.

„Jako bih volio, gospodine Premijeru, da jedan zvaničnik naše države najzad shvati razmjere situacije. Volio bih to zbog Bosne. Ali, također, zbog Francuske, čiju politiku Vi provodite.
U osnovi još vjerujem da ako proces ide svojoj konačnici, ako mi pristajemo (jer o tome se radi, zar ne) na nestanak Bosne kao nacije i suverene države, mi pristajemo ipso facto, na seriju lančanih reakcija od koje možemo predvidjeti tek jedan sasvim mali dio...“

U tom pismu, kao i mnogo puta kasnije, pokazuje koliko je odan Bosni, koliko je vjeran jednoj velikoj ideji kosmopolitizma koja je ozbiljno ugrožena agresijom izvana. Zato ga snažno pogađa evropska izdaja pravde, u kojoj je Bosna oličenje te pravde i kosmopolitiski projekt što je predat dželatu i to bez trunke saosjećanja i sažaljenja. To će zamjeriti predsjedniku Françoise Mitterrandu.

Oduvijek sam Lévya htio pitati nešto više o tom aspektu francuske politike prema Bosni i Hercegovini. Nije nepoznato da je on bio jedno vrijeme Mitterrandov intimus, kod koga se nedvosmisleno i ustrajno zalagao za Bosnu i Hercegovinu i uspijevao urediti posjete Alije Izetbegovića Jelisejskoj palati ( „Palais de l'Elysée“ ) koja je bila nenaklonjena Bosni.
Konstatujem da je Francuska imala dvije „bosanske“ faze - prvu, za vrijeme predsjednika Mitterranda, a druga pod vođstvom Jacques Chirac-a. Prenosim mu moje razgovore sa Izetbegovićem o Chiracu, kojeg je neobično poštovao i bio mu zahvalan za njegovo lično angažovanje koje je dovelo do zaokreta u zapadnoj politici. Izjavljuje da je Chirac „ubijedio Clintona da bombarduje srpske položaje i vojnom silom zaustavi rat“, a da je Mitterrand bio prosrpski orijentisan i da je smatrao balkanski prostor izvorom i poprištem haosa kojem treba čelična pesnica, žandarski pendrek kojim se Balkan držati pod kontrolom, kao što je to radila Osmanska imperija, ili Tito, i zato je po Mitterrandu, logičkim slijedom stvari Milošević bio taj koji je mogao održavati red na nemirnom poluostrvu.

Potpuno razočarenje Mitterrandom, prema kojem je nekad gajio divljenje, dogodit će se kada je predsjednik Pete Republike na jednoj večeri koju je 25. januara 1993. organizovao „SOS rasizam“, gledajući u pravcu Lévya, napokon priznao:
„Dok sam živ, čujete li me, dok sam živ, nikada Francuska neće zaratiti protiv Srbije!!!"
Sve je jasno da jasnije ne može biti. Mitterrand je grobar Bosne i Hercegovine. Svoje razočarenje Mitterrandom opisat će bolnim u i neće propustiti da navede da on snosi „i odgovornost zbog dugog odsustva Evrope“ ( u Bosni, prim.autora. ).

Kada su svi drugi šutjeli Lévy je odlučio da vrišti. On je dobro znao da se tu radi o borbi dobra i zla i da je njegova dužnost pohitati, iz bešćutno materijalno potrošačke Evrope da se brani čast i sloboda Bosne. Zato Lévyu kad god dođe, Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine kaže - hvala. A On i Grad se dobro razumiju.

(Iz knjige Adamira Jerkovića Sjećanja na Aliju Izetbegovića, svjedočenje
Bernarda Henry Levy-a
)

(Sutra: Izetbegović je bio vizionar)

FUSSNOTE
4] Eduard Baladur
se rodio u Izmiru u Turskoj 1929. u armenskoj porodici. Porodica mu je emigrirala u Marseille 1935. godine. Četrnaesti premijer Pete Republike postaje u martu 1993. i vodio je vladu sve do maja 1995. godine.